ZL: Za početak, predstavite nam se ukratko u par rečenica, kako bi Vas naši čitatelji bolje upoznali.

Vlč. Jurković: Svećenik sam Zagrebačke nadbiskupije, dolazim iz Župe sv. Martina biskupa iz Svetog Martina pod Okićem, pored Samobora. Tamo sam proveo djetinjstvo, a nakon osnovne škole upisao sam Međubiskupijsko sjemenište na Šalati u Zagrebu, završio nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i onda se odlučio dalje za svećenički poziv i nastavljam studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao sam 2011. i tada sam zaređen za svećenika. Dvije godine bio sam kapelan u Župi blažene Djevice Marije Žalosne u Španskom i jednu godinu u Župi svetog Pavla u Retkovcu. Nakon toga me nadbiskup kardinal Josip Bozanić imenovao iupravitelejm Župe svetog Jurja Mučenika u Gornjoj Stubici i tu sam od 2014. godine.

ZL: Već ste, dakle, deset godina u Gornjoj Stubici, pa sigurno nam možete reći kakav je život ovdašnje vjerske zajednice? U čemu možete pohvaliti, a u čemu možda kuditi župljane?
Vlč. Jurković: Nakon Zagreba, dolazak u Zagorje, u Gornju Stubicu bio mi je jedno lijepo osvježenje. Grad ima svoj ritam, prednosti i mana, ali kada sam došao ovdje u prirodu, vidio sam i našao živu vjeru. Ovdje u našoj župi ljudi stvarno vjeruju, dolaze na svete mise i na sve ono što se na tom planu pastoralnog života nudi. To je jedna dobra motivacija i za nas svećenike, ali i same vjernike. Suživot ovdje između svećenika i župe je jako dobar i želio bih istaknuti ono što me ovdje jako iznenadilo i motiviralo, a to je zauzetost vjernika za ono što je njihovo. Ako je crkva, kapela u potrebi sanacije ili obnove, vjernici će se potruditi dati inicijativu, ali i pokušati pronaći rješenje, kako financijsko tako i neko drugo, što je za veliku pohvalu. Ne bih mogao istaknuti nešto što nije dobro, takvim stvarima ne treba davati važnost. Mi smo jedna velika obitelj. U svakoj obitelji ima trzavica i padova, ali uz Božju pomoć uvijek se dižemo, idemo naprijed i to je ono što je lijepo i pohvalno. Zahvaljujem vjernicima i župljanima koji žive ovdje, ali i svim dragim vjernicima koji su odselili diljem svijeta koji ado pomažu župi.

ZL: Je li danas teško biti svećenik i naći pravog načina za uputiti župljanima prave poruke na pravi način, kako bi mogle doprijeti do njih?
Vlč. Jurković: Svako vrijeme je za sebe. Danas su vremena izazovna, globalizacija i svakodnevni razvitak tehnike nose svoje. Ali ono što je moj osobni moto jest da aktivno propovijedam Riječ Božju, jer je evanđelje Isusa Krista isto prije dvije tisuće godina i danas i to je bit. I mi svećenici i vjernici trebamo se zajedno pronalaziti i molitvi, Božjoj riječi, gdje uvijek iznova možemo pronaći poticaj, misao, snagu za svakodnevni životni hod.

ZL: Pred nama je Uskrs, najveći kršćanski blagdan. Koliko se vjernici još uvijek drže tradicije i vjerskih naputaka oko pripreme za taj blagdan, kroz cijelu Korizmu, posebno po pitanju duhovnosti?
Vlč. Jurković: Korzima nas vodi kroz 40 dana do Kristova Uskrsnuća, temeljnog blagdana za nas vjernike. Ljudi drže do tradicije i to je dobro, to treba prenositi i na mlađe naraštaje, jer tradicija doprinosu duhovnom napretku. Konkretno uz Uskrs, ljudi zaista dolaze na blagoslov hrane rano ujutro, sudjeluju na svetoj misi, ispovjede se, pričeste, a onda i taj mir, blagoslov i snagu donose doma u svoje obitelj, okupljaju se oko obiteljskog stola, izmjenjuju lijepe riječi i rade to u spomen na Veliki četvrtak i Posljednju večeru.

ZL: Je li upravo to zajedništvo ono što bi trebalo čim više danas poticati, ne samo unutar obitelji, nego među širom familijom i zajednicom? Nekako se čini da smo se sve više otuđili jedni od drugih.
Vlč. Jurković: Društvo i ritam svakodnevnog života to nameće. Ljudi su zaposleni, rade veći dio dana i otuđeni su iz vlastitih obitelji. A blagdani donose zajedništvo i vjera želi čovjeka potaknuti da u sebi zadrži mir koji nam Bog daje. Trebali bismo se potruditi da tu radost Uskrsa i drugih blagdana znamo prenijeti drugima, ne samo putem mobitela poslati poruku, pomalo ispraznu, nego se potruditi otići čestitati tih dana, biti blizu onima koji su u potrebi. Da poruka 'Sretan Uskrs' bude prenesena u pravom smislu riječi, a to možemo samo ako ćemo to zaista htjeti.

ZL: Sve je više onih koji se nalaze u težim materijalnim situacijama zbog inflacije koju su donijele teške prilike u svijetu. Mislite li da ljudi shvaćaju jasnije sada poruke koje sa sobom nosi Veliki tjedan, generalno vjera i kršćanski nauk ili su nekako još uvijek najviše orijentirani na ono materijalno (koje nam je, naravno, potrebno, da bismo živjeli, prehranili obitelji…)?
Vlč. Jurković: Bez materijalnog je teško, to je životni mozaik, s malim kockicama koje pojedini član obitelji treba posložiti, doći do toga. No, Korizma nam na poseban način daje smjernicu da se kroz post, molitvu i djela ljubavi uključujemo i mislimo za one koji su u potrebi, koji nemaju i to je ono što Crkva ističe i papa Franjo nas poziva da moramo imati osjećaja za ljude u potrebi. Caritasi koji djeluju diljem naše zemlje i naš župni Caritas se kroz Korizmu posebno pripremaju da bismo ovih dana mogli pohoditi preko 60 obitelji u Gornjoj Stubici, koji su korisnici Caritasa i odnijeti im uskrsni dar, šunkicu, jaja i druge namirnice, da uz ono duhovno, osjete i ovaj materijalni dio, da mogu donijeti nešto na blagoslov i blagovati. Nikad nije dosta ponavljati i govoriti da svatko od nas nekog malog dijela se sigurno može odreći, kroz novac ili neku drugu stvar odvojiti i podariti onome koji je u potrebi. Ljudi su ovdje u Gornjoj Stubici otvoreni tome, a svatko treba krenuti od sebe i preispitati se koliko sam doprinio za nekoga tko je u potrebi.

ZL: Živimo u konzumerističkom društvu. Ukoliko ne obitelj, djecu za to već od malih nogu 'priprema' zajednica, reklame, mediji… Ima li Crkva odgovor na to moderno doba i kako Vi poučavate svoje župljane da pomire jedno i drugo?
Vlč. Jurković: Moderni način života stavlja pred nas izazove, od televizije, interneta, mobitela, svatko ima pristup zbivanjima u cijelom svijetu i naravno da to utječe na čovjeka. Crkva ne bježi od toga, nego se aktivno želi uključiti i živjeti takvim načinom života, ali stavljajući naglasak na ono izvorno, a to je Isus Krist – Božja riječ. Znamo da bez toga ne možemo. Ali ako pokušamo pomiriti naš vjerski život, molitvu, svetu misu s izazovima u društvu, siguran sam da čovjek može pronaći svoje mjesto i određeni odgovor. Mladi, djeca, imaju pristup svim tim informacijama, ali sve proizlazi iz obitelji. Ako roditelji, baka, djed, starija braća znaju razlučiti što je dobro, a što nije, siguran sam da iz te obitelji može izaći nešto dobro, lijepo i plemenito. Važno je odgajati djecu da imaju osjećaja za drugoga, a ne da oni moraju imati i kupiti sve što im je lijepo, što vide na reklami. Obitelj, crkva, vrtić, škola, društvo, svaka karika u tom lancu mora učiniti svoje i doprinijeti primjerom. U toj su karici važni i mediji, jer prenose poruke. Drago mi je da i vi u Zagorskom listu redovito imate i vjerske teme i nudite ih, uz ostalo, čitateljima.

ZL: Nekako se čini da su se mladi otuđili od Crkve i vjere. Zbog čega je to tako, što biste Vi rekli? Na koji način bi Crkva trebala 'vratiti' mlade u crkvu, kako to Vi radite u svojoj zajednici?
Vlč. Jurković: Mladi su tu, ja ne bih rekao da su otišli iz Crkve. Evo, nedavno smo imali korizmeni križni put na kojem se okupilo preko 150 mladih. Rekao bih da mladi jako dobro čuju i osjete vjeru, no možda je uz sam ritam života ne žive toliko aktivno. No, drago mi je da su kroz sakramente i dalje tu, od krizme, vjenčanja, krštenja svoje djece, a jako lijepe imam dojmove s blagoslova obitelji gdje ih susrećem, kao i na blagdanima u crkvi. Dužnost nas svećenika je da ih uvijek pozivamo, motiviramo, prenosimo evanđelje na moderniji način. Tu je i Hrvatski katolički radio na kojem snimamo emisije na moderniji način da bi došle do mladih. Pred nama je i Suret hrvatske katoličke mladeži, u Gospiću, 4. svibnja. Stubički dekanat se već priprema i imamo pedesetak mladih prijavljenih za sada. Siguran sam da će se i druge župe uključiti i da će Crkva u Hrvatskoj poslati opet jednu lijepu sliku mladosti, ali i zrele odgovornosti gdje vjernici u prenose i žive svoju vjeru i svjedoče svojim djelima.

ZL: Živimo na selu, je li nama tu ipak lakše nekako biti manje povezan s užurbanim načinom života, imati više vremena za provoditi s obitelji, prakticirati vjeru, povezati se s prirodom?
Vlč. Jurković: Držati do tradicije je jako važno, iz toga izlaze mlađi naraštaji koji uče od roditelja, baka djedova, drže na tradicionalan način do nečega. No, ne bi se ona održala da nema tog žara vjere u ljudima i da ne poštuju ono što je sveto, da nemaju osjećaj poštovanja. Teško ćemo napredovati bez sklada s prirodom, pa vidimo na svjetskoj razini što se događa s klimom i raznim promjenama. Ovdje u Zagorju još smo zaštićeni, priroda je čista i treba imati poseban znak poštovanja prema njoj. Treba obrađivati zemlju, brinuti se o njoj i to prenositi na mlađe naraštaje. Jer sve kreće od pojedinaca. I sam već deset godina uzgajam ovce na parcelama oko crkve, želim pokazati da se može održavati zemljište, uz malu brigu, ali i tako doprinijeti financijskom opstanku, i, što je važnije, očuvanju prirode.

ZL: Vratimo se na blagdane. Uz one vjerske, svaki kraj njeguje svoje posebne neke tradicije vezane uz blagdane, pa tako i Uskrs. Drže li još uvijek vjernici takvih tradicija? Dolaze li s radošću na blagoslov hrane rano ujutro ili samo da 'zadovolje formu i tradiciju'?
Vlč. Jurković: Dolaze radi onog najbitnijeg, a to je svetkovina Uskrsa i radi toga kako bi taj blagoslov ponijeli i odnijeli u svoje obitelji. Kada bi došli samo radi tradicije, siguran sam da im to puno ne bi značilo. Ali dođu radi euharistije, ispovijedi. Dok god će ljudi imati osjećaja za grijeh, potrebu za ispovijedi, to je znak da je Bog u njima i da žele očistit taj teret, predati ga Isusu te kroz sakrament ispovijedi nanovo oživjeti. Uskrs nam nagoviješta radost novog života, Krist je uskrsnuo, nije ostao u grobu, živ je, ponovo je s nama. To su lijepe poruke i motivacija svima nama, svima koji dolaze tih dana u crkvu na blagoslov, da bi radost tog novog života odnijeli u svoj dom u svoju obitelji.

ZL: Je li to poruka koju biste na kraju uputili našim čitateljima povodom Uskrsa? Nada za novi početak?
Vlč. Jurković: Želim svima da u novoga života kojega nam donosi novorođeni Krist žive svoj svakodnevni život, ne bojeći se križeva i padova, jer nam je Krist pokazao da se i uz križ i uz pad može ustati i krenuti dalje. Veličina čovjeka nije ostati ležati u blatu grijeha, nego ustati i radosno živjeti s Gospodinom, koji nam uvijek daje novu priliku. Stoga svim čitateljima Zagorskog lista želim sretan i blagoslovljen Uskrs i da tu radost živimo svakoga dana!