Da je čekala obnovu od strane države, ni tri godine nakon zagrebačkog potresa Vesna ne bi imala svoj dom. Imala bi samo kuću s crvenom naljepnicom koja nije za stanovanje. No, Vesna Filipović iz Jakšinca u Gornjoj Stubici već tjedan dana nakon potresa u obnovu je krenula sama. Gotovo tri godine nakon, njezina je kuća obnovljena i za radove na konstrukcijskoj obnovi dobila je povrat sredstava od države. Da bi se ponovo vratila na staro, potrebni su, kaže Vesna, još neki detalji i završni radovi, no ona je sada sretna i ponosna u svom obnovljenom domu u kojem nas je i ugostila.

Svoju je priču krenula s povratkom na dan samog potresa. Vesna je u Jakšinec u ovu kuću doselila 2017. kada ju je kupila. Doktorica znanosti i fizioterapeutkinja koja predaje na zdravstvenom veleučilištu na studiju fizioterapije cijeli je svoj radni vijek provela u Zagrebu, a 30 je godina živjela u Velikoj Gorici. Onda je, kaže, Gornju Stubicu odabrala za život pred i nakon mirovine, gdje se smjestila sa svojim životinjama, konjima, psima i mačkama. – Kući sam obnovila potpuno, od podova, instalacija, stolarija, grijanja, sve sam uredila i dva mjeseca nakon što sam otplatila kredit koji sam podigla za kupnju i renovaciju, dogodio se potres – ispričala nam je Vesna. – Mi smo tradicionalno prijentirani narod i nama je krov nad glavom jedna od životnih svetinja. Pa kada shvatite da to gubite ili da ga više nemate, to je osjećaj koji se ne da opisati. To je suma jada, bijesa, upitnika, tuge, svih negativnih emocija i nemoći – kaže Vesna. No, upravo ju je to natjeralo da se krene boriti. Sama. Prvih mjesec dana nakon potresa provela je kod sestre koja živi u Donjoj Stubici, a onda se vratila u Jakšinec, u svoj dom i k svojim životinjama, odlučna da u obnovu ide sama. – Ništa drugo nije bila opcija. Mogla sam čekati državu da mi sagradi zamjensku kuću koja bi onda imala 35 kvadrata i pitanje kada bi bila sagrađena ili čekati obnovu. Ja sam izabrala samostalnu obnovu i to se pokazalo dobrim. Meni čekanje nije bila opcija. Ovo je bio moj dom, ja sam ga izabrala i u njemu želim završiti svoj život – odlučno kaže Vesna, koja je sama pronašla najboljeg statičara, potom i arhitektu, koji su napravili projekt obnove.

Bio je to, kaže, dugačak put, u kojem je sama nalazila majstore, sklapala ugovore i sve financirala, po fazama, kako je uspijevala. – Imala sam puno pomoći od sestre i šogora, njihovih i svojih prijatelja i susjeda. Velik je to bio posao za odraditi. Ja sam cijelo vrijeme za vrijeme radova živjela u svojoj kući, spavala sam u sobi koja je imala samo cigle, niti žbuke na zidovima. No, korak po korak, uz puno strpljenja, živaca i vjere, došla sam do ovog, da sam sretna, zadovoljna i jako ponosna što sam uspjela – ispričala nam je Vesna. Za potrebe obnove podigla je tri kredita, zadnjeg još sada otplaćuje, do mirovine. Sama konstrukcija obnova, kaže, za koju je i dobila povrat sredstava od države, koštala ju je oko 400 tisuća kuna. – Radilo se sve po pravilima struke, po zakonima, a da bi dobila povrat sredstava od države, trebala sam priložiti i najmanju sitnicu, sve projekte, ugovore, dokaze o plaćanjima i tek nakon što je komocija i fizički došla pregledati kući, dobila sam povrat sredstava – kaže Vesna, kojoj preostaju još neki unutarnji radovi , kao i vanjski sloj na zidovima kuće koju je obnovila. Svjesna koliko je obitelji još i sad bez doma ili živi u kućama kojima je potrebna obnova, kaže kako se projekt samoobnove pokazao itekako dobrim i uspješnim. Da nije hrabro krenula svoju kuću 'podići' sama, i onda bi još uvijek samo čekala, kao i mnogi. Pitanje koliko još dugo.