Preko puta napuštene željezničke postaje Kumrovec, kao posljednji objekt Muzeja «Staro selo» na padini podno Razvora, samuje kurija grofova Erdödy, sagrađena oko 1780. godine u kasno baroknom stilu. Ova plemićka obitelj osim posjeda u Varaždinu, posjedovala je i nove Dvore Klanječke, te ovaj omanji dvorac - kuriju.

U prizemlju kurije bila je velika kuhinja s krušnom peći i prostorom za pripremu hrane, dok je u stražnjem dijelu bio vinski podrum s bačvastim boltastim svodom. Na kat su vodile drvene stube, a iz prostranog hodnika lijevo i desno vodila su vrata u dječje sobe. Kroz masivna dvokrilna vrata ulazilo se u središnju sobu palače, a lijevo i desno od nje bili su manji saloni u kojima se blagovalo, dok su do njih bile spavaće sobe.

Tu je svoje najranije djetinjstvo provela grofica Sidonija Erdödy Rubido, operna pjevačica i vatrena zagovornica ilirizma. Grofica Sidonija rođena je 7. veljače 1819. godine u Zagrebu (po nekima u Razvoru), od roditelja grofa Karla (Dragutina) Erdödy i Henriette Harbuval et Chamare. Uz Sidoniju obitelj je imala i sinove Stjepana i Juricu (Đuru) i pomalo neobičnu, šepavu, priglupu i depresivnu kćer Aleksandrinu, kojoj je legenda namijenila ulogu trovačice svog zaručnika.

Hrabra Sidonija

Ali, vratimo se Sidoniji. Ona je svoje djetinjstvo provela u Razvoru. Roditelji su joj pružili izuzetno obrazovanje, pa je tako uz strane jezike (francuski, njemački, latinski) koje je morao poznavati svaki pripadnik plemstva učila i hrvatski, što u ono doba baš i nije bilo uobičajeno.
Glazbena poduka bila je povjerena supružnicima Karlitzky (gđa Karlitzky bila je operna pjevačica njemačkog kazališta u Zagrebu, a njen suprug prvi guslač zagrebačke opere). Vrlo rano Sidonija je ušla u društveni život i priključila se ilirskom pokretu. Već 1833. u dobi od samo 14 godina u zagrebačkoj Streljani izvela je Gajevu budnicu «Još Horvatska ni propala» uz neviđene ovacije publike. Bilo je to zaista nevjerojatno čudo jer su se sve kazališne i ine kulturne priredbe onog doba izvodile isključivo na njemačkom jeziku. Time su životni put i slava mlađahne grofice bili osigurani. Godinu dana kasnije u Zagrebu je boravila proslavljena berlinska operna diva Ennes koja je kraće vrijeme ostala na dvorcu grofova Erdödy podučavajući Sidoniju u pjevanju.

U drugoj polovini 30-ih i prvoj polovici 40-ih godina XIX. stoljeća nastavlja se intenzivna kulturna i društvena djelatnost Sidonije. Prilikom boravka u Beču 1839. do 1841. učila je pjevanje kod glasovite Caroline Ungerbilo. Ponuđeno joj je da postane pjevačica bečke Opere, što je ona odbila kao neprilično za jednu groficu. Malo je poznato da se bavila i skladanjem (pjesmica «Tamburica», za koju notni zapis ni do danas nije pronađen). O tadašnjoj njenoj slavi najbolje govori podatak da se njen lik našao na onodobnim igraćim kartama, a Sidonija je jedina žena koju je Vlaho Bukovac naslikao na zastoru Hrvatskog narodnog kazališta.

Revolucionarne grofičine ideje

Sredinom 40-ih godina često je izvodila pojedine arije iz buduće opere «Ljubav i zloba» na brojnim koncertima koje su održavali ilirci. Vrhunac svoje slave doživjela je na praizvedbi prve hrvatske opere «Ljubav i zloba» Vatroslava Lisinskog koja je održana 28. ožujka 1846. u Zagrebu. Sidonija je tom prilikom pjevala lik Ljubice. Nakon praizvedbe Sidonija je istu ulogu otpjevala još sedam ili osam puta. Zanimljivo je da je uz svog brata Stjepana jedina od obitelji Erdödy pristala uz ilirski pokret, dok su svi ostali članovi obitelji bili mađaroni.

Sidonija je također bila jedna od rijetkih žena koja se istinski priključila i mogli bismo čak reći odigrala jednu od glavnih uloga u ilirskom pokretu. Nakon revolucije 1848. društveni angažman popularne grofice prestaje pod pritiskom Bachova apsolutizma, da bi 1861., nakon ponovnog uspostavljanja građanskih sloboda, Sidonija bila izabrana za pokroviteljicu Hrvatskog glazbenog zavoda.

Vječna crnina

Unatoč brojnim obvezama na kulturnom planu Sidonija je vodila uzoran obiteljski život. Godine 1843. u Mariji Bistrici udala se za svog velikog obožavatelja Antuna pl. Rubido od Zagorja. U tom se braku rodilo dvoje djece - Milutin (koji je umro još u djetinjstvu u dobi od 10 godina) i Radoslav. Sretan brak trajao je dvadesetak godina jer je Antun Rubido preminuo 21. travnja 1863. Nakon muževljeve smrti Sidonija se povlači u dvorac Gornja Rijeka kojeg je stekla 1858. i tamo provodi život u idiličnoj seoskoj tišini sa svojim sinom Radoslavom vodeći uzorno gospodarstvo i pomažući seljacima, osobito školskoj djeci. Nakon gubitka sina i muža, vrlo pobožna često je u crkvi, uvijek odjevena u crninu (duga crna haljina, šešir i veo), u ulozi kolatorice izdvaja sredstva za obnovu župne crkve i svoje obiteljske kapelice u dvorcu. Danas je u općini Gornja Rijeka redovno priređuje «Sidonijin dan» i pod njenim imenom dijele priznanja na domete u glazbi.

Sidonija Rubido Erdödy umrla je 17. veljače 1884. u dobi od 65 godina. Pokopana je četiri dana kasnije u obiteljskoj grobnici pokraj župne crkve u Gornjoj Rijeci podno Kalnika, gdje se i danas nalazi njena grobna ploča, zajedno sa svojim mužem i djecom. Njezin sin Radoslav, za razliku od svoje majke, postao je privrženi sljedbenik režima bana Khuena Hedervaryja.

I na kraju...

Prema zbirci pripovjedaka Priče ispod Cesargrada , autorice Marine Krpan, u podrumu gospodarske zgrade «za služinčad» bio je zatočen grof Maks Keglević (dvorac u Loboru) koji je dogovorom roditelja trebao uzeti za ženu Aleksandrinu, šepavu i priglupu sestru lijepe i pametne Sidonije Erdödy Rubido u Razvoru (danas preuređena u Vilu Mlinarić). On se međutim negdje usput zaljubio u lijepu Herminu Pisačić (dvorac u Bedekovčini), pa ga je nesuđeni tast jednom namamio i zatočio u podrumu kurije, ne bi li ga doveo pameti; a ljubomorna zaručnica ga je ipak prije otrovala hranom.