Povodom 160 godina školstva u Gornjem Jesenju izdana je monografija škole, posebna po tome što su u njezinom nastanku sudjelovali učenici, suradnici i učitelji, a urednica monografije je prof. povijesti i sociologije Ljerka Malogorski – Dragoslavić, ravnateljica škole. Monografija je i svojevrsni ravnateljičin oproštaj od škole, s obzirom da za par godina odlazi u mirovinu, a ujedno je to bio i povod za razgovor. - Pošto sam u ovih 20 godina, što sam ravnateljica ove škole, pisala spomenicu škole, a struka mi je povijest, željela sam da ostane neki trag i za generacije koje dolaze. Materijala je bilo strašno puno, pogotovo slikovnog, a financijska sredstva za izradu monografije minimalna. Željela bih naglasiti da je čitav rad na ovoj monografiji, za mene i moje suradnike, bio na neki način besplatan. Ono što smo dobili od Ministarstva znanosti i obrazovanja, Županije i Općine je služilo isključivo za tiskanje monografije. Zahvaljujem Staneku d.o.o. koji je tiskao ovu monografiju uz minimalnu naknadu. Želim zahvaliti i svim mojim suradnicima, prije svega Romeu Vincelju, tajniku škole, knjižničarki Dunji Stanković i Eriki Tušek Vrhovec, koji su me poticali da se sve to objedinim i da ideja ugleda svjetlo dana. Željela sam da ova monografija bude malo drugačija od ostalih pa sam tako odlučila da jedan dio nje pišu učenici, suradnici i učitelji, da napišu svoje dojmove, da se prisjete svog djetinjstva, svog boravka u školi... Ja sam jako ponosna na sve generacije učenika koji su prošli kroz školu i sigurna sam da pamte te dane svog osnovnoškolskog obrazovanja. Prije svega su mi oni bili inspiracija – istaknula je ravnateljica.

Monografija nije suhoparna, već puna zanimljivosti. Tako se može pročitati kako su za vrijeme velikog snijega djecu roditelji nosili u košu u školu. Tu je i mnogo fotografija generacija učenika, a poseban je fokus na generaciji učenika u zadnjih 10 godina zato jer se je u tom vremenu škola proširila i za školsku sportsku dvoranu. Monografija je tiskana u 350 primjeraka. -Dostupna je u knjižnici i ima još nešto primjeraka u školi pa se može još i nabaviti. Posebno me veseli kad je netko od naših bivših učenika zaželi prolistati i prisjetiti se nekih trenutaka – istaknula je ravnateljica.

Anegdota s nalivperom

Iza Ljerke Malogorski – Dragoslavić dug je radni vijek. Na poziciji ravnateljice OŠ Gornje Jesenje je već 20 godina, a karijeru je nakon Filozofskog fakulteta započela u OŠ Ljudevita Gaja u Krapini kao učiteljica povijesti. Nakon odlaska iz Krapine, živjela je 12 godina u Zadru jer joj je suprug rodom s Paga. Povratkom u rodno Jesenje, jedno vrijeme je radila s izbjeglicama koje su tada boravile u školi, a kasnije je predavala povijest, njemački jezik i geografiju. Svoje je zvanje, kaže, odredila još kao malena djevojčica. Naime, njezin je otac tada radio kao tajnik škole.

– Znala sam dosađivati tati u tajništvu te su mi zbog toga dali jedan stari dnevnik i smjestili me u zadnju klupu tadašnjeg 8. razreda. Ja sam tada mislila da sam svoj toj djeci učiteljica, a tadašnji osmaši su voljeli da im dođem jer su se na taj način „švercali“ na satu jer nije sva pažnja bila usmjerena na njih. To mi je bilo baš simpatično i to razdoblje je odredilo moje sadašnje zvanje - zaključila je ravnateljica, koja se rado prisjeća svojih prvih radnih dana. - Bila sam u samim počecima malo nadobudna, mislila sam da je to lako i da to bude baš tako kako sam si ja zamislila sve dok nisam izgubila glas već nakon pola godine rada. Tada sam „preforsirala“ glasnice i šaptajući sam održavala nastavu. Kasnije, uz kalcij i terapije, glas mi se vratio. Ima i jedna anegdota iz vremena kada sam radila u Krapini, koje se i dan danas rado prisjećam. Imala sam jedno nalivpero s kojim sam upisivala satove, uvijek sam ga imala istom mjestu, u etuiu je uvijek stajao na mome stolu. Jedno jutro kad sam upisala sat, moje nalivpero je nestalo. Ono mi je prije svega bila draga uspomena i tada sam napisala na ploču da molim poštenog nalaznika da mi vrati nalivpero. Prošlo je par dana i zatekla sam svoje nalivpero na stolu i papirić na kojem je pisalo „nismo znali kako ga napuniti“. Nakon par godina, kad je već ta generacija završila osnovnu školu, ja sam u to vrijeme još uvijek putovala autobusom na relaciji Krapina-Gornje Jesenje. Čekajući prijevoz, kraj mene je zastao mladić i otvorio vrata svog „Ford Capria“ i rekao „profesorice, hoćete da vas povezem?“ i tada mi je ispričao da je on taj koji je za vrijeme školskih dana iz znatiželje „posudio“ moje nalivpero. To mi je bilo stvarno simpatično i rado se toga prisjećam - istaknula je ravnateljica.

Morate biti 'mađioničar'

Ravnateljicu od mirovine dijele još oko dvije godine. Iznimno je ponosna što za vrijeme njezinog „upravljanja“ školom ni jedan učenik nije ponavljao razred, što nije bilo baš jednostavno za ostvariti. - Centar mog rukovođenja školom su učenici, dugo je godina škola imala problem stručnog kadra tj. učitelja, što sada u zadnjih 10 godina to uopće više nije problem. Ono u čemu sam bila malo „sporija“ od drugih je uvođenje tehnike u školu. Nisam baš voljela baš previše eksperimentirati jer za vrijeme mog mandata na mjestu ravnatelja, u tih 20 godina, promijenilo se više od 20 ministara. Morate biti pravi „mađioničar“ da s tim sredstvima manipulirate, uređujete i imate standard, kakav sad mi imamo, koji je za poželjeti – pojasnila je ravnateljica. Na pitanje bi li ponovno odabrala ovo zvanje, odgovorila je da je to relativno. - Ne budem vam odgovorila sto posto da bih, kroz radni vijek dođu i neka razočarenja, to je posao u kojem ima puno stresa, opredijelila sam se za to zvanje je ga volim, ali i dalje vrijedi ona stara da u taj posao ne možeš ući isključivo iz materijalnih razloga, moraš osjetiti tu „nit“ i emociju za taj posao. Moraš biti spreman cijeli život se usavršavati, učiti, puno raditi na sebi, a ja sam bila spremna na to kad sam se odlučila za baš to zanimanje. Obrazovanje je naš put i naš prioritet, citirat ću svog profesora Branta, koji mi je bio uzor, on je rekao „ako imaš tri dobra profesora, možeš promijeniti svijet” – zaključila je ravnateljica. No, kada dođe u mirovinu, sigurno joj neće biti dosadno. Najdraži joj je hobi, kaže, oslikavanje venecijanskih maski, a najveće inspiracije, s kojima provodi većinu slobodnog vremena, su joj unuke Dora i Lara. Ostalo slobodno vrijeme provodi u radu u svom voćnjaku i okućnici.