Renata Končić Minea i Adam Končić

Poslije sanjarenja o princu na bijelom konju, ili u novijoj verziji više konja, snovi mnogih djevojčica vrte se oko pozornice ili filmskog platna; mnoge bi bile pjevačice ili glumice. Traje to do prvih proba i trema prije nastupa na školskim priredbama, rijetko duže, osobito ako izostane potpora roditelja, upornost i volja, pa se svjetla pozornice gase prije nego su se zapravo i upalila. Naša sugovornica, Renata Končić, poznatija pod umjetničkim imenom Minea je iznimka: živi svoj san pjevajući.

Kakvi su bili počeci?

R. Končić: Javnosti sam se prvi puta predstavila 95-te god. na „Dori“ u Opatiji. Pjevala sam pjesmu „Good boy“ koja mi je uvelike otvorila vrata u svijet glazbe. Doslovce, preko noći, moj „obični“ svijet se pretvorio u nešto o čemu sam do tada samo maštala. Obožavam razmišljati o svojim počecima jer me za njih vežu zaista lijepe uspomene. Moji roditelji i brat Silvio od prvoga dana su moja najveća podrška. S njima sam proživljavala svu radost i sreću, ponekad tugu i zabrinutost, problemi uz njih nisu postojali... jednostavno bez njih ne bih mogla! Najljepši je osjećaj znati da je netko uvijek tu, kad trebaš savjet, lijepu riječ... isto tako i kritika i opaska na nešto što nije bilo dobro ili je moglo biti bolje, s njihove strane nije prešućena, naravno dobronamjerno i iskreno! Zahvaljujući njima danas sam osoba kakva jesam, zadovoljna i iskrena, samostalna i sigurna u sebe! Ispunjena zahvalnošću i ljubavi prema njima, danas mogu reći da je to istinsko bogatstvo koje mi je mogla pružiti jedino obitelj.

Da li je sklonost prema muzici naslijeđena?

R. Končić: Muzikalna smo i glazbena obitelj, i s mamine i s tatine strane. Oduvijek smo svi voljeli pjevati, a niti ples nam nije stran; tata je zaslužan za moje prve plesne korake, a majka prve pjevačke note. Geni sigurno imaju ulogu u mojem slučaju, jer sam ljubav prema glazbi naslijedila upravo od mame, a potom i od djeda Milana Končića, koji je pola svoga života posvetio pjevanju. Da je danas među nama, sigurna sam da bi bio jako ponosan na mene! Mogla bih puno pričati o obitelji, no kad završim ovaj razgovor zasigurno ću još neko vrijeme razmišljati o svemu, ovim pitanjem ste me podsjetili na temu koja uvijek probudi u meni tople emocije koje je teško opisati, ali lijepo ih je osjetiti...

Sjećamo se vrckave djevojčice od prije desetak godina u pjesmici o «vrapcima, žapcima i komarcima». Kud je nestala sve to vrijeme?

R. Končić: Još uvijek u meni negdje čuči ta vrckava djevojčica i nikada je neću pustiti od sebe. Ona je jednostavno sve ono lijepo što je bilo... i sada je lijepo, ali godine neminovno prolaze i nose svoje i sve dok imam taj entuzijazam u sebi i žar koji mi je u život unijela ta vrckava djevojčica vjerujem da ću biti sretna. Nadam se da će to biti zauvijek, pa čak i kada budem imala onaj slatki štap u desnoj ruci. Možda se posljednjih godina nisam toliko medijski eksponirala, no glazba je moja velika ljubav i teško je od nje pobjeći. Nisam nikada ni bježala, jednostavno su se stvari malo drugačije posložile i neke druge vrijednosti su došle na svoje. Tako je valjda trebalo biti i zadovoljna sam svime, no najveće zadovoljstvo mi pruža spoznaja da nakon 15 godina pjevanja i dalje postoji moja publika koja daje smisao svemu što u glazbi radim! Sastavni dio moje karijere su i humanitarni koncerti, većina od njih mi je zaista pomogla da se bolje i kvalitetnije osjećam - jer što može biti ljepše od toga da svojom pjesmom i osmijehom nekome mogu pomoći...!

Uz umjetničko ime Minea, mnogi nisu znali za pravo, da li je «otkrivanje» identiteta znak odrastanja, najava ozbiljnijih tema?

R. Končić: Da se mene na početku pitalo ne bih ni tražila „umjetničko ime“, jednostavno bih bila Renata, no u mojim počecima postojao je tim ljudi koji je osmišljavao sve vezano uz taj projekt i zaista sam im vjerovala u svim segmentima jer su znali što rade! To se kasnije i pokazalo ispravnim kao i sam odabir umjetničkog imena. Ime sam odabrala sama i trebalo mi je vremena da se priviknem na njega, no danas je to ime dio mene i zaista mi je svejedno kako će me ljudi zvati - Renata ili Minea...

Ovo je vaš prvi nastup na Krapinskom festivalu? Čija je to zamisao?

R. Končić: Ideja je došla od naše obiteljske prijateljice gdje. Adice Dobrić-Jelača, koja je ujedno i zaslužna za prekrasnu glazbu u pjesmi „Još čuvam senje“. Još prošle godine se rodila ideja da bih pjevala na Krapini njenu pjesmu, no igrom slučaja ista koja se meni svidjela je već bila namijenjena drugoj izvođačici... Tada smo odustali i odlučili pričekati ovu godinu.. .i eto stvorena je nova, još ljepša pjesma u kojoj ću dati sve od sebe da je dostojno interpretiram i opravdam pruženo mi povjerenje. Što se tiče teksta, „krivac“ je moj dragi prijatelj Radovan Novina kojemu sam jako zahvalna na uloženom trudu oko prilagodbe teksta meni i uvažavanju svih mojih želja. U prvoj večeri, retrospektiva, u petak, pjevala sam s Adamom pjesmu „Kaj nam pak moreju“ uz pratnju grupe „Melos“. To je naš prvi nastup i jako mu se veselim. Nema mi ljepše nego prvi puta kročiti na binu Krapinskog festivala uz takvu podršku i profesionalca kao što je Adam. Uz njega je sve lakše jer, moram priznati, uzbuđenje i onaj pozitivni strah ipak postoje! Drugu večer, festivalsku, pjevala sam bez Adama, pjesmu „Još čuvam senje“, uz pratnju „Vilina“. Sve u svemu zabavno i uzbudljivo, za mene svakako novo i veliko iskustvo!

Planovi za budućnost?

R. Končić: Planova kod mene, hvala Bogu, uvijek ima. I što se tiče pjevanja i privatnog života koji je u zadnjih par godina zaista ispunjen mnogim poslovnim obavezama. Između ostalog jako sam ponosna što sam prije ljeta diplomirala na Poslovnom učilištu, smjer marketing manager i sada mi je još želja završiti i PR. Ako bude vremena to ću zasigurno i ostvariti. Što se tiče nastupa i koncerata njih uvijek ima, najviše po Sloveniji, a obzirom da već dugo nisam nastupala u Zagorju voljela bih to nakon festivala promijeniti; bit će mi drago održati koncert i uživati u društvu mojih Zagoraca. O glumačkim vodama nisam razmišljala! Imamo mi jako puno talentiranih i prekrasnih mladih glumaca poput Adama, kazališne daske i televizijske minute bih radije prepustila njima. Kad bi mi se eventualno pružila prilika, moram priznati, da bih dobro razmislila bih li se upuštala u takvu avanturu!

Bratić Adam, očima sestrične Renate…

R: Končić: Adam je jednostavno divan! Talent koji on nosi u sebi pravo je bogatstvo. Svestran je i uspješan i svi smo u obitelji jako ponosni na njega. Sretna sam što je uspio pronaći svoje mjesto na ovom estradnom nebu i najiskrenije smatram da ga je itekako zaslužio!

Razgovarala: Dunja Horvatin