Z: U nedjelju smo zapalili posljednju adventsku svijeću. Svaka od njih donosi poruku – nadu, mir, ljubav i radost. Paljenjem posljednje svijeće, simbol radosti, približili smo se Božiću. Je li Advent u današnjem vremenu ostao vjeran svojoj pravoj svrsi? Koliko ga preplavljuju neke druge stvari, recimo užurbanost i komercijalizacija?

Vlč. Rušec: Advent je vjeran sebi onoliko koliko smo mi vjerni njegovoj pravoj svrsi. Nitko od nas nije imun na komercijalizaciju svetkovina i blagdana, no ne smijemo iz vida izgubiti bit stvari – ne samo svetih vremena već i svega drugoga, jer u protivnom upadamo u besmisao. Ne možemo živjeti Advent bez Isusa – ako znamo da je to priprema za proslavu Božića, isto kao što ne možemo slaviti Božić bez Božića – Malog Boga koji je smisao i središte tog slavlja. Smatram da je u ovom smislu važno da mi kao pojedinci vjernici u tome budemo primjer. Da mi potpuno poznajemo, cijenimo i živimo svoje vrijednosti i tradiciju – ne bi se događala takva uspješna nametanja svega i svačega što nema veze ni s našom kulturom, ni vjerom, ni tradicijom. Promjena koju želimo vidjeti u svijetu mora i može započeti prvo u našem srcu. To je duh Adventa koji nas poziva da se uz Proroke i Evanđelje vratim na Početak, na Bit, na temelj naše vjerničke nade i radosti ali i na njen Smisao. Da usporimo i uvidimo što je uistinu važno i trajno u našem narodu i u životima naših obitelji i nas samih.

Z: Badnjak je poseban dan iščekivanja Božića, a mnogi ga povezuju s obiteljskim okupljanjima, postom i molitvom. Što Badnjak simbolizira u kršćanskoj tradiciji?

Vlč. Rušec: Na Badnjak se događa duhovna uvertira u kulminaciju radosti koju iščekujemo. To je otvaranje prozora neba, kroz koji predosjećamo radost bez kraja čija nas punina čeka u vječnosti, a kojoj je temelj blizina Boga koji je u sebi punina ljubavi, radosti, svjetlosti... Upravo tim elementima bogati su običaji koji naš narod njeguje ovog svetog i posebnog dana. Simboli koji se koriste danas slični su onima koji su se koristili u starini, a svrha im je ostala ista. Nekada su se kuće pa i štagljevi, u nekim krajevima i bunari na ovaj dan kitili zimzelenim granama koje su bile preteče bora koji se pojavio tek pedesetih godina prošlog stoljeća. I bor i zimzelene grane podsjećaju nas na Onoga koji dolazi, Spasitelja koji je vječno mlad! U mom kraju Zagorja gdje sam rođen – u Maruševcu drevni je običaj da se na Badnjak priprema koleda – kruh koji se radi uvijek okruglog oblika kako bi simbolizirao vječnost koja nam je – bez početka i kraja – otvorena Kristovim rođenjem. U sredini tog kruha se od tijesta načini znak križa – prepoznatljiv simbol Isusa Krista koji je izvor radosti i blagoslova za sve četiri strane svijeta, što simboliziraju četiri cijela oraha koja se na koledu postave između uglova znaka križa. Kada je koleda pečena ispod nje se stavlja zrnje kukuruza, graha, žita kao simbol plodnosti, u sredinu križa ubode se borova grančica koja ima tri izdanka – simbol Presvetog Trojstva. Nakon blagoslova obitelji, obično o Bogojavljenju, ovaj se kruh razlomi i kao blagoslovina po dio se odnese u vrt, na njivu, voćnjak i slično, kako bi blagoslov Božića ostao na njima. I adventski vjenčići svojim okruglim oblikom podsjećaju nas na Boga koji je vječan te baš poput kružnog oblika nema ni početka ni kraja. Slična je simbolika svjetla koje palimo na adventskim vijencima u crkvama i našim domovima te na javnim mjestima i trgovima, s tisućama lampica koje krajem Adventa obasjaju naše trgove i domove, i sa svijećom koja se nekad na Badnjak unosila u domove ili bi se pored četvrte adventske svijeće užigala i jedna bijela svijeća. Sva ta igra svijetla i tame podsjeća nas na Onoga koji nam se na Gori Preobraženja objavio upravo kao Svijetlo svijeta, kao svjetlo i naših životnih tama, koje samo Bog može i želi raspršiti.  

Z: U ponoćnim misama okupljamo se kako bismo slavili Isusovo rođenje. Koja je poruka te mise i kako nas ona priprema za Božić?

Vlč. Rušec: Crkva od davnina poznaje bdjenja koja su se danas zadržala uoči Uskrsa – vazmeno bdjenje, uoči Duhova – duhovsko bdjenje, te uoči Božića – mise polnoćke. Sva ova bdjenja žele nam dozvati u svijest važnost ovih temeljnih događaja našega spasenja. Ovom misom počinje liturgijska proslava rođenja Isusa Krista – Božića. Moć navike sve nas česti uljulja u duhovnom životu te nerijetko zaboravljamo radost i važnost ovih događaja koji se ponekad svode na običaj ili tradiciju. Čudesno je to kako je Bog ušao u naš svijet – u tijelu malenog nejakog djeteta, rođen od Marije Djevice, začet po Duhu Božjem. Sve su to silna otajstva u koja je čovjek uvijek iznova pozvan uranjati, diviti im se, zahvaljivati i živjeti s njima i od njih. Upravo nam misa polnoćka budi srce, ponos, uspomene, ali i živu vjeru u Božju blizinu koja se itekako i danas može osjetiti, ali samo ako joj se čovjek približi u jednostavnosti i budnosti srca, poput pastira u toj svetoj noći.

Z: Što Božić predstavlja za vjernike, a što bi, prema vama, trebao predstavljati u duhovnom smislu?

Vlč. Rušec: Božić je za vjernike temelj i uzrok sve naše radosti. Bog koji uzima obličje čovjeka i ostaje s nama u sve dane do svršetka svijeta kako nam sam to obećava – najveća je čast koja je ljudskom rodu ikada iskazana. Nikada nam nitko neće ponuditi veću čast od one koju nam je Krist ponudio – a to je da postanemo prijatelji Božji i stanovnici neba.  Svima nam je sveta dužnost da ovo temeljno značenje i radost Božića sačuvamo od raznih drugih sadržaja koji mu ne pripadaju a koji mu se žele „prišiti“, kako bi ovaj temelj naše vjerničke radosti neoskvrnjen sačuvali za naraštaje koji za nama dolaze, a kojima će itekako biti potreban.

Z: Kako biste opisali važnost Božića u današnjem vremenu kad se često naglasak stavlja na materijalno i vanjsko slavlje?

Vlč. Rušec: Samo izvanjsko slavlje je apsurd, to je kao da se slavi naš rođendan – ali bez nas. Nema smisla. Važnost Božića danas možda i više nego ikada dolazi do izražaja. Božić je dan obiteljskog okupljanja i zajedništva koje je danas toliko ranjeno i osiromašeno. Božić je prilika za susret s obitelji i prijateljima, braćom i sestrama u vjeri, a kao takav je i savršena prilika za susret s Bogom. Nama ljudima Boga je lakše spoznati kroz ljudsku radost i blizinu, a upravo to se događa u Božićnim susretima koji su puni iskrenih čestitanja, osmijeha, zagrljaja. Kroz zagrljaje naših bližnjih grli nas Bog. Zato je Božić itekako važan u ovo vrijeme kada je ambalaža važnija od sadržaja, izgled od nutrine, novac od ljubavi... Božić nas poziva da gledamo očima vjere i srca. Samo takav pogled može prepoznati Veličinu u malenosti i Vječnost u prolaznosti.

Z: Na koje vrijednosti Božić podsjeća ljude, a često se zaborave tijekom ostatka godine?

Vlč. Rušec: Božić nas poziva na malenost i iskrenu jednostavnost kakvu su posjedovali pastiri, na radost i čistoću kakvu su posjedovali anđeli koji su pjevali slavu Bogu o događaju Kristovog rođenja, na mudrost i spremnost na pokret i akciju kakvu su imali mudraci s Istoka, te na ljubav i poslušnost Božjoj volji za naš život kakvom je bila ispunjena Isusova Majka Blažena Djevica Marija. Sve ove i još mnoge druge vrijednosti proizlaze iz Božje blizine – a to je srž Božića. Divna je radost da nas ta blizina prati i cijele liturgijske i građanske godine! Svaki dan može biti Božić ako smo svjesni te Božje blizine i u koliko s njom živimo naše živote. Bog je uvijek tu, pa i kada ga ne osjećamo, kada ga ne razumijemo, uvijek je tu onakav kakav nam se u Betlehemu objavio – jednostavan, vjeran, blag

Z: Primjećujete li da vjernici danas pridaju veće značenje zajedničkom obiteljskom slavlju nego prije?

Vlč. Rušec: Na žalost čini mi se da je upravo suprotno, te da je u svim krajevima prisutna tendencija  izdvajanja obično mladih – bilo pojedinaca ili mladih obitelji u zasebna domaćinstva koja su nerijetko udaljena od njihovih rodnih kuća i krajeva, te se to odražava i na obiteljskim susretima koji su bojim se rjeđi i kraći čak i za naše najveće svetkovine. Tome su doprinijela i sredstva komunikacije koja su ponekad prednost ali su počesto i izgovor, te smo zagrljaj, pogled i stisak ruke uz zagrljaj i poljubac zamijenili često „instant“ sadržajima – porukama i fotografijama koje ne odražavaju dovoljno duh susreta koji bi se u tim svetim danima trebao događati između ljudi, obitelji i prijatelja.

Z: Koje božićne tradicije još uvijek žive u Vašim župama? Primjećujete li da se neki običaji vraćaju ili pak gube?

Vlč. Rušec: U mojim župama žive običaji vezani za liturgijski hod Crkve tijekom božićnog vremena. To je blagoslov obitelji koji je izuzetno važan moment u pastoralnim nastojanjima, kada svećenik ima privilegiju ići u svaki dom svojih vjernika, i u ambijentu koji je svojstven obitelji ući u sve segmente njihovog života i tamo donijeti Krista i njegov blagoslov. Iako posjeti i blagoslov obitelji imaju i svoj napor, trudim se da to budu uistinu srdačni susreti ispunjeni molitvom, pjesmom i iskrenom ljudskom blizinom, a to isto doživljavam i primam od svojih župljana. Uistinu je privilegija moći ući u dom svih naših obitelji i biti dijelom njihovog hoda prema nebu, sa svime onime što život sa sobom nosi – nekada radost, a nekada i križeve i izazove, patnju i bolest, i sve drugo što tka naše živote. Osim blagoslova obitelji na blagdan Nevine Dječice imamo blagoslov djece, zatim blagoslov vina na blagdan Svetog Ivana što je važno svim našim vinarima kojih u našem kraju Bogu hvala imamo mnogo, te blagoslov vode i tamjana na Bogojavljenje ili Sveta Tri Kralja. Trudimo se da svi blagoslovi budu što dostojanstveniji jer su svakom vjerničkom srcu blagoslovine važna pomoć na putu prema svetosti. Jedan od običaja koji je specifičan za naš kraj, a koji se od starine zadržao jest i pohod Trikraljske zvijezde. Zvjezdari, obično ozbiljniji muževi obučeni kao tri kralja obilaze naše domove pjevajući pjesmu koja se od davnine prenosila s koljena na koljeno, o Betlehemskoj zvijezdi, štalici i poklonu kraljeva novorođenom Isusu. Zvjezdari sa sobom nose i  zvijezdu – posebno uređenu i ukrašenu „kućicu“ koja s jedne strane ima prikaz betlehemske zvijezde, a s druge strane prikaz štalice s malim Isusom. Običaj je da se pjevače daruje prikladnim darovima ili novcem, te da ih se u kući ponudi okrjepom da ne klonu na dugom putu od kuće do kuće koji potraje do dugo u noć. Ponosni smo na naše zvjezdare i na tradiciju koju su održali u našem kraju.

Z: Kakvo značenje imaju jaslice i božićni ukrasi u crkvi? Možete li podijeliti nešto o njihovom uređenju ove godine?

Vlč. Rušec: Jaslice u crkvama imaju nezamjenjiv mjesto, jer nam uprisutnjuju ono otajstvo o kojem ovih dana razmišljamo – Kristovo rođenje. Mi ljudi nismo samo duhovna bića poput anđela, nego dakako i materijalna, te imamo potrebu i duhovne stvarnosti prikazivati na materijalan, nama lakše shvatljiv način. Jaslice su posebno važne za djecu. Sjetimo se samo našeg djetinjstva, s kakvim oduševljenjem i pobožnošću smo promatrali figure kraljeva, Isusove Majke Marije i Josipa, ovčica, voleka i osleka te malog Isusa koji nam se blago smiješio iz svojih jaslica. Ovo je prva kateheza djeci ali i mnogim odraslima o biti Božića – Božjoj blizini i blagosti, te nevjerojatnom načinu na koji je sam Bog ušao u naš krhki svijet. Zato se pripremi jaslica od davnina pridavala posebna pažnja i posebno mjesto u našim crkvama. Na tom tragu su i božićni ukrasi. Nakon Adventa u kojem prevladava ljubičasta liturgijska boja, instrumenti koji prema liturgijskim propisima u vrijeme Adventa služe samo kao tiha pratnja pjevanju vjernika, a crkva se ukrašava (slično kao i u korizmi) tek minimalno – dolazi tiha, svet noć bdjenja i mise polnoćke, u kojoj se nakon adventskog iščekivanja na nas izlijeva punina simbola božićne radosti – glasna glazba najčešće orgulja, radosna pjesma raspjevanih vjernika koja izlazi ne iz grla nego iz srca ganutog Božjom blizinom, blještavilo i sjaj kuglica, lampica i svijeća, te svježina zelene mlade pšenice koja nerijetko ovijena našom trobojnicom krasi naše oltare. Otkako sam na ovim župama, trudim se da svake godine imamo ponešto drugačije ukrašene župne crkve. Pošto sam ljubitelj i kolekcionar starina, ove godine sam odlučio da naše crkve budu okićene u etno stilu. Moja majka Nevenka napravila je anđele od kukuruzovine, kojima smo okitili borove u kombinaciji s crvenim kuglicama, a ispred oltara stavit ćemo i malog Isuseka na slamici povijenog u domaće tkano platno. Obavezan ukras su i jabuke i božićna pšenica, što u prostoru naših lijepih župnih crkava daje poseban ugođaj tradicije.

Z: Božić donosi nadu i radost. Što biste poručili vjernicima koji se ove godine možda suočavaju s teškim životnim okolnostima?

Vlč. Rušec: Upravo u tamnoj noći zvijezde jasnije sjaje. U božićnoj noći pjevamo „On za nas trpi čim se rodi!“. Samo Krist daje smisao patnji, trpljenju pa i smrti. Ako s njime sjedinimo svoje križeve, bit će to put u blagoslov i nebo. Tada će nam naše poteškoće postati moćno duhovno oružje, a Bog sam bit će izvor našeg mira i snage za nošenje križa – sve do zore Uskrsnuća.

Z: Kako pronaći mir i istinski doživjeti Božić u vremenu koje je često ispunjeno žurbom, obavezama i stresom?

Vlč. Rušec: Poteškoće ovog svijeta nadilaze nas. Zato nam je potreban izvor mira koji je također od nas veći – a to je Bog. Samo je u njemu mir dušo moja, samo je u Njemu spasenje, pjeva biblijski pisac. Neka to bude i naša molitva kada izgubimo mir u neverama ovog svijeta.

Z: Što biste istaknuli kao glavnu poruku Božića ove godine? Kako ona može nadahnuti sve nas?

Vlč. Rušec: Glavna poruka svakog Božića je ista – Bog je s nama, nismo sami, nismo siročad prepuštena raljama ovoga svijeta i zla, nego smo ljubljena djeca Božja. Na nama je svake godine uvijek iznova otvoriti se ovoj istini naše vjere i s njom i od nje živjeti.  

Z: Kao župnik, imate priliku biti uz ljude u najvažnijim trenucima njihova života. Kako doživljavate blagdane kad ste okruženi tolikim emocijama vjernika?

Vlč. Rušec: To je neizmjerna privilegija i čast. Pratiti ljudske živote u njihovim najsvetijim trenucima jedna je od posebnosti i ljepota svećeničkog života, ali je dakako i odgovornost, baš poput svakog drugog dara. Na većim župama dogodi se da svećenik u jednom danu prože kroz cijeli ciklus ljudskog života. Prijepodne krštenja, vjenčanja, zatim popodne možda sprovod, ispovijed, sveta misa... Takvi dani imaju svoju ljepotu ali i napor, te je potrebno čuvati se da ne upadnemo u rutinu zbog ponekad većeg broja slavlja sakramenata ili pak ispraćaja. Uvijek moramo imati na umu da je to ljudima poseban i svet trenutak, u kojem s nama trebamo susresti Gospodina i ljudima pomoći da ga susretnu, bilo u radosti, bilo u tuzi.   

Z: Što Vama osobno najviše znači u ovom vremenu iščekivanja i radosti Božića? Imate li neki omiljeni običaj ili trenutak?

Vlč. Rušec: Najposebniji trenuci su oni u kojima i sam susrećem Krista koji je već među nama -. U svetim sakramentima ispovijedi i svete mise, u Božjoj riječi. Sveta ispovijed je uistinu čudo Božjeg milosrđa u kojem na sebe Bog uzima naše slabosti i terete. Svaki puta me iznenadi koliko je uistinu Bog u sakramentima prisutan i djelotvoran za naše živote. Zato božićna ispovijed zauzima posebno mjesto u predbožićnom vremenu. Najposebniji trenuci su i slavlje misa polnoćki. Običavam u ulaznoj svečanoj procesiji donijeti kip djetešca Isusa koji položim u jaslice sa slamom pripravljene ispred glavnog oltara. To su posebni trenuci u kojima se i sam podsjećam na bit i radost svoje službe – a to je Krista donijeti svijetu i braći ljudima. To je neizmjerna radost i čast.

Z: I za kraj, kakvu Božićnu čestitku želite uputiti svojim župljanima i našim čitateljima?

Vlč. Rušec: Želim svima ljudima dobre volje – Božić! Da spoznaju Boga koji u liku djeteta silazi u štalice naših života. On koji je naša radost i naša snaga neka svojom ljubavlju ispuni svu hladnoću naših srdaca, i donese mir koji samo on može i želi dati, a kojem smo svi tako potrebni u ovom nemirnom svijetu!