ZL: Osim na Festivalu kajkavskih popevki, niste nam baš često u Zagorju. Kako to da ste se odlučili na nastup u Mariji Bistrici?

Jacques: Ja nekako biram način na koji vodim karijeru, a jedan od izbora je da budem gospodin i da čekam poziv. Moj cijeli tim, koji je mali, ali efektivan, od prvog dana suradnje poštuje moje želje, a jedna od tih je da čekamo poziv u goste. Svaki svoj dolazak doživljavam kao dolazak u goste, a u goste se ne volim najavljivati, gurati i ''laktariti'', iako bi mogo, ima me. Ali volim nekako da me se ljudi sami sjete, to mi je i kompliment, tako da zahvaljujem Mariji Bistrici što su me pozvali, da imam tu čast otvoriti prosinac u Mariji Bistrici.

ZL: I ove godine održat ćete čak dva koncerta za djecu ''Kad si sretan'', u Lisinskome. Kako to da ste se uopće odlučili snimiti pjesmice za djecu?

Jacques: Moja tadašnja izdavačka kuća Croatia records bila je u šoku kada sam došao na ideju, jer sam tada imao vani album prvijenac u zlatnoj tiraži, s hitovima plesne glazbe. Bio sam pop izvođač, pa su se pitali otkud sad djeca? Ne znam ni sam otkud, valjda je to neki glas koji primiš. Poželio sam obnoviti pjesmice koje su i preko 50 godina stare snimke na pločama, spasiti ih od zaborava i snimiti za nove generacije klinaca. Trinaest godina kasnije po jedanaesti puta punimo dvoranu Lisinski tim programom, koji živi sam od sebe i novi naraštaji odrastaju uz te pjesmice, što mi je ogroman kompliment i veliko zadovoljstvo.

ZL: Koja je onda razlika između djece i odraslih kao publike, kako Vi to doživljavate?

Jacques: Svima pristupam s jednakom pažnjom, očekujem uvijek one od 2 do 92, čak i više ako su ljudi zdravi, tako i repertoar kreiram, uvijek se mora pronaći nešto za svakoga, da svi odu doma napunjenog srca i s lijepim emocijama. Publici je važno da im izvođač, kad stane na binu, pruži ruku, a kad nastupam ovako, samo s klavijaturistom Matom, cijeli nastup je kao da smo se okupili jedna proširena obitelj i prijatelji i pjevamo svi skupa.

ZL: Sada smo u predblagdanskom vremenu, jeste li i Vi dijete kada je u pitanju Božić? Kako se slavi u Vašem domu?

Jacques: Ovo će biti prvi prosinac u 18 godina koliko pjevam, koji će biti za mene polu - radni. Obično sam u prosincu stalno u nekoj panici, brizi za glas jer su ekstremne hladnoće, tu su nastupi, putovanja, pa ne vidim uopće obitelj i iako sam obavezno za Badnjak i Božić doma, prosinac nekako samo prođe. Ove godine  sam po prvi puta odlučio malo više uživati privatno. Ima koncerata, ali ne u tolikom broju, jer mi fali konektirati se s obitelji, prijateljima, pozvat ljude u goste i veseliti se Božiću na taj način i upravo se tako vratiti u djetinjstvo. Možda čak i kupim pravi bor. Uvijek smo u mome domu imali veliki pravi bor u kući, a ja to svojim klincima nisam nikada priuštio, pa možda bi ove godine mogli da nemamo umjetni bor, da nam malo zamiriši pravi bor.

ZL: Mnogo ste puta sebe nazvali gurmanom. Volite li i neke zagorske specijalitete? Što će se naći na Vašem blagdanskom stolu?

Jacques: Jako se veselim što su nam domaćini priredili zagorsku večeru. U životu je tak puno lijepih malih stvari u kojima treba uživati. Hrana je moja prevelika strast. Nisam poročan tip, ne pijem, ne pušim, nisam se nikada drogirao i onda si mislim, pa ovo mi je neki gušt, osobito kad se ljudi okupe za stolom. Nema mi ljepšega nego ostati doma ili kod nekoga doma i podružiti se uz bogati stol. A u ovo blagdansko doba ispunjavamo si posebne želje i od bake naručujemo neke svoje zamisli, tako da se nađe tu i ponešto iz Zagorja, štrukli, purica i mlinci, ali i malo Dalmacije. Složimo na stolu jednu priču iz Hrvatske, od hobotnice na salatu do zagorskih štrukli.

ZL: Nedavno smo raditi intervju s našim Zagorcem, Goranom Perešinom, koji je odigrao glavnu ulogu u Vašem impresivnom spotu za pjesmu ''Sam''. Kako ste zadovoljni njegovom interpretacijom cijele priče?

Jacques: Izuzetno sam zadovoljan. Ja inače tražim izlaz iz svakog spota, jer ne uživam u tome. Uživam u tome kad vidim da pjesma ima spot kakav zaslužuje i spot koji ju dobro prati, ali ne uživam u snimanju i slikanju, to mi je najgori dio posla. Volim biti u studiju, stvarati pjesme, a najviše volim nastupati na pozornici i pjevati s ljudima, to je sila koja me pokreće. No, snimanje i fotografiranje koje najčešće traje satima, iz toga se nastojim izvući. Pa sam došao na ideju da ne trebam ja uopće biti u spotu. Imali smo sliku točno određenog čovjeka, pa je moj producent Bojan Šalamon rekao da je njegov frend Gox idealan za to. Na naše veselje, on je pristao, iako se nije nikada time bavio. Ideja je bila da se čovjek kroz snijeg, led i šumu bori pronaći svoj put, a na kraju spota se jasno prikaže što smo htjeli reći. On pronalazi kolibicu u kojoj je svjetlo, toplo, gdje postoji život i on zapravo dolazi doma i na neki način se vraća sebi. Spot je predložen za Porin, pa možda bude sreće da uđemo u nominaciju. Goxu sam zahvalan jer je, osim kaj sam ja bio na suhom i toplom dok se on smrzaval, fantastično dočarao te izazove koje svi imamo, unutarnju borbu koja je prikazana u spotu filmski kroz tu hladnoću, on se penje, pada, ustaje i ne odustaje. Jako sam zadovoljan spotom i moram pohvaliti redatelja Darija Lepoglavca s kojim nastavljam suradnju.

ZL: Član ste žirija RTL – ovog showa ''Zvijezde'', a na početku showa rekli ste  za sebe da ste strog, ali pravedan. Koliko je zapravo teško dati kritiku, bilo pozitivnu ili negativnu, mladima koji žele postati zvijezde, kada znate da bi upravo Vaša kritika ili neka odluka mogla imati velikog utjecaja na nečiju karijeru?

Jacques: Bilo pozitivna ili negativna, kritika neki puta može biti pogubna, no možda će baš nekoga spasiti od daljnjeg razvoja nečega čega nema. U jednom našem razgovoru, Huljić je rekao da je veliki problem čitave ove generacije da mi roditelji često puta kod svoje djece, u želji da ih ohrabrimo i da im budemo podrška, razvijamo neke stavove i talente koji ne postoje. Onda se događa da djeca dođu pred žiri i dožive šok kada shvate da nisu talentirana koliko su mislila da jesu. Surovo zvuči, no roditelji bi trebali odgajati djecu u reali i stvarnosti i prepoznati prave afinitete, a ne ih podržavati u krivom snu i odabiru, već pokušati usmjeriti da se razvijajaju prema onome za što jesu rođeni. Nastojim biti pravedan, objektivno reći svakom kandidatu koji stane pred nas. Neki puta se rasplačeš jer te ganulo, neki put se nasmijemo. A neki put trebamo reći da neke stvari ne štimaju. Ne bih rekao da sam strog, nego realan. Kad pohvalim, pohvalim od srca, a kad me ne takne moram to iskomunicirati. Nekome se nešto svidi, nekome nešto manje, no vrlo često možete primijetiti da se nas pet uglavnom slažemo, kad se nitko ne digne onda znate da tu nešto nije štimalo. Nije nam cilj nekoga obezvrijediti, obeshrabriti, ali ponekad je i to potrebno da osoba shvati da nije za to, možda otkrije čudo, da mu nešto drugo ide onak kak treba.

ZL: Koliko je danas lako ili teško, u moru raznih glazbenih žanrova i komercijalizacije glazbe, raditi i dalje kvalitetnu glazbu?

Jacques: To je izazov, no ja već 18 godina pjevam ono što volim. U trenucima kad se možda publici činilo da sam nešto napravio radi nečega, vjerujete mi da nisam. Svaki sam puta snimio ono što mi je u tom trenutku bilo ''napeto''. Još uvijek imam puno kreativnih ideja u kojima nikada nema onoga ''koliko ću tu zaraditi'', ne mogu tak funkcionirati. Nemam sedam stanova, pet jahti i osamdeset automobila, već jedan automobil i jednu kuću. Živim normalan život i zadovoljan sam, jer živim od glazbe, kroz glazbu i s glazbom u onome što volim i to govorim svim mladim ljudima s kojima puno radim, da drže kičmu i pjevaju ono što ih veseli. Jer na kraju dana ti moraš stati na pozornicu i izložiti se nekom broju ljudi, a javni nastup je jako teška disciplina, jer staješ pred ljude s nečim u što vjeruješ ili ne vjeruješ. Često puta moji kolege staju s nečim u što ne vjeruju. I to može imati uspjeha, bez daljnjeg, znamo koja je glazba najpopularnija već godinama u Hrvatskoj, ona koja je bila dugo godina zabranjena. Bio sam mlad kad sam počinjao, ali dovoljno karakteran da kažem što ću snimiti, a što nije za mene. Divim se ljudima koji su vrijedni i rade, ali mi je draže vidjeti da se mladi ljudi bore za svoja uvjerenja, pa nek su i tvrdoglavi. Puno je primjera onih koji pokleknu, jer se na jednog mladog umjetnika često ''nakalemi'' puno suradnika koji svašta sugeriraju. Mislim da ipak moramo biti sami svoj rezon i pritom i griješiti, jer na greškama se uči.