Poprilično neobična, ali zapravo vrlo dirljiva i pomalo filmska priča o četrnaesteročlanoj obitelji Jakoba i Katice Sačer iz Hižakovca kod Gornje Stubice dobila je svoj ljudski i životni epilog proteklog tjedna kada je u Argenitni, u 102. godini života, preminula posljednja članica obitelji, časna sestra Družbe sestara milosrdnica, redovničkog imena Marija Stanislava, rođena 1. prosinca 1920. godine kao Katarina Sačer. Časna sestra postala je s nepunih 20 godina, veliku većinu svog 82 godine dugog redovničkog života provela je u misiji u Argentini, gdje je i preminula. Pokopana je 11. siječnja ove godine na argentinskom groblju Campanario, a njezin nećak, Božidar Sačer, poznati 60-godišnji gornjostubički ugostitelj, i gornjostubički župnik vlč. Nikola Jurković, ove su nedjelje u Crkvi svetog Jurja organizirali i misu zadušnicu za pokojnu sestru Stanislavu.

Španjolska gripa

Ono po čemu je ova priča zanimljiva nije samo dugovječan život jedne zagorske redovnice i misionarke u Argentini. Naime, njeni roditelji Jakob i Katica imali su dvanaestero djece, od kojih ih je čak petero umrlo još u dječjoj dobi od Španjolske gripe koja je diljem svijeta oduzela mnoštvo života u godinama uoči i po završetku Prvog svjetskog rata. Od sedmero preživjelih, bilo je pet kćeri i dva sina, a jedan od njih bio je i Josip Sačer, otac našeg sugovornika Božidara. – Brat mojeg oca bio je u domobranima pa je nažalost skončao život na Križnom putu 1945. godine, a tatina sestra, rođena 1902. godine, koja je bila najstarija od dvanaestero djece, udala se tu u Stubicu, no kasnije se s obitelji odselila u Ivanić Grad gdje je i preminula. Sve preostale četiri tatine sestre, dakle, moje tete Barica, Katica, Zorica i Milka postale su časne sestre i otišle u misije, tri u Argentinu, a Milka u Indiju – ispričao nam je Božidar, dodavši kako je razlika u godinama između najstarije sestre i njegovog oca Josipa, koji je bio najmlađe dijete u obitelji, bila čak 25 godina, tako da je, kaže Božidar, on imao bratiće koji su od njega bili stariji i po 50 godina.

Pobožnost i siromaštvo

S obzirom na to da su od sedmero preživjele djece, čak četiri kćeri Jakoba i Katice postale časne sestre, Božidara smo pitali što on misli koji je razlog tome. – Moj djed, a njihov otac Jakob je išao u Sjemenište, za svećenika, ali se tamo nije dugo zadržao. Možda samo nekih godinu dana. E sad, je li to bio neki povod da su četiri sestre otišle u redovnice, ili je tome kumovalo i siromaštvo zbog velikog broja djece, ne znam. No, sjećam se priče jedne naše susjede, koja je preminula prije nekoliko godina, a koja je bila krizmana kuma jednoj od mojih teta. Rekla je da je teta plakala što odlazi iz rodnog kraja, ali je u isto vrijeme bila sretna i uzbuđena zbog toga. Naime, one su prvo išle u Zagreb u Frankopansku, gdje je sjedište Sestara milosrdnica i od tamo su tetu Katicu, Baricu i Zoricu poslali u Argentinu. Zorica je umrla 1957. godine u Argentini, Barica 1997. godine, a eto, teta Katica umrla je sad, prošlog tjedna – prisjeća se Božidar Sačer te dodaje da su sestre Sačer, kao časne sestre, u Argentini radile kao bolničarke.

Posjeti u rodni kraj

Prema Božidarovom sjećanju, nakon što su otišle u Argentinu, svoj rodni kraj posjetile su tri puta. – One su imale pravo svakih deset godina na godišnji odmor. Dobile su plaćeni put, pola odmora su provele u Frankopanskoj, a pola ovdje kod nas, točnije, kod mojeg oca Tome. Uglavnom su bile na odmoru po dva, tri mjeseca u komadu. Sjećam se kad su tete Barica i Katica prvi put bile tu, a imam i fotografiju toga, da sam onda imao nekih 5 godina i tad su mene i mog brata i sestre vodile u Zagreb u zoološki vrt. Toga se dobro sjećam. Zatim su bile tu negdje 1973. godine, a posljednji put su bile 1987. godine, baš nekih desetak dana nakon što se rodila moja kći Jelena. Velim, teta Zorica je umrla još 1957. godine, prije nego što sam se ja rodio, ali tete Barice i tete Katice dobro se sjećam i one su uvijek zajedno dolazile ovdje na odmor – priča nam Božidar, čija je obitelj u ono vrijeme kad je čak i telefon bio luksuz, a današnje komunikacijske tehnologije nije bilo niti u primislima, ipak bila u koliko toliko redovitom kontaktu sa svojim tetama.

Kofer pun pisama

Kako je rekao, najmanje dva puta godišnje slale bi im pisma. – Veliku većinu tih pisama moj je pokojni otac sačuvao, a čuvam ih i ja dan danas. Zadnje pismo koje imam je ono koje je od njih dobila moja mama. Tata tada već nije bio živ. Inače, sjećam se kad je moj otac išao njima pisati pisma, njemu je trebalo dva dana da napiše pismo. To su sve bili oni krasopisi. Ja to nisam, praktički, mogao ni čitati. To su bila tako lijepa kosa slova da je to milina. On je završio školu, no nije imao neku svoju struku, ali je jako volio čitati knjige i vjerojatno ih je pročitao tisuću. No, velim, pisma koja su dolazila su sačuvana, a ja još doma čuvam i kofer kojeg su donijele kad su prvi put dolazile iz Argentine. I u tom koferu čuvamo njihova pisma, koja su nam bila jedini način komunikacije s njima. No, sad kad je došla moderna tehnologija, prije dvije godine, kad sam išao u Australiju, u Sydney, moja sestrična koja tamo živi mi je rekla da ima s njima u Argentini telefonsku liniju i da razgovara online sa sestrama koje se brinu o našoj teti Katici, koja je imala u tom trenutku sto godina. Tako sam i ja stupio s njima u kontakt i prije dvije godine, kad je teta slavila 100. rođendan, poslale su mi fotografije s proslave koju su za nju organizirale – kaže nam Božidar te dodaje kako je tada te fotografije pokazao i svom župniku, vlč. Nikoli, koji je na jednoj od njih prepoznao jednu od časnih sestara, svoju kolegicu sa zagrebačkog Teološkog fakulteta.

Čuvanje od zaborava

Završavajući ovaj zanimljiv razgovor s Božidarom, primjetili smo na zidu njegovog poznatog ugostiteljskog objekta 'Pod lipom', koji je, pomalo simbolično, odmah uz gornjostubičku Crkvu svetog Jurja, jednu vrlo staru crno-bijelu fotografiju mlade časne sestre. – E to je teta Milka. Ona nije otišla u Argentinu i nije bila u istom redovničkom redu kao ostale tri tete, već je bila redovnica Družbe Milosrdnih kćeri svetoga križa. Ona je vrlo mlada otišla u Indiju, gdje je s Majkom Terezom brinula o bolesnima, najviše o gubavcima. O njenoj sudbini ne znamo puno, ali se pretpostavlja da se i ona razboljela radeći s bolesnima. Moj otac je samo dobio obavijest da je preminula i poslali su mu ovu fotografiju na kojoj piše da je preminula u Calcutti 21. 08. 1934. godine, u 24-toj godini života. Dakle, bila je jako mlada kad je umrla. Ne znamo gdje je pokopana – ispričao nam je Božidar Sačer. Kako god, ova zanimljiva i dirljiva obiteljska priča o sestrama Sačer, koja je svojevrsni prirodni i ljudski završetak dobila prošlotjednom smrću sestre Marije Stanislave (Katarine) Sačer, zasigurno još dugo neće pasti u zaborav, budući da njihov nećak Božidar, kao i njegova obitelj, čuva uspomene i njeguje brojna sjećanja na četiri siromašne djevojke iz malog gornjostubičkog sela, koje su čitav svoj život podredile i posvetile brizi i njegovanju bolesnih ljudi u dalekoj Argentini i Indiji.