Josip Čekolj (20) iz Donje Stubice student je 3. godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se pisanjem proze i poezije, a njegovi uratci dijele se na društvenim mrežama i često hvale. - Ne bih rekao da sam ikad „otkrio talent za pisanje“, već sam spletom okolnosti i uz podršku svojih učiteljica u osnovnoj školi od petog razreda počeo slati svoje radove na razne literarne natječaje. Prije bih rekao da sam vrlo rano otkrio ljubav prema čitanju, a pisanje je zatim uslijedilo kao neka posljedica toga. Iz obitelji sam u kojoj su svi uvijek nešto čitali, a mama mi je čim sam naučio čitati posuđivala knjige iz gradske knjižnice na tjednoj bazi. Piskaranje je u početku bilo vezano ili za školske obaveze ili je bilo kao dio igre. Tek kad sam objavio prvu pjesmu u Modroj lasti (2010.), otkrio sam da daljnjim radom na pisanju mogu i postići nešto, odnosno da vjerojatno imam smisla za pisanje – priča nam Josip koji je dodao kako su u višim razredima osnovne škole uslijedila još neka objavljivanja i nagrade.

Radovi i nagrade

Objavio sam dva rada u zborniku Odjeci (2012., 2013.), kratku priču u Modroj lasti 2012. (za koju sam dobio prvu nagradu za najbolji učenički rad te školske godine), osvojio sam nagradu Ivane Brlić Mažuranić za kratku priču 2012. te nagradu Goranova proljeće za učeničke pjesničke radove 2013. Kasnije sam objavljivao pjesme u zbornicima Gornjogradskog književnog festivala (2015, 2016), Po(e)zitiva (2015, 2016, 2017), Rukopisi (2016, 2018), Aleph (2019) itd. Između ostaloga osvojio sam nagradu K.Š. Gjalski za kratku priču 2015. U posljednje vrijeme više sam objavljivao radove na književnim portalima kao što su Kritična masa, NEMA, Strane, Poezija na štrikove itd. Ove godine mi u nakladi Mala zvona izlazi slikovnica pod naslovom Srna i mak u potrazi za uplašenim mjesecom. Ušao sam i uži izbor za nagradu Na vrh jezika s pjesničkim rukopisom – govori o svojim postignućima. Kaže kako niti jednu nagradu ne bi izdvajao i rekao da mu više znači od one druge.

- Svaka je za mene imala veliki značaj u svoje vrijeme i davala mi je poticaj da nastavim dalje pisati. Sudjelovanje na Goranovu proljeću 2013. me zasigurno više usmjerilo na pisanje poezije i nekako sam u to vrijeme zahvaljujući toj nagradi počeo sve više otkrivati bogatstvo i ljepotu pjesništva. Nakon što sam drugi put objavio pjesmu u zborniku Rukopisi, koji okuplja mlade autore do trideset godina iz čitave bivše Jugoslavije te sam godine bio i pozvan u Pančevo da sudjelujem na divnoj književnoj manifestaciji. To je bilo veoma važno iskustvo jer sam ondje upoznao brojne odlične mlade autore s kojima sam mogao razmijeniti iskustva i promišljanja, a ostvario sam i neka prijateljstva koja traju do danas. Manifestacija u Pančevu bi trebala biti primjer i za druge književne festivale na području bivše Jugoslavije te mislim da u Hrvatskoj nedostaju natječaji usmjereni i na autore iz regije.

Studij i slobodno vrijeme

Josip priznaje kako mu je studiranje kroatistike i etnologije zasigurno učvrstilo ljubav i zanimanje za književnost, ali i jezik i kulturu. - Svaki studij na svoj način doprinosi mojem spisateljskom radu, a i omogućuje mi da otkrivam nova znanja o jeziku i umjetnosti, što je vjerojatno i ključ nekih uspjeha koje sam ostvario zadnjih godina. Na fakultetu sam aktivan u Klubu studenata etnologije i kulturne antropologije, zahvaljujući kojem sam prošle godine bio jedan od organizatora međunarodne studentske konferencije Cityscapes: Envisioning Urban Possibilities, a od ove akademske godine sam i član uredništva časopisa Kazivač koji se bavi etnološkim i kulturnoantropološkim temama. Ove godine smo započeli organizirati nastavak prošlogodišnje konferencije, koja se primarno trebala baviti napuštenim urbanim prostorima, ovoga puta u Rijeci u sklopu programa Europske prijestolnice kulture. Međutim, nažalost je njezina provedba zbog trenutne pandemije koronavirusa upitna – objašnjava. Zanimalo nas je što radi u slobodno vrijeme, kad mu ruka ne poseže za olovkom i papirom.

- Često čitam „ono što mi dođe pod ruku“, volim neplanirano kupovati knjige na štandovima i antikvarijatima po Zagrebu. Nisam odviše izbirljiv po pitanju žanrova, rekao bih da općenito čitam raznovrsna djela. Ponekad mi ovisi o tome koliko imam obaveza za fakultet ili posao, imam li privatnih obaveza ili kakvog sam raspoloženja određenih dana. Nažalost, zadnjih godina nalazim sve manje vremena da čitam ono što samoinicijativno želim, s obzirom na to da na oba studija moram čitati veliku količinu literature. Međutim, putem studija sam otkrio neke autore i neke naslove koji su me oduševili, jednako tako otkrivam što manje volim. Ponekad je dobro i kad te prisile da pročitaš nešto što te isprva ne privlači. Zanimljivo mi je što na kroatistici učim kako pristupiti pojedinim djelima iz određenih književno-povijesnih razdoblja, svladavam jezik kojim su pisana starija djela, a najvažnije je razumjeti povijesni i kulturološki kontekst vremena u kojem su nastala. Primjerice, nikad ranije nisam mislio da će mi srednjovjekovna književnost biti zanimljiva. To potvrđuje da je najvažnije tko vam i kako predaje književnost te da zaista sve može biti zanimljivo ako se razumije kontekst – objašnjava. Na naše pitanje ima li neke uzore u književnosti, odgovara nam da nema one autore koje slijepo prati. Govori kako radije voli dijeliti autore na one koje više ili manje čitati.

- Pretpostavljam da su autori, koje sam više čitao ranije tijekom škole, bili temelj za moje otkrivanje pisanja poezije, uglavnom su to bili stariji autori poput Antuna Branka Šimića, Vesne Parun, Zvonimira Goloba, Slavka Mihalića itd. Od stranih pjesnika sam bio i ostao oduševljen F. G. Lorcom. Od mlađih hrvatskih pjesnika izdvojit ću one koje sam čitao u posljednje vrijeme kao što su Goran Čolakhodžić, Ivana Bodrožić, Lara Mitraković, Olja Savičević Ivančević, Suzana Matić itd. Još je mnogo i proznih i pjesničkih autora koji su svakako utjecali i na mene i na moje pisanje, no nabrajanje bi predugo potrajalo – govori.

Ima veliku podršku

Josip kaže da je sretan što je okružen prijateljima i obitelji koji su mu velika podrška. - Mnogo mi znači što većina mojih prijatelja čita moje radove prije nego ih negdje objavim, daju mi svoje komentare, prijedloge i savjete. Volim dobiti povratne informacije, bez obzira na to bile one pozitivne ili negativne. Velika podrška su mi bile i učiteljice hrvatskoga u Donjoj Stubici, kao i profesorice hrvatskoga u Gimnaziji A. G. Matoša. S nekim vremenskim odmakom od tog školskog razdoblja, vidim koliko sam puno naučio od njih i svjestan sam da su me uvijek motivirale i „tjerale“ me da nastavim pisati, na čemu sam im danas veoma zahvalan – iskreno priznaje, a dotakli smo se i teme o tome koliko je teško afirmirati se mladim književnicima na kulturnoj sceni. - Mladim autorima je svakako teško probiti se i objaviti nešto više od priče ili pjesme unutar nekog časopisa ili zbornika. Prijavljivanje na nagrade za neafirmirane autore su obično najčešći put za kojim se poseže, one uglavnom omogućuju i tiskanje knjige i donekle privlače medijsku pozornost, a samim time i čitateljstvo. Hrvatska je mala zemlja s mnogo mladih ljudi koji pišu, i sam sam se iznenadio kad sam to počeo otkrivati hodajući na književne tribine u Zagrebu, a doima se kao da je natječaja za objavljivanje knjiga mladih autora premalo. Otkad se više informiram o različitim književnim nagradama, manifestacijama, tribinama i slično, upoznajem sve više sposobnih, talentiranih i dobronamjernih ljudi koji se unatoč raznim poteškoćama trude da književna scena u Hrvatskoj uopće postoji. Potrebno je pratiti tu scenu koliko je moguće, čitati što više raznolike autore i eto, prijavljivati se na razne natječaje koji vam mogu omogućiti objavu – govori i priznaje da mu planovi za budućnost zasad, zbog globalne situacije, čine kao nešto iz fantastičnog romana.

- Nažalost, svi živimo u neizvjesnosti i svojevrsnom strahu ili od svijeta u kojem već živimo ili od svijeta u kojemu ćemo tek nastaviti živjeti. Bojim se da će globalna financijska kriza koja slijedi uvelike utjecati i na područje kulture i umjetnosti, zapravo je već i počela. S obzirom na to sve, volio bih završiti ovu akademsku godinu pišući penkalom na papiru, vidjeti prijatelje i kolege što ranije i ponovno uspostaviti neku staru rutinu na relaciji Zagorje - Zagreb. Nažalost, ne znam ni kada ni kako će proći promocija slikovnice koja će biti tiskana ove godine, a kojoj sam se zaista veselio. Vjerojatno ću nastaviti pisati i slati radove na književne natječaje, volio bih uskoro izdati zbirku pjesama ili kratkih priča – govori za kraj i dodaje kako je ovo karantensko doba možda barem poslužilo za više posvećivanja poslovima i hobijima kojima se ranije nismo mogli baviti.