Na izvanrednoj izbornoj skupštini Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo, održanoj 9. veljače u Krapini, Viktor Crnek ponovno je imenovan direktorom Društva, Josip Cvitanović na svoj je zahtjev razriješen dužnosti umjetničkog direktora, a novim je imenovan Siniša Leopold.

Premda je današnji šef dirigent Tamburaškog orkestra HRT-a rođen u Grubišnom Polju, gdje mu je otac službovao kao profesor, kao jednogodišnja beba doselio se u Samobor i za taj je prelijepi kajkavski grad, u kojemu je zavolio tamburu, vezan cijelim bićem. Za nadati se kako će se izborom Siniše Leopolda smiriti kajkavsko-krapinski glazbeni zemljotresi, tim više što se sudbina kajkavske popevke našla u rukama uglednoga glazbenika kajkavca, k tome i skladatelja čijih je petnaestak popevki izvedeno na festivalskoj pozornici. Dovoljno se sjetiti «Pri staroj vuri» u izvedbi Tanje Mršić ili «Glave skup» koju je pjevao glumački trio Vid Balog, Adam Končić i Boris Pavlenić. Izbor Siniše Leopolda za umjetničkog direktora Svečanosti kajkavskih popevki povod je našem razgovoru.

ZL: Maestro, na koje ste sve načine prisutni u Krapini?

Leopold: S Krapinom sam povezan niz godina i mislim da se sa zagorskom metropolom, tajno i javno, volim gotovo 30 godina. Na Krapinskom festivalu sve te godine prisutan sam kao autor, dirigent ili član orkestra. Sjećam se, kao da je bilo jučer, kada sam kao svirač Tamburaškog orkestra HRT-a u rujnu uvijek s kolegama glazbenicima jurio na probe u Krapinu. Doma nam se baš i nije tak žurilo. Nakon koncerta znali smo zaružiti kod «Frljužeca «, a festival je trajao tri dana. Isto tako, dobro se sjećam svoje prve pjesme izvedene na Krapinskom festivalu, «Pri staroj vuri» koju je 1987. pjevala Tanja Mršić. Pjesma se mnogo izvodila na radiju, a i danas se može čuti u samoborskom restoranu Nikole Zore, kojemu je i posvećena.

ZL: Koliko je čast biti izabran za umjetničkog direktora, a koliko duboki uzdah i snažan iskorak u susret ovogodišnjem festivalu?

Leoplod: Nakon spomenutih niti i poveznica koje povezuju moje glazbeno djelovanje s gradom Krapinom, dogodilo se i to. Svakako je velika čast, a nadam se da će biti i zadovoljstvo. Sudjelovao sam u raznim oblicima na mnogim festivalima i s mnogima od njih vezan sam godinama na razne načine. No, smatram da je prihvaćanje funkcije umjetničkog direktora Krapinskog festivala logičan slijed mojeg daljnjeg djelovanja, ali i razborita odluka članova skupštine Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo. Festivalski glazbeni izričaj mi je blizak, a kako cjelokupno ozračje manifestacije dobro poznajem mislim da za neki duboki uzdah nema veće potrebe. Oko sastavljanja programa bit će puno posla, a vremena malo jer je dio godine već prohujao. Neke kockice su se već mogle i trebale posložiti, no kak je – tak je. Nadam se da ćemo već na ovogodišnjim Svečanostima biti učinkoviti i uspješni na radost organizatora i publike.

ZL: Festivali već davno nisu društveni događaj, a mnogi, posebice u Krapini, nostalgično žale za negdašnjim festivalskim sjajem. Može li se on vratiti?

Leopold: Ništa više nije kao što je nekad bilo, pa tako ni festivali više nemaju ono mjesto i značaj u našem društvu koji su imali u ne tako davnoj prošlosti. Vjerujem da je svima jasan uzrok devalvacije svih festivala diljem Lijepe naše. Danas gotovo svako veće mjesto želi imati neku svoju festivalsku manifestaciju. Mnogi festivali su izgubili značaj upravo iz razloga što se ni po čemu posebno ne ističu. Krapinski festival se izdvajao po svojem regionalnom glazbenom izričaju i ambijentalnim posebnostima koje krasi kajkavski dijalekt i karakteristični glazbeni idiomi kajkavskih krajeva, ali i grada Zagreba. Po tome je Krapinski festival bio prepoznatljiv. Iznjedrio je brojne pjesme koje su postale naši evergreeni. U ovom trenutku ne mogu tvrditi je li ćemo i koliko vratiti negdašnji sjaj, no moja je želja da u Krapini što glasnije ponovno zvone nove kajkavske popevke koje će prihvatiti Zagorci ali i drugi slušatelji diljem Hrvatske.

ZL: Premda je nezahvalno i nekolegijalno komentirati rad prethodnika, kakvo je Vaše stručno mišljenje o posljednjih nekoliko krapinskih festivalskih izdanja?

Leopold: O svojim prethodnicima nemam potrebe govoriti. Stjepan Mihaljinec je živa institucija festivala, a Josip Cvitanović je moj kolega s kojim uspješno surađujem.

ZL: Da bi se uhvatio korak s vremenom i suvremenošću je li nužno protjerati narodne nošnje s krapinske pozornice?

Leopold: Narodne nošnje su nešto najvrednije i najljepše što posjeduje naša tradicija. Krapinski festival treba i dalje njegovati i poštivati svoju tradiciju te predstavljati baštinu kajkavskog zavičaja. Festival mora isticati svoju regionalnu pripadnost jer ga to izdvaja od ostalih sličnih manifestacija. Zbog svojih posebnosti i osebujnosti festival je nekad imao kultni status.

ZL: Kako biste postupili kad bi neki od izvođača odbili nastupiti u narodnoj nošnji?!

Leopold: Nisam krut, ni tvrdoglav, ali principijelan jesam. Razmišljam u interesu festivala. Vokalni solisti trebaju nastupati u nošnjama. Ako se na sceni pojavi neki izvođač kojemu nošnja nikako ne pristaje, pa čak i odudara od cjelokupnog imidža izvedbe, treba razmisliti. Katkad je ukusna stilizacija za takvog izvođača možda i prikladnija, možda? Ponavljam, treba procijeniti koja je opcija više u interesu festivala.

ZL: Kakvu ćete festivalsku koncepciju zagovarati? Ostaje li autorska večer?

Leopold: Nemam ništa protiv autorskih večeri. Krapinske festivale su obilježile umjetničke kreacije nekih istaknutih autora koji su svakako zaslužili da im se posveti glazbena večer. Prva večer ovogodišnjih Svečanosti kajkavskih popevki najvjerojatnije će drukčije izgledati. Bilo bi lijepo prisjetiti se najpopularnijih i najljepših popevki koje je festival podario svima nama. Neka prva večer bude ugodno prisjećanje na hitove minulih festivala ali i sjedinjenje starog s novim, kratko rečeno, svečanost popularne i dobre kajkavske glazbe. Druga večer će predstaviti nove popevke u izvedbama poznatih i manje poznatih, ali dobrih izvođača. Nastojat ćemo promovirati i neke nove vokalne soliste i ansamble koji to svojom kvalitetom zaslužuju.

ZL: Je li nužan natjecateljski karakter festivala? Odluke žirija uvijek pobuđuju sumnju, pa i krapinske toga nisu bile pošteđene.

Leopold: Kada smo već započeli o koncepciji, mislim kako je bolje i za Krapinu i samu manifestaciju, ali i za cijelu regiju da festival ponovno bude Svečanosti kajkavskih popevki. Samim tim nagrade nisu nužne. Neka svaki koncert bude praznik za dobronamjerne štovatelje dobrih popevki i neka Svečanosti budu revija dobrih pjesama i kvalitetnih izvođača. U prvom planu trebaju biti pjesme, a ne izvođači. Čemu sumnje, slutnje i loše vibracije u zraku? Natjecanje katkad isključuje dolazak nekih renomiranih pjevača, a to naravno utječe na konačni rezultat izvedbe.

ZL: Koja izvođačka imena mislite vratiti na pozornicu?

Leopold: Cijela priča počinje od stihova. Stihovi moraju biti jaki. Na njih se nadogradi pjesma i aranžman. Tek tada možemo govoriti o izvođaču. Naravno da postoji i obrnuti put kada se pjesma kroji po izvođaču. Odabir pjesama je vrlo bitan, a odabir adekvatnog izvođača za određenu pjesmu je u većini slučajeva od presudne važnosti. Na Svečanostima trebaju nastupiti izvođači kojima publika vjeruje. Neka nastupe oni koji mogu kajkavsku popevku interpretirati autentično i sugestivno. Prisjetimo se Olivera i njegovih izvedbi. Vjerujem da bi on, iako Dalmatinac, mogao vrlo dojmljivo otpjevati i kajkavsku popevku. Prednost trebaju imati izvođači koji su svojim izvedbama obilježili festival, ali i oni koji će stvarno pridonijeti da Svečanosti budu istinska zvonka radost. O konkretnim imenima još je prerano govoriti.

ZL: Izravno ste angažirani i oko Krijesnice, a između dviju festivalskih priredbi nerijetko je bio antagonizam. Kako ćete izbjeći «sukob interesa» ili ćete se, možda, zalagati za njihovo objedinjavanje u zajedničku priredbu u sklopu Tjedna kajkavske kulture?

Leopold: Dolazim u dobroj namjeri, neopterećen bilo čime. Na poziv Tanje Gregurović prošle godine sam se angažirao oko Krijesnice. Isto tako nedavno sam se odazvao pozivu Viktora Crneka. Svaka ta manifestacija mora imati svoj put, vlastiti program i svoju koncepciju. Ni po čemu ne trebaju biti u koliziji, niti u konkurentskom odnosu, a još manje u sukobu interesa. Premalo nas je, a da bismo se svađali. Glave treba staviti što više skupa, razmišljati u pravcu općeg interesa, a sve ostalo ostaviti po strani. Glavni i jedini interes obiju manifestacija treba biti - dobre pjesme i kvalitetne i zapažene manifestacije.

Za Zagorski list piše: Željko Slunjski