ZL: Mnogi često nađu vremena pa promišljaju o onome što im je u životu važno i što daje smisao njihovom životu. Ipak, mnogi od nas samo ponekad, a često u vrijeme blagdana, osobito Uskrsa, razmišljaju o tome. Vi se temom smisla života bavite godinama, kao magistar teologije. Kako Vi gledate na smisao života i zbog čega ga je važno pronaći?

Rak: U traženju smisla života zapravo želim naglasiti potrebu i važnost cilja u životu. Godinama sam proučavao rad Viktora Frankla, psihijatra i filozofa, koji je proživio užasno teška iskustva u životu, ostao je bez gotovo svih članova obitelji, bio je u četiri koncentracijska logora i nakon što je preživio tvrdio je da život uvijek ima smisla. Smatrao je da život ima važnost, dragocjenost i smisla, bez obzira što je propatio teške stvari. Svi bismo trebali kretati od te pretpostavke. Mnogi su ljudi, kojima je bilo teško, koji su objektivno bili u težim situacijama nego mi sada, izdržali, zahvaljujući određenom načinu gledanja na život. Frankl je u svojim radovima, gdje govori o smislu života, zapisao kako su upravo u koncentracijskim logorima oni koji su imali neki važan cilj, bilo to vratiti se obiteljima ili napisati knjigu ili neki drugi vrijedan cilj, izdržali najstrašnija ponižavanja, glad, muke, poteškoće i ustali su uspravni. Oni koji su izgubili cilj i nadu slomili su se najprije duševno, a onda vrlo brzo i fizički.

ZL: Kroz svoju putničku agenciju puno radite i putujete s ljudima. Kako ljudi danas doživljavaju taj smisao života i što si postavljaju najčešće za ciljeve?

Rak: Koliko god je danas čovjek napredovao tehnološki, i na druge načine, u ljudskom smislu čovjek je dosta nazadovao. Jer društvo kao takvo i okolnosti u kojima živimo, mehanizmi po kojima svijet funkcionira, tjeraju čovjeka prema nekim ciljevima koji su često površni. Danas imamo mnogo brzine, stresa, pritisaka sa svim strana i u takvim okolnostima čovjek jednostavno nije usmjeren na dovoljno dobre ciljeve koji bi ga ispunili srećom. Tu dolazi često i do unutarnje borbe u čovjeku. Frankl, na kojeg se često referiram, govori o egzistencijskoj praznini, onoj duhovnoj, koja postoji u zapadnome društvu. Mislilo se da kad će društvo biti bogatije, onda će ljudi imati više slobodnog vremena, manje raditi, više čitati, šetati, baviti se sportom, uživati. No, upravo prema Franklovim istraživanjima ljudi, što su bogatiji, doživljavaju veću prazninu. On i kao psihijatar ukazuje na to da je duhovno područje u životu jako važno i pokušava ga ugraditi u psihologiju, jer čovjek je i duhovno biće.

ZL: Kako onda taj duhovni koncept uvesti, ili bolje reći, vratiti ljudima?

Rak: Upravo promišljanjem o smislu života. Frankl je često u razgovoru s ljudima koji su mu dolazili u teškim trenucima koje su proživljavali, često postavio jedno pitanje, koje zvuči ružno i kao velika provokacija, a to je: 'Zašto se niste ubili?' Ljudi bi tada, nakon prvotnog šoka, počeli promišljati što je njima u životu važno. U takvim trenucima, kad se čovjek nađe u teškoj životnoj situaciji, pred zidom, kad ne vidi rješenje, onda ostanu samo one osnovne stvari, najvažnije, koje stvarno vrijede. Onda se sjete svoje djece i da im nisu dovoljno pažnje posvetili, da su možda zapustili roditelje ili nekog dragog… Onda postanu svjesni što im je u životu važno. Često proživimo niz godina, mimo onog bitnog, važnog u životu. Život proleti, pa nekad može biti i kasno. No, kao vjernik smatram da nikad nije kasno.

ZL: Ovakva promišljanja možda bismo u nama trebali potaknuti upravo ili barem pred blagdan Uskrsa. Koliko je vjera važna u tom pogledu smisla života i u duhovnom životu čovjeka?

Rak: Meni kao vjerniku važna je ideja da nikad nije kraj, da postoji novi početak. Mi vjernici vjerujemo da život ima smisao, ali ne samo ovaj zemaljski život. Jer kad bi sve završilo smrću, mislim da život ne bi imao nikakvog smisla bez obzira na naša nastojanja.

ZL: O temi smisla života 'Kako otkriti istinski kvalitetne ciljeve - putokaze do smisla života', razgovarali ste prošlog utorka u Knjižnici Donja Stubice, gdje ste svoja iskustva i promišljanja  prenijeli publici. Osim toga, to je tema koja se provlači i kroz Vašu turističku agenciju 'Smisao života'. Kako ste se uopće odlučili na posao u turizmu i vlastitu agenciju?

Rak: Završio sam srednju školu za stolara, a onda i teologiju. Poslije sam magistrirao duhovnost u Rimu, a put me potom doveo da krenem u posao turističkog vodiča. Položio sam ispit za to, kasnije i za voditelja poslovnice. Prvo sam radio za agencije, više turistička putovanja, no s vremenom su me zvali mnogi svećenici da im budem vodič na putovanju ili da im osmislim putovanje. Počeo sam tada razmišljati o vlastitoj agenciji, gdje sada mogu sam osmišljavati putovanja, onako kako mislim da je najbolje.

ZL: Vaša agencija posluje već deset godina i zapravo na Vašim putovanjima nudite jedan spoj turističkih razgledavanja i vjerskih destinacija, kako ste uspjeli to ukomponirati?

Rak: Odlučio sam se da ću organizirati hodočašća. No, kroz plan putovanja, ljudi upoznaju zemlju, odnosno grad i njegove posebnosti, znamenitosti, uz onaj vjerski dio. Ako primjerice idemo u Pariz, uz Notre Dame i slične vjerske lokacije vozimo se i brodom po Seni, posjetimo Eiffelov toranj. Mnogi, čak i oni koji nisu veliki vjernici, vole putovati s nama, jer zapravo turistički imamo sve što i druge agencije, samo je naglasak malo drugačiji, na hodočašća. Uglavnom su naši putnici zadovoljni. Evo, baš na Uskrsni ponedjeljak putujemo u Rim, 'vječni grad, važan nama vjernicima, kao grad u kojem prebiva papa, ali je prepun svih znamenitosti. Često smo u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj…

ZL: Često ste na putovanjima i organizator i vodič, a ponekad i vozač? Kako uspijevate u organizaciji svega toga?

Rak: Posao se dobro razvijao, jedno je vrijeme i supruga bila zaposlena, no ona je prošle godine dobila drugi posao. Imali smo jedno vrijeme još jednu zaposlenicu. Pred koronom smo bili u pravom zamahu, a onda je sve gotovo potpuno stalo. Jedva velika pauza, ljudi nisu putovali, nije se to preporučivalo. No, ja sam nešto malo putovao, htio sam održati nadu, pa sam često kombijem išao. Nekad ne bi ni kombi napunili, vozio sam jednom troje putnika skroz do Varšave. Sve da održim agenciju i uspjeli smo. Sada je posao opet krenuo, radi se puno, čak i previše. Interes je velik i putujemo autobusima, avionima. Ima prostora i za širenjem, no ne bih htio da agencija bude prevelika, onda to ne bih mogao raditi na ovaj način kao sada. Tada bih trebao biti menadžer, a to mi se ne sviđa, više se volim sam posvetiti svakom putovanju, prenijeti ljudima sve što znam i volim i time ih obogatiti.

ZL: Zapravo ste krenuli jednim drugim putem, svećeničkim. Bili ste kapelan u Donjoj Stubici, tada ste zapravo i došli u Donju Stubicu. No, onda ste se ipak odlučili ići drugim putem, našli ste svoj smisao u obitelji. Koliko su teška bila ta promišljanja?

Rak: Svaki čovjek ima svoj jedinstveni put i teško je dati ocjenu što bi bilo bolje, zapravo tu ocjenu čak ni ne moramo dati. Bog zna za svakog od nas. Svaka velika, temeljna odluka u životu je teška i nije jednostavna, uvijek je to pomalo koračanje u tami. Mogu samo reći da zahvaljujem Bogu na svojoj obitelji. Moja supruga i djeca najveće su mi bogatstvo, nema ništa dragocjenije.

Mijo sa suprugom Sanjicom u Loretu u Italiji

ZL: Mnogima je upravo obitelj najveći smisao? Tko čini Vašu obitelj?

Rak: Obitelj je jedna od najvećih vrijednosti. Obitelj je ta koja osmišljava čovjekov život, to je temeljno, i to ne samo za nas vjernike, nego za sve ljude. Onaj koji voli svoju obitelj, prijatelje, ima vrijednosti, ja vjerujem da on osmišljeno ostvaruje svoj život. Moju obitelj čine supruga Sanjica, zatim djeca Mihael, Sara, Ana, Dario Rafael i Nada, najstariji ima 15 godina, a najmlađa 6.

ZL: Djeci je važno usaditi dobar odgoj, ali i lijepe vrijednosti koje će im biti temelj za dobar život, no nije to uvijek lako.

Rak: Nije. Djeci je danas sve dostupno. Čovjek po svojoj naravi lakše prihvaća ono što mu je lagano, gdje nema nikakvog napora, što većina prihvaća. Jer ako ne prihvaćaš ono što većina prihvaća, možeš imati 'problema'. No, ne treba biti drugačiji samo da bi bio drugačiji, nego ako uspiješ neke dobre vrijednosti prihvatiti u svoj život, to je važno za sreću i ispunjenje, što nam nije cilj u životu, nego posljedica kvalitetnog života. Zato djeci treba ugraditi one temeljne vrijednosti koje će im biti oslonac u životu, naučiti ih, ali nije jednostavno, posebno zbog današnje tehnologije, interneta, zbog toga je cijela generacija u problemu.

ZL: Vjera je i dalje ostala važan i velik dio Vašeg života i života Vaše obitelji, no te vrijednosti ne prenosite samo na njih, nego i kroz svoj rad na ljude s kojima radite, putnike s kojima hodočastite.

Rak: Meni je vjera bila i je najpotrebnija baš u trenucima kad sam trebao donijeti teške odluke. Jer tada ostaje samo vjera. Ne razumiju te mnogi ljudi, odbace, čovjek ostane sam u određenom smislu ili se tako osjeća. Za mene je vjera što se tiče duhovnog područja najvažniji dar koji su mi roditelji prenijeli, usadili, ona je svjetlo, nije teorija, nešto što se mora naučiti napamet, ona je snaga za život. Bez vječnosti, život ne bi imao smisla. Svatko tko voli, istinski, bio vjernik ili ateist, i spreman je život dati za nešto što je vrijedno, za mene prelazi tu granicu vremena - vječnosti. Nije vjera samo pripadanje određenoj zajednici, nego život.

ZL: Ljudi su se danas dosta otuđili jedni od drugih, što često možemo vidjeti na primjeru male zajednice poput obitelji, a osobito i široj zajednici. Može li Uskrs biti poticaj da se vratimo jedni drugima?

Rak: Nažalost, problem je vrijeme. Ne stignemo uvijek. Često budem žalostan kad krećem na putovanje, teško mi je ostaviti dječicu i suprugu i zaboli me nekad spoznaja da nisam uspio dati onoliko sebe koliko sam trebao, jer nekad ih nisam imao vremena čuti, poigrati se s njima. Taj naš raspršeni način života, površan, u stresu, sa stotinama obaveza, stvara nam okolnosti u kojima ne smognemo dosta snage da se posvetimo svemu onome čemu bi trebali i ljudima koji nas trebaju. No, iz toga treba učiti, pokušati posložiti stvari da damo maksimalno što možemo. S takvim načinom života kakav danas imamo, puno obaveza, djeca puno aktivnosti, pa dok sve napravimo, nama ne ostane ništa - ni snage ni vremena. Vrlo je važno jedno: da čovjek u sebi pronađe mir, oazu mira, onda može jako puno stvari napraviti. Ako je u nemiru onda ni u puno vremena na može napraviti ništa kvalitetno. Važno je naći vremena za molitvu, ali to vrijedi i za one koji ne vjeruju: zastati na trenutak, meditirati negdje, odmoriti se i promišljati o važnosti svoga života, o smislu života. Važna je higijena duše, važno je svaki dan navečer prije spavanja kratko izvrtjeti film cijeloga dana i vidjeti što je bilo dobro, a gdje sam možda pogriješio i na taj način čovjek kroz duže vrijeme upoznaje samog sebe. Osobno vjerujem da svaki čovjek ima svoj jedinstveni i neponovljivi smisao. Važno je prepoznati što ja trebam napraviti, koji je moj put. Svaki čovjek mora izabrati, jer sudbina za nas vjernike nije nešto u što vjerujemo, kao nešto gdje je čovjek zabetoniran. Mi vjernici vjerujemo u providnost. Čovjek je određen mnogim stvarima u životu; mjestom rođenja, svojom biologijom, genetikom, društvom, obitelji, ali duboko vjerujem da je čovjek slobodno biće i da ima svoju slobodu. Sigurno je da je Bog za mene zamislio određene stvari, ali ja imam slobodu to izabrati, nismo predodređeni.Naš se život odvija u jednoj relaciji s Bogom, a ono što prema našoj vjeri Bog hoće za nas je da mu uzvratimo na njegovu ljubav ljubavlju, to je bit vjere. A kako naći smisao života? Možda se nekad zapitati: Što bih učinio, napravio, radio da znam da ću za dva dana umrijeti? Kad bi mi uskoro bio kraj, znao bih dobro što je najvažnije… Svim čitateljima želim radost i blagoslov Uskrsa, koji je blagdan nade, pobjede života, pjesma vječnosti.