Tjedan dana uoči njegovog odlaska u Bagdad razgovarali smo s jednim od najpoznatijih Zagoraca, novinarom Fox News Channela, Tihomirom Ladišićem na kojeg HTV, nakon svih nesuglasica, još uvijek ozbiljno računa.

Tko je i gdje je danas Tihomir Ladišić?

Ladišić: Danas sam tjedan dana pred odlazak u Bagdad, u jednogodišnji ugovorni angažman s američkom televizijom Fox News Channel. Ponuda je bila za stalni radni odnos, no ja sam odlučio na početku potpisati ugovor na godinu dana i zbog sebe, i zbog Fox Newsa i zbog Hrvatske televizije u kojoj su me zapravo zamolili da ne odlazim, da ostanem vezan uz njih. Tako da je to u ovom trenutku jedan kompromis. Generalno, hrvatska liga je sve jača, a ja sam odlučio igrati jednu godinu u jednoj ligi prvaka, tako da sljedećih godinu dana ja ću zapravo biti tamo gdje Fox News od mene traži, znači, Zagreb, New York, Beirut, Libanon, Bagdad, Teheran…, sva mjesta gdje će se događati nešto što za Fox News bude važno.

Nekoliko riječi o Fox Newsu?

Ladišić: To je jedna velika televizija, deset puta gledanija od primjerice CNN-a, koja izvještava sa svih važnih događaja u svijetu i radi na najnovijoj tehnologiji, tako da je jedna od najvažnijih stvari upravo rad na novoj tehnologiji. Ja sam sad dva mjeseca proveo u Bagdadu i radili smo na opremi koja je prvi puta korištena na terenu. Zapravo je to bio jedan od razloga zbog kojeg me Fox News zamolio da se u godinu dana prati ta oprema i testira na terenu, da se promišlja o dobrim i lošim stvarima, odnosno o onim stvarima koje se još mogu popraviti i unaprijediti kad je riječ o toj novoj opremi. Ona zapravo omogućuje da se iz bilo kojeg mjesta u svijetu javljaš uživo u program ili da pošalješ priču i to sa dva lap topa koje držiš na koljenima i s jednom malom kamerom. Znači, riječ je o novoj hardverskoj i softverskoj tehnologiji velike brzine koja zapravo zamjenjuje dosadašnji video telefon.

Spomenuli ste ugovor na godinu dana kao kompromis zbog HTV-a. Kakav je sada, nakon svih onih događanja oko emisije Otvoreno, vaš status na HTV-u?

Ladišić: Moj status je da ostajem u radnom odnosu, ali ne dobivam plaću. Ostaje mi samo staž i socijalno, ali, naravno, Hrvatska televizija me moli da tamo gdje budem i tamo gdje se budu događale te stvari izvještavam i za Hrvatsku televiziju, tako da na neki način ostanem vezan uz HTV. Naravno, u onom dijelu kada to ne bude u onom regularnom dijelu mog posla vezanog za Fox, koji je ipak prioritet.

Znači, nema s vaše strane nekakve ljutnje na HTV zbog svih onih ružnih stvari koje su se dogodile?

Ladišić: Pa nema. To je uvijek ono…, loše stvari zaboraviš, a lijepe pamtiš. Meni ostaje puno lijepih stvari poslije 15 godina rada na HTV-u. O svemu što se događalo ja sam u tom trenutku javno govorio o svim problemima, o svim onim stvarima za koje mislim da nisu bile u redu, a s druge strane meni je jako važno, ne osjećam sad nikakvu pobjedu ni likovanje, osjećam samo da sam uspio negdje izvan HTV-a potvrditi da sve ono što sam vjerovao 15 godina, kad je riječ o nekim standardima novinarstva i izvještavanja, da to sad mogu dokazati negdje drugdje i da su zapravo reakcije odlične. To vam je kao da neki čovjek koji voli vožnju ima prilike sjesti jedan krug sa Schumacherom, Montoyom na nekoj od najboljih staza na svijetu i isprobat sebe u tim uvjetima. To je jedan jako dobar osjećaj.

Čuli smo da ste nedavno dobili i nekakvo odlikovanje američke vojske.

Ladišić: Radi se zapravo o trotjednom «embedu» kojeg smo mi proveli s jednom postrojbom američkih marinaca u Faluđi, a to je sad jedini način izvještavanja u Iraku, koji se sastoji od toga da na određenom mjestu sačekaš Black Hawk da se spusti, ukrcaš se u njega i onda te on odvede do jedne postrojbe američke vojske s kojom onda provedeš dva, tri tjedna negdje na terenu. Onda živiš s njima, hraniš se s njima, putuješ s njima…, dakle, postaješ dio postrojbe, bez obzira što se s njom događalo. Krene li ona u neku napadnu akciju, ti si s njima, kreće li u noćne patrole, ti si s njima, dakle, tamo provedeš dio vremena. Mi smo bili u jednom dijelu Faluđe koju kontrolira, recimo tako, ta pobunjenička iračka strana. Postoji samo jedna utvrda koja se zove The Rock u kojoj su smješteni američki marinci, potpomognuti s iračkim vojnicima i policajcima, a mi smo bili u toj tzv. «foot patroli». Znači, izašli smo van i onda se pokušava stvoriti neki nadzor nad tim područjem tako da smo bili s tim marincima koji su nakon nekoliko sati žestoke borbe vratili kontrolu nad tom bazom. Kad smo se vratili u glavnu bazu u Faluđi, zapovjednik marinaca je postrojio svoju postrojbu, pozvao mene i mojeg snimatelja Petera Radena iz Južne Afrike i održao mali govor u kojem je rekao da svaki američki časnik ima pravo ljudima koji nisu pripadnici marinaca, ali koji su hrabro i časno bili s njima, dodijeliti jedno malo simbolično priznanje. To je zapravo jedna medalja američkih marinaca.

Bilo je pogibija, ali i otmica novinara. Bojite li se kad ste na terenu?

Ladišić: Ne bojim se. Nastojim oko svega toga sasvim realno postavit stvari. Znam o kakvom je poslu riječ i kad odlazim, odlazim s potpuno pozitivnim stavom o svemu. Naravno, trudim se poštovati sve moguće znakove upozorenja, maksimalno poštivat stvari na terenu, pokušat saznat što više informacija, biti maksimalno oprezan, ali s druge strane napravit posao. Jednostavno vjerujem da u takvim trenucima, ako se čovjek pridržava svih pravila opreznosti i koristi svu moguću zaštitnu opremu, da mu se teško može dogoditi nešto loše i zapravo ne razmišljam o tome da mi se može nešto loše dogoditi, jer vidio sam puno ljudi koji imaju taj nekakav loš predosjećaj, koji se stalno boje da ih to koči i da gube orijentaciju i realan odnos prema svemu. S druge strane, to je vrlo osobna stvar. Svako mora procijeniti da li može i želi se baviti takvim poslom. Neki ljudi odustanu, neki prihvate takav posao. Uglavnom, u tome moraš imati nekakvu psihičku stabilnost, nekakvo iskustvo i nekakvu fizičku spremnost da preživiš temperature koje su zaista strašne. Jedan moj kolega je mjerio temperature na pojedinim mjestima u Iraku i napisao o tome članak. Temperatura zraka je od 40 do 60 stupnjeva dnevno, a u jednom plastičnom kemijskom WC-u, u kojeg povremeno moraš otići, izmjerio je 83 Celzijeva stupnja. To je zapravo nezamislivo. Tako da moraš pobijediti te stvari, a one se pobjeđuju u glavi. Inače, u Iraku se na otvoreno ne izlazi u kratkim rukavima i ne izlazi se bez rukavica jer sve što prihvatiš je zapravo užareno, tako da bez obzira što je jako vruće ljudi nose duge rukave, duge hlače, tvrde cipele, rukavice…

Dobro, evo nas sad u Zaboku gdje ste odrasli. Da se vratimo malo unazad, jesu li ovdje bili vaši novinarski počeci?

Ladišić: Ja sam počeo pisati u Poletu, tadašnjem zagrebačkom omladinskom listu. Nakon toga sam pisao za zagrebački Start, koji je u to vrijeme bio jedan vrhunski magazin, nije imao samo duplericu u sredini (smijeh), a nakon toga sam sasvim slučajno upoznao neke svoje generacijske kolege Denisa Latina, Sašu Miloševića…, koji su me jednostavno pozvali da dođem na HTV. Tako sam ja jednog jutra ušao u redakciju Zagrebačke panorame, počeo tamo raditi kao novinar i u principu to je na neki način obilježilo taj dio mog života na Hrvatskoj televiziji.

Navodno gotovo svakog tjedna dolazite u Zagorje?

Ladišić: Pa mislim…, naravno, dio mog života je ostao ovdje. Meni dragi ljudi su ovdje i nikad čovjek ne može biti bez da ostane vezan uz svoje korijene, koji te na ovaj ili onaj način oblikuju. Meni se čini da ljudi koji dolaze iz manjih sredina kao što je Zabok osjećaju u sebi puno više problema nego što imaju ljudi koji startaju iz nekih drugih pozicija. Na kraju krajeva, koliko se sjećam, najveći je problem bio kad smo mi bili u srednjoj školi ili studirali da je zadnji vlak koji je kretao iz Zagreba bio u 22,20h. Ne vjerujem da se to puno promijenilo i danas. Zato, bez obzira koliko je čovjek blizu tzv. metropoli, teško da možeš otići u kino ili kazalište i imati prilike normalno se vratiti doma, ako si nekakav srednjoškolac ili student i nemaš svoj auto. Tako da mi se čini da su još uvijek dijelovi poput Zaboka relativno odsječeni od Zagreba, koje postaje središte dostatno samo sebi. Prilično je velika razlika između kulturnog i društvenog života u Zagrebu i u nekakvim manjim sredinama, gdje mnoge stvari nisu dostupne. No, s druge strane tada čovjek ima veću želju i upornost da ode i napravi nešto. Sjećam se da smo sjedili u nekoj pivnici u Zaboku i svi smo imali nekakve planove u životu i ja sam znao da možemo u pivnici sjediti sljedećih 20 godina i da je to OK, ali da u životu ipak moraš napravit nekakav korak dalje, isprobat se u drugim sredinama i u drugim stvarima.

Kad smo kod «drugih stvari», ako se dobro sjećam, bavili ste se i glazbom, svirali gitaru u Zadrugi.

Ladišić: Da. Ja sam u osnovnoj školi sjedio sa Krešom Končevskim u razredu, bili smo zajedno u klupi, valjda je to bila sudbinska veza. I onda se nismo dugo, dugo vidjeli dok Zadruga nije snimila prvu ploču. Tad me je Krešo nazvao da se vidimo i otišao sam na neki koncert, čini mi se da je bio u Stubičkim Toplicama. Meni je to bilo impresivno. Bio je rat, sve je bilo zatvoreno i onda mi je to bilo jako, jako ok. Onda me je Krešo pozvao da nešto radimo zajedno, da sviramo, i jedan dio mog života smo proveli snimajući nekakvu drugu ploču, putujući po nekakvim koncertima i meni je to bilo zanimljivo. Meni je bilo drago probat puno stvari u životu i taj jedan osjećaj biti na pozornici pred 200-tinjak ljudi koji se dobro zabavljaju s onim što ti radiš…, dobar je to osjećaj. A i ta nekakva veza s Krešom koja se vratila, s ljudima iz i oko Zadruge, mi je bila vrlo draga.

Za kraj, je li vam ostalo kakvih želja, ambicija, planova?

Ladišić: Nemam zapravo nikakvih velikih planova ni ambicija. Volio bih da me služi zdravlje, da odradim ovu godinu dana i vidim kakva će biti budućnost mene i Foxa. Na kraju krajeva, sve je to veliki ulog. Od činjenice da će tehnologija na kojoj Fox sada radi biti i ovdje kroz koju godinu, od toga da jezik kojim se služim postaje odličan, gotovo mi otvara prilike raditi i vani, a da ne velim da je moj mail prepun ljudi koje sam upoznao, ljudi iz južne Afrike, Amerike, Engleske, Kolumbije…, ljude koje srećeš na terenu i s kojima se zbližiš, budući radite iste stvari. Mislim da su to isto vrlo vrijedne stvari koje ti otvaraju prostor da putuješ upoznaješ nove ljude, nove kulture i da sve to podijeliš sa svojom obitelji.

A danas - sutra uredništvo informativnog programa nekakve Zagorske televizije može očekivati stručnu pomoć Tihomira Ladišića?

Ladišić: Uvijek.

I vaša supruga je iz Zagorja, također poznata i uspješna novinarka Đurđica Klancir.

Ladišić: Da, moja supruga je iz Zlatar Bistrice i nekad smo se viđali upravo ovdje na željezničkom kolodvoru u Zaboku. Istina, bili smo u suprotnim smjenama i moram priznati da sam onako prvi put vidio Đurđicu dok smo stopirali moj bratić Nenad Habazin i ja tamo negdje u Zlatar Bistrici. Mi smo stopirali i ja sam vidio jednu prekrasnu djevojku plave duge kose i ostao sam bez riječi. Pitam Nenada, «Isuse, tko je ova prekrasna djevojka?», a on meni veli «Daaj, nemaš šanse, ona je u mojoj smjeni». I zapravo smo se onda vidjeli nakon godinu ili dvije i ja sam se sjetio toga i u principu to je još jedan od dokaza da, zapravo, čovjek ostane vezan uz nekakvu sredinu ovdje.

Imate i sina.

Ladišić: Da, imam sina, ima devet godina, zove se Leon i njegova budućnost je film, glazba i rock´n´roll i ne želi se šišat jer Kruno Dobričević mu je idol kao gitarista, a i u kosi mu je idol pa se neće šišat. Uglavnom, on već ima dovoljno godina da živi svoj život. Ono što ja zapravo mogu je da mu pokažem stvari za koje mislim da su vrijedne i dobre, ali on je zapravo već toliko velik da on odlučuje o stvarima koje mu se sviđaju, o stvarima koje želi, a ti si tu da mu pomogneš, da ga beskrajno voliš i da mu pružiš svu onu zaštitu koju obitelj mora pružati svome djetetu.