Ni jedna pokrajina u Hrvatskoj nije preplavljena s toliko srednjevjekovnih dvoraca kao Zagorje i ni uz jedan dvorac nije vezano toliko priča i legendi kao Veliki Tabor, danas najbolje očuvani kasnosrednjovjekovni grad u kontinentalnoj Hrvatskoj, spomenik nulte kategorije pod zaštitom UNESCO-a. Smješten u čarobnom zelenom krajoliku Desinićke gore, već sam pogled na njega raspiruje maštu. Tijekom pet stoljeća i nešto, nastale su nevjerojatne priče o raznim sablastima u Velikom Taboru; o jezivom stenjanju za olujnih noći, o povorci kostura uoči Svih svetih, o ukletom kaštelanu, o bijelim prikazama, o ponoćnom lupanju na gradskim vratima, crnom psu, zakopanom blagu te o duhu lijepe i nesretne Veronike, seljanke iz Desinića - ljubavnice grofa Ratkaya - koja se pojavljuje u narodnoj nošnji u zimskim noćima, točno u ponoć, jer ju je iz ljubomore grofova supruga živu zazidala u nekoj prostoriji u Taboru.

Ovo je samo jedna od nekoliko verzija usmenih ili narodnih književnih vrsta, lirskih i epskih pjesama, bajki, mitova, basna, pripovijedaka, dosjetki i legenda. Veronika je često opjevana i opisana. Nekoliko desetina hrvatskih, slovenskih, čeških, njemačkih, talijanskih i inih stvaralaca pozabavilo se sudbinom nesretne Veronike Desinićke. Josip Jurčić je napisao roman „Veronika Desinićka“. Tragediju o njoj napisao je i Oton Župančić. Dirigent Danilo Švara je napisao libreto, Stanko Vraz baladu, Jean Lihatovski i Josip Eugen Tomić predstavljaju njen život u dramatici. Ali Veronika Desinićka je rijetko oslikana. Nekoliko umjetničkih djela inspiriranih Veronikom Desinićkom nastalo je u slovenskoj umjetnosti. Nepoznati majstor iz 19. stoljeća napravio je njen portret, a čuva se u fototeki Pokrajinskog muzeja u Celju. Pet stoljeća opjevani i opisivani lik Veronike Desinićke sprema se sada uobličiti u slikoreljefu poznati podravsko-zagorski portretist Stjepan Đukić Pišta, ističući da će to biti vrhunac njegova stvaralaštva.

Najljepša od svih je legenda o Veroniki Desinićkoj

U povijesnom romanu »Zagorska ruža», autor Hinko pl. Davila davne 1899. godine opisuje Veroniku kao plavooku, zlatokosu šumsku vilu, kraljicu ljepote, snježne puti, prekrasnih djevičanskih grudi, desinićku ružu…

Dugogodišnji upravitelj Velikog Tabora prof. Josip Štimac, nažalost već pokojni, složio je priču o Veroniki Desinićkoj, koja govori kako se u dugim zimskim olujnim noćima uz zov i krik velike sove, po koji puta čuje jecanje Veronike Desinićke nekad lijepe seoske djevojke koja je u 15. stoljeću živjela u slikovitom selu Desiniću podno gordog Velikog Tabora u kojem je stolovao moćni ban Hrvatske grof Herman II. Celjski. Njegov mladi i stasiti sin Fridrih, jašući očevim posjedima, zagleda se u lijepu Veroniku i ne samo zagleda, već i čvrsto zaljubi. Ljubakanje mladih nije bilo po volji ocu Hermanu, tada europskom moćniku te se usprotivi ljubavi mladih. Mladi pak, odlučni u svojoj ljubavi, pobjegoše u grad Fridrihštajn u Sloveniji, u blizini Kočevja, na granici uz Gorski kotar. Lijepi i donekle utvrđeni grad sagradio je stari Herman upravo za svog sina Fridriha kao lovačku kuću, pa je tako i građevina dobila ime po mladom Fridrihu. I tu usred gustih šuma bogatih divljači, srnama , divokozama, jelenima i tetrijebima, zaštićeni debelim zidovima, mladi su ljubavnici obavili svoj pir.

Nažalost, medeni mjesec nije dugo trajao. Stari je grof Herman ubrzo doznao gdje mu je sin i odmah je uputio vojsku s nalogom da uhvate mlade ljubavnike. No Fridrih ipak uspije spasiti Veroniku iz obruča, te je uputi da bježi preko Gorskog kotara, Pokuplja, Moslavine, Bilogore i Kalnika, sve do seoca Sveta Margita, gdje se Veronika sakrije kod jednog seljaka kod kojeg je ponekad i sam Fridrih znao prespavati kada bi se predugo zadržao u lovu u tom području bogatom prepelicama, trčkama, fazanima i divljim patkama. Fridrih nije mogao umaći očevoj vojsci, te ga vojnici privedoše nakon nekoliko dana u Veliki Tabor. Razjareni otac nije ga želio niti pogledati, već dade nalog vojci da nesretnog sina odmah dovedu u Celje i tamo ga zatvore u jednu visoku kulu koja je u tlocrtu imala 8x8 metara, a visoka je bila oko 23 m. Kula je bez krova, a vrata i prozor odmah, pošto su u kulu ubacili mladog Fridriha, zazidaju i ostave samo jedan otvor kroz koji su nesretnom Fridrihu ubacivali hranu. Tu je Fridrih proboravio četiri godine kada ga je otac odlučio osloboditi.

Nažalost, kad su Fridriha pustili van iz kule koja je po njemu dobila ime, te se i danas naziva Fridrihova kula ili slovenski „Fridrikov stolp“ bio je psihički i fizički nesposoban za život te ga povijest više ne spominje.

Uhvaćena i umorena Veronika

Veronika također nije imala sreće. Hermanovi žbiri ubrzo su doznali za nju i javili Hermanu, a ovaj pošalje vojnike koji je uhvate i privedu u Veliki Tabor gdje je zatvore u mali prostor bez prozora na ulazu u dvorište grada. Ban Herman odmah pozove suce porotnike i optuži nesretnu Veroniku da je coprnica koja je zavela njegovog sina. Suci se prihvatiše posla i otpočnu saslušavati ubogu Veroniku. Istraživanje je trajalo puna dva dana i predvečer drugog dana suci izjaviše: Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrihu. No, presvijetli bane! Ljubav nikad nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao presvijetli bane završen.

Suci krenu prema izlazu i još nisu pravo ni zamakli za vratima kada je grof Herman dao nalog kaštelanu Dvora da Veroniku smjesta udave: Kaštelan izda naloge, a sluge poslušaše te na sredinu Dvora iznesu poveću kacu (drveni sud) u koju nasuše vodu. Uhvate nesretnu Veroniku, gurnu njenu glavu u vodu i sačekaju dok se i posljednji mjehurići zraka ne smire. Potom mrtvo tijelo izvade iz kace i krenu ka prvom katu gdje mrtvo tijelo zazidaju u zid koji spaja zidove peterokatne kule s ulaznim dijelom.

- Čisteći 1982. godine sve prostorije Dvora našli smo jednu lubanju, za koju je utvrđeno da pripada ženskoj osobi. Da li je to lubanja nesretne Veronike ne možemo ni tvrditi ni negirati, već samo reći: Veroniki Desinićkoj neka je vječni mir i pokoj - u kolovozu 1993. godine zapisao je prof. Josip Štimac.

Od nekoliko verzija najčešća je ona priča prema kojoj je mladi grof Fridrik Celjski zbog lijepe Veronike dao ubiti svoju ženu Elizabetu, jedinicu kćerku kneza Stjepana I. Frankopana. Saznavši to, Fridrihov otac knez Herman II. Celjski dao je udaviti Veroniku koja je potom zazidana u gradu. Smrt je tako prekinula strastvenu i zabranjenu ljubav koja je kasnije opjevana i opisivana u narodnim predajama i umjetničkim djelima.

Čarobnica Veronika

Još je jedna priča satkana je o Veroniki Desinićkoj, ali ovaj put kao čarobnici koja je spasila Taborgrad od Turaka. Provalivši kroz obrambeni zid, Turci su došli do ispred samog grada. Veronika je na prozoru rezuckala slamu na sitne komadiće. Kad su se Turci približili, prosula je na njih izrezanu slamu koja se pretvorila u jato stršljena i tako otjerala Turke.

Zabilježimo još jednu priču prije nego li se zaboravi, po kojoj su zagorski dvorci podzemnim hodnikom bili povezani s najbližom vodenom površinom. Dugo godina nije se znalo gdje je tunel u Velikom Taboru. Problem je riješila guska koja je pala u bunar u dvorištu dvorca, kad su u Velikom Taboru živjele opatice. Iz bunara guska je pronašla tunel koji je vodio do potoka u selu Košnička Gora. Djeca i danas traže izlaz kraj potoka, ali se on opet izgubio, vjerojatno do neke nove guske.

Iako se mnogo toga nije dogodilo, priče se rado pričaju i rado slušaju. Posjetitelji će po njima pamtiti Veliki Tabor prije nego po godinama, imenima ili zamornim podacima. A Veliki Tabor i poslije toliko stoljeća odolijeva svim nedaćama, obnavlja se i čeka na otkrivanje nekih novih priča i legendi. Koje će se prepričavati iz generacije na generaciju.

Tragovi Veronike Desinićke u povijesnoj zbilji

Povjesničari su mišljenja da je Veronika rodom iz Desinića, ali i iz Kočevja u Sloveniji, a po nekima i iz Šlezije. Što se njenog društvenog statusa tiče, prema „Celjskoj kronici“ bila je lijepa djevica od plemićkog i viteškog roda Desinića, za kojeg nema dokaza niti u jednom drugom povijesnom izvoru, dok ju Widecke i Aneas Sylvius krste naprosto ljubavnicom koja je uspjela grofa tako obmanuti da je posve odbacio svoju zakonitu suprugu. Sam Fridrih predstavlja Mlečanima Veroniku kao dvorjanku ugarskoga kralja i kćer velikog ugarskog baruna.

Međutim, bez obzira na nesuglasice oko njezinog podrijetla, društvenog statusa i mjesta pokopa, svakako je bila druga žena grofa Fridriha II. Celjskog.

Rođen oko 1377. godine, Fridrih je bio najstariji sin celjskog grofa Hermana. Kao dijete zaručen je Elizabetom, kćeri kneza Stjepana I. Frankopana, s kojom se oženio 1405. godine. Iako je ženidbom stekao mnoga imanja, a 1406. godine rođen je njihov sin Urlik II., sva tri povijesna izvora suglasno pričaju da se Fridrih zagledao u neku Veroniku s kojom je živio oko osam godina odvojen od svoje supruge. Godine 1422. ili 1423. njegov otac Herman i Frankopani pozvali su Fridriha u Krapinu da se napokon izmiri sa svojom suprugom. Prema Aneasu Sylviusu, Fridrih je te noći ubio Elizabetu lovačkim nožem, dok i dva ostala izvora spominju da se javno govorilo kako je Fridrih umorio svoju suprugu kako bi mogao oženiti „…neku lijepu djevojku, po imenu Veronika“. Dakako - Desinićku!