Dječaka koji se ugušio pizzom u Centru za rehabilitaciju Rijeka živog je posljednja vidjela baka, u kolovozu. Rekla je tad obitelji da on neće još dugo tako izdržati. Lani u veljači u Centru su imali još jedno gušenje, donose 24sata.

- Posljednja je dječaka živog vidjela njegova baka, krajem kolovoza. Izgledao je jako loše, bio u pelenama, spavao je na podu prekriven dekicom. Rekla nam je kako joj se čini da on neće još dugo moći tako. Baka mu je išla u posjet gdje god da je bio, u Šibeniku ili Kraljevici, jednom mjesečno, i uvijek je od nje tražio da mu donese fast food i čokolade, koje je obožavao, govori za 24sata članica obitelji 15-godišnjaka preminulog 27. rujna u Centru za rehabilitaciju Rijeka, u podružnici Kraljevica-Oštro.

Prema neslužbenim informacijama, podsjetimo, dječak se ugušio komadom pizze koji je dobio za večeru, nakon što je ostavljen sam u "sobi za hlađenje" više od dva sata. Inspekcija Ministarstva rada i socijalne politike zaključila je da je do smrti došlo sumnjom na nemar. Prema pravilima, smio je biti izoliran najdulje 45 minuta, pri čemu ga je trebalo provjeriti svakih petnaest minuta, što se nije dogodilo. Kad ga je zaposlenica pronašla, bilo je već prekasno, nisu ga uspjeli reanimirati.

Kako doznaju 24sata, u istome se Centru, samo u objektu na Kozali, gdje su smještene odrasle osobe s intelektualnim teškoćama, prošle godine u veljači jedan odrastao štićenik također gušio. Jeo je krafnu na zajedničkom obilježavanju fašnika u ustanovi, sad bivša ravnateljica Centra Iva Letina nam je potvrdila taj događaj.

- To je bilo neminovno, Hitna pomoć je bila kod nas u roku dvije minute, i svi su djelatnici i korisnici bili tamo. Bio je u grupi, to je sasvim drukčije od ovog slučaja s dječakom, i nema potrebe to uspoređivati uopće, jer je potpuno drukčija situacija. Uzeo je komadić nečeg, i iako mu je fizioterapeut to odmah izvadio... Riječ je o starijoj osobi s brojnim zdravstvenim problemima, kazala nam je jučer Letina. Na pitanje je li bila pozvana i policija, odgovara kako policiju po službenoj dužnosti zove Hitna pomoć.

Muškarac je živio u stacionaru Centra, nije imao bližu rodbinu. Ministarstvo rada i socijalne politike smo pitali o tom slučaju, dugo su provjeravali, i na kraju nam usmeno odgovorili kako, prema informacijama iz samoga Centra, u nalazu Hitne pomoći stoji kako je bila riječ o "prirodnoj smrti zbog zatajenja srca". Što kaže obdukcijski nalaz, i imali ga uopće, oni ne znaju.

Kako je kazala stručna osoba koja radi s djecom i odraslima s teškim intelektualnim teškoćama za 24sata,oni su razvojno stali u oralnoj fazi pa, poput male djece, svašta stavljaju u usta pa lako može doći do gušenja. Zato je nužno uvijek biti pored njih dok jedu, primjerice na takvim, zajedničkim događanjima jedna stručna osoba mora paziti na najviše njih četvero, petero, ako je poslužena hrana.

Članica obitelji preminulog dječaka nastavlja pričati o uvjetima u kojima je on živio:

- Bili su za njega toliko loši uvjeti, da je u jednom trenutku čak i zdravstveni radnik iz ustanove Oštro sugerirao da ga što prije odvedemo u Italiju, gdje mi i živimo. Tamo postoje ustanove s puno boljim standardima od ustanova u Hrvatskoj. Raspitali smo se, no sustav je toliko spor, da je na kraju ovako, tragično sve završeno, kaže članica obitelji.

Izjava državne tajnice resornog Ministarstva Marije Pletikose, da se "događa da korisnici preminu", i da su "slučaj doživjeli kao uobičajen", obitelji je bila posebno teška. Smrt dječaka, dodaju, nije nastupila od, recimo, zatajenja srca, ili nekih drugih zdravstvenih komplikacija, već je nastupila nasilno, gušenjem. Zgroženi su što im je za dječakovu smrt javljeno tek tri dana kasnije.

- Nama su javili da je umro tri dana kasnije. I sama smrt je obavijena nelogičnostima. Naime, službeno je preminuo 27. rujna u 21.35, kako piše u smrtnom listu, a nama su rekli da se to dogodilo u jedan iza ponoći. Za uzrok smrti majci su rekli da se udavio dekicom, a ocu da je u pitanju bio komad pizze. Ta je pizza zanimljiv detalj, jer je večera u ustanovi u 18 ili 19 sati, dva sata kasnije sigurno nije. On je bio smješten u tom trenutku u 'sobi za hlađenje', kazuje članica obitelji, koja još uvijek ne može vjerovati da su za smrt djeteta obje obitelji saznale 72 sata kasnije. Mobiteli su, dodaje, svima uključeni uvijek, majka preminulog djeteta živi u Dalmaciji, otac u Italiji.

- A i ta soba gdje su ga stavili zbog navodne agresije... Nikad dok je bio s obitelji nije pokazivao agresiju. Od rođenja do devete godine živio je s nama, majkom i ocem. No roditelji su se razveli, i dijete je s majkom otišlo u Hrvatsku, gdje nakon godinu dana završava u ustanovi u Šibeniku. Tamo smo ga posjećivali, i to jednom mjesečno na samo dvadeset minuta, gdje smo na njemu uočili ogrebotine i masnice po sebi te razbijene zube. Rekli su nam da je pao pa razbio zube, priča članica obitelji. Navodi kako je dječak nakon dvije godine iz Šibenika prebačen u Oštro, jer u Šibeniku nisu bili dobri uvjeti za njega.

- Doista nikad nije bio agresivan dok je bio s nama, inače ne bi mogli živjeti sve te godine skupa. Bole nas priče kako je bio agresivan, a mi smo ga nalazili najčešće sediranog, i to jako, te vezanog za krevet. On vam nije znao da postoji dan, kiša, nevrijeme, da postoji more, nikad nije izlazio van, iako je, dok je živio s nama, uvijek išao u Bosnu i Hercegovinu, iz koje smo porijeklom, priča članica obitelji. Kaže da je bila i u pratnji s dječakovim ocem, kad su došli po njegovo tijelo.

- Nikad neću zaboraviti tu sliku - bio je crn ispod vrata, oko ušiju i ispod nosa. Obducentica nisam, no je li to normalno? Imao je samo 14 godina, za 20. studeni smo mu pripremali proslavu petnaestog rođendana. Umjesto toga, danima nakon smrti javili su nam da dođemo u Hrvatsku. Tražimo odgovore, iskrene odgovore na pitanje kako se prema štićenicima sustav odnosi, no svjesni smo da malo toga možemo napraviti. Nije ovo pitanje samo o našem dječaku, ima još takve djece, u uvjetima koji nisu za njih, govori rođakinja. Pita se brine li sustav doista o toj djeci, i ne može se pomiriti s tragedijom.

- Ne mogu se pomiriti s tim da je imao šansu biti zbrinut u Italiji, no zbog sporosti i nemara države je izgubljen jedan život. I onda još zaključe da je to 'uobičajeno', zaključuje članica dječakove obitelji.