Tisuće kilometara na dva kotača, spavanje na betonu, uzbrdice i nizbrdice, snalaženje za hranu, specifični treninzi, a prije svega toga velika ljubav prema biciklizmu. Tako bi nekako svoj hobi opisao 24 – godišnji Leonardo Vučić iz Donje Podgore, koji slobodno vrijeme provodi planinareći, kampirajući i vozeći bicikl, kako bi se pripremao za velike izazove koje predstavljaju biciklističke utrke po Hrvatskoj i Europi.

Najteža utrka u Hrvatskoj

Biciklizmom se bavi od svoje 13. godine. - Počeo sam sa drugom vrstom biciklizma, BMX-om, ali me jedan pad na glavu sa 15 godina preplašio. Sa 17 sam slučajno počeo raditi u biciklistickom dućanu te sam si kupio prvi bicikl za 2400 kuna. Tada su počele i aplikacije koje prate kilometre, brzinu, ukupno penjanje... Pa mi je bilo zanimljivo raditi što više – ispričao nam je, dodavši kako je tada počeo voziti maratone, a onda i ultramaratone. Nedavno je sudjelovao na Hard Cro utrci, najdužoj i najtežoj u Hrvatskoj, na 1400 kilometara, sa startom u Iloku i ciljem u Molunatu. Završio ju je za 4 dana, 6 sati i 13 minuta, odnosno 102 sata i 33 minute, a vremenski limit je 110 sati. Smještaj je prvog dana bio za sve organiziran u jednom apartmanu. – Neki su odlučili nastaviti dalje, a neki spavati. Ja sam spavao 6 sati, na podu na ručnicima, jer su kreveti bili popunjeni. Treći dan, u Savudriji, smo imali u kampu svaki svoj krevet. Tamo sam spavao 3 sata, jer su ostali hrkali. Navečer, kad sam došao do Senja, preko Učke i teškog uspona, spavao sam u grmlju kod tvrđave u vreći za spavanje. Zadnju noć sam spavao u Makarskoj na nogostupu, na izlazu iz grada na Jadranskoj magistrali, 45 minuta. Kraj mene su prolazili kamioni i nije to bio baš san, više haluciniranje od umora. Tada sam bio sa Danijelom Horvatom. Spavali smo skupa, on na klupi, ja na betonu, jer je on ipak stariji. Od Senja do cilja u Molunatu (ispod Cavtata), sam došao praktički bez sna. 150 kilometara prije cilja, je puhao južni vjetar, u prsa. Umor, bol u nogama, konstantne uzbrdice i nizbrdice... Ukratko, najgori dan u mom životu, što se biciklizma tiče – podijelio je s nama iskustvo.

Osvajanje Francuske

Utrka je bila self supported tipa, što znači da ne smije primati niti tražiti nikakvu pomoć, osim ako ne plati servis bicikla u biciklističkom dućanu tijekom utrke. Sam mora kupovati hranu i piće, a vozači si međusobno mogu pomagati, no ne smiju skupa voziti. Hranio se u pekarama, a piće je kupovao gdje je već stigao. Iako još uvijek ne zna svoj plasman, obzirom da svi rezultati još uvijek nisu proknjiženi, Leonardo je ponosan, rekavši nam kako se već priprema za sljedeću utrku, Race Across France. Sretan je, kaže, što je na utrci kroz Hrvatsku uspio pronaći sponzora Velocite bicycles, koji mu šalje bicikl po mjeri i opremu za buduće utrke koje uglavnom, kao i sljedeću po Francuskoj, financira sam. – Na 36 rata, iako se nadam nekoj novčanoj pomoći ili sponzorima. Ipak je samo startnina 3 300 kuna – kaže. Utrka je to na 2600 kilometara, koja se mora proći u manje od sedam dana. - Na ovu utrku ću ponijeti malo bolju opremu. Kupio sam si i sportsku kameru pa ću i posnimiti i nadam se da ću kupiti i dron – rekao je, zahvalivši na slobodnim danima firmi iz Sv. Križa Začretja u kojoj radi dizajnerski namještaj.

Posebne pripreme

A njegove pripreme za ovakve utrke su, kaže, puno drugačije od ostalih biciklista. - Većinom sve treninge radim sa djecom, jer imam planinarsku torbu za dijete i prikolicu za bicikl za dvoje djece – ispričao nam je. Naime, Leonardo je otac jednogodišnje kćeri i i četverogodišnjeg posinka, koji s njim dijele njegov hobi i ljubav prema sportu.

- Ja iz šale kažem da je moja kćer moja nesuđena olimpijska medalja. Sa njom planinarim, vozim, prolazim visine i doline, bicikliram, kampiram, a ima samo godinu i 3 mjeseca. Sve može podnijeti. Sin je malo blaži, jer je stariji pa ima malo više straha i zna reći ne na neke moje, ponekad, lude ideje. Ne bodre me previše, jer su premaleni da shvate što tata zapravo radi – otkrio nam je, dodavši kako vjeruje da će kćer biti sportašica, jer 90 posto vremena provode zajedno u šumama i na biciklu i samo je tako, kaže, može uspavati. A kada je on na utrkama, djeca su kod majke ili kod bake i djeda. Neke posebne fizičke pripreme njemu nisu potrebne. - Može ovo svatko tko donekle vozi bicikl svaki tjedan. Psihički je druga stvar. To treba stvarno htjeti završiti, znati i prihvatiti da ćeš par dana raditi jednu te istu stvar, da će boljeti i da nećeš spavati i da će ti tijelo patiti. No, ovo je sve samo hobi i ljubav prema biciklizmu i avanturama i pomicanju vlastitih granica – zaključio je Leonardo, koji je na svoja dva kotača probiciklirao ne samo uzduž cijele Hrvatske, već i velikog dijela Europe.