Dvadesetogodišnja studentica druge godine glume na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, Dea Presečki, od malih je nogu zavoljela kazalište, a ta ljubav je, sudeći prema strasti s kojom o glumi i kazalištu priča, svakim danom sve veća. Mlada i lijepa Krapinčanka otvoreno nam je prepričala svoj strah, ali i sreću koju je doživjela prilikom ostvarenja svog velikog sna, upisa na Akademiju, te progovorila o svojim željama i daljnjim planovima. Kako nam je rekla, ništa od onog što je do sada postigla ne bi bilo moguće bez podrške i velikog odricanja njenih roditelja i brata, zbog čega im je neizmjerno zahvalna.

ZL: Mnoge djevojke od malih nogu sanjaju o tome da jednog dana postanu švelje, prodavačice, pekarice ili vozačice tramvaja… Kako to da je vaš san bio da postanete baš glumica?

DEA: (Smijeh) Još u vrtiću sam pokazivala sklonosti prema sceni i glumi. Obožavala sam vrtićke i školske priredbe, kao i dječje predstave na koje me mama vodila u zagrebačku 'Trešnju', kao što me je vodila i na GFUK, na kojem sam prvu predstavu gledala kad sam imala deset godina i to mi je uistinu bilo nešto očaravajuće. Već tada sam znala da se želim bavit glumom. Od onda sam stalno išla na predstave, što u Zagreb, što u Krapinu na Festival i stalno sam se paralelno,uz školu,bavila nečim vezanim uz glumu; kroz školsku Dramsku grupuili preko gradskog Društva naša djeca i sličnih projekata. Jednog dana je moja profesorica hrvatskog jezika, Gordana Kučinić, rekla nama, članovima Dramske grupe, da donesemo neke diplome koje imamo, s ritmike, s plesa ili nekih sličnih aktivnosti pa će nas predložiti da idemo na Novigradsko proljeće. To je bila neka vrsta 'edukativnog kampa', na kojeg su dolazila djeca iz čitave Hrvatske i tamo su se održavale razne radionice: dramske, glazbene, likovne, literarne i slično. Mene su tad pozvali na Novigradsko proljeće, zajedno s mojih dvoje kolega, a nakon toga smo s našom Dramskom grupom počeli ići i na Lidrano. Potom mi je profesorica Kučinić otkrila da postoji jedno učilište u Zagrebačkom kazalištu mladih, koje organizira radionice i koje radi svoje predstave na kraju polugodišta. Malo sam se informirala o tome i na koncu sam, od sedmog razreda osnovne škole, bila na tom učilištu u ZKM-u nekih tri, četiri godine…

ZL: I to vam je, dakle, bila svojevrsna priprema za upis na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu…

DEA: Mislim da da. Te produkcije su bile poluprofesionalne, a mene je još dodatno podiglo to što smo imali pravu pozornicu, rasvjetu, kostime i ja sam u tome uživala. Bilo je to jednom tjedno po dva sata, osim kad smo pripremali predstave. Tad bi to bilo češće, po tjedan dana svaki dan, zbog čega sam znala ostati u Zagrebu da ne putujem. Sa mnom su, inače, iz Krapine na to učilište išli Martin Grđan, koji je upisao Akademiju u Rijeci, Jan Puljko i Dina Leško. Onda sam preko ZKM-a po preporuci pedagoginja pohađala razne glumačke radionice u Sarajevu, u Sloveniji i Švicarskoj. Paralelno sam postala i član ansambla Zelenog blaga te imala glumačko-pjevačke nastupe na Rock akademiji u Zagrebu.

ZL: Na Akademiju dramskih umjetnosti upisuju vrlo mali broj studenata svake godine tako da je sam upis poprilično velik uspjeh. Kako je izgledao vaš prijem, odnosno, upis na ADU?

DEA: Moram priznati da mi je to bilo poprilično zastrašujuće, ali ujedno i predivno iskustvo. Kao prvo, želja za studiranjem na Akademiji rodila se još u osnovnoj školi, ali mi se to činilo daleko i  teško dostižno. Ali ja sam bila odlučila. Počela sam se pripremati već u svibnju i išla sam u Zagreb na pripreme sve do rujna, kad je bio prijemni ispit i bilo je prijavljeno preko stotinu kandidata, a primali su samo dvanaest. Od tih sto i nešto, izabere se jedan broj kandidata koji ulaze u uži krug i provedu sedam dana s profesorima s Akademije, a nakon toga se saznaju imena tih dvanaest ljudi koji su primljeni. I meni je tih sedam dana bilo odlično, jer sam od profesora naučila neke stvari, za koje uopće nisam imala pojma da postoje i da su tu, samo što ih ja još ne vidim. I da je taj put dolaska do njih, to istraživanje same sebe, osvještavanje svog tijela, upravo taj čar kojim umjetnik tj. glumac teži. No, bilo je teških trenutaka, provodili smo cijele dane na Akademiji i znaš da si tad pod povećalom, da te promatraju i procjenjuju kakve su tvoje reakcije na upute profesora, jesi li fleksibilan i slično. Tako da je za to bilo potrebno da svaki dan dođeš koncentriran i spreman za rad. Ipak, nakon svega, mislim da više nikad u životu neću doživjeti veću količinu sreće od one koju sam osjetila kad sam svoje ime pročitala na popisu dvanaestero primljenih.

ZL: I evo, sad ste druga godina Akademije i mi smo se dugo vremena dogovarali za ovaj intervju, no, vi ste bili poprilično zauzeti. Pa kako to izgleda jedan prosječni tjedan studentice glume na drugoj godini Akademije?

DEA: Više-manje je isto kao i na prvoj. Imamo tri glavna predmeta, a to su: pokret, govor i gluma. Uz to, imamo i teorijske predmete ujutro, kao na primjer povijest drame i slično. Uglavnom sam cijeli dan na Akademiji. Od osam sati ujutro, do nekih devet, deset navečer….

ZL: To ste sad rekli samo zato jer znate da će mama i tata čitati intervju…

DEA: (Smijeh) Ha, ha… ne, stvarno je tako. Uz to, mi smo obvezni pogledati sve predstave koje igraju u Zagrebu, u svim kazalištima, što meni ne predstavlja problem. Jer za to živim i radim.

ZL: Imate li i vikendom obaveze?

DEA: Inače baš i ne, ali kad su ispiti, kad smo baš u 'forzi' da moramo raditi, onda zna biti i vikendima, i subotom, i nedjeljom…

ZL: Sudjelujete li u nekim glumačkim projektima izvan Akademije?

DEA: Mi do treće godine ne smijemo sudjelovati u nikakvim drugim projektima, osim u projektima Akademije, tako da su nam za sada u prvom planu ti ispiti koje moramo raditi i koji se pripremaju tijekom semestra, a koji su koncipirani kao predstave.

ZL: Dobro, dakle, talentirani očito jeste, čim su vas primili na Akademiju, sad učite 'glumački zanat', na početku ste svoje glumačke karijere…. Kakvom je zamišljate u budućnosti? Što biste željeli postići?

DEA: Prije svega, trenutno sam fokusirana na to da što više toga naučim, da, kako se to veli 'pokupim' što više stvari koje mi profesori sugeriraju i da se što više ukorijenim u samu glumu. Jer sama gluma nije da ti staneš na pozornicu i govoriš tekst napamet. Rekao bi moj dragi profesor i glumac Joško Ševo : 'Gluma je neprestani dijalog sa samim sobom.' Treba poznavati i povijest, i glazbu, i sve ono što spada u opću kulturu, ukratko biti otvoren i zainteresiran za sve što ti se u životu nudi. A meni to ne predstavlja problem jer sam znatiželjna i jedva čekam otkriti nešto što mi je nepoznato. Dakle, za sada želim što je više moguće primiti od Akademije, a dalje što bude - bude. Želim tu gdje jesam naučiti najviše što mogu, a onda ću razmišljati o sljedećem koraku.

ZL: Pa dobro, to je u redu, ali svi smo mi ljudi i ponekad maštamo i razmišljamo o budućnosti. O čemu vi razmišljate? O kazalištu, filmu, možda inozemnoj karijeri?

DEA: Naravno da i ja, kao i svi, ponekad razmišljam o budućnosti pa čak i o nekoj mogućoj međunarodnoj karijeri. To je prirodno. No, ipak je to predaleko da bi se s time zamarala. Za sada bih voljela početi tu doma. Naravno da mi je san nastupiti na pozornici u HNK. Ali velim, treba ići stepenicu po stepenicu, korak po korak, a ne odmah maštati o uspjehu i očekivati nekakvo cvijeće i lovorike. To ako dođe, dođe tek nakon dugotrajnog, strpljivog, predanog i napornog rada.

ZL: Na početku ste spomenuli i GFUK. Vi ste, koliko nam je poznato, i članica Udruge GFUK i zadnjih godina ste aktivno sudjelovali pomažući oko organizacije tog Festivala.

DEA: Da, to mi je jako drago da u Glumački festival u Krapini uključuju u čitavu priču i mlade koje zanima kazalište, i omogućuju im da mogu na neki način sudjelovati u tom projektu. Tu sam se dosta sprijateljila s našim glumcem Adamom Končićem, koji je pružio uistinu puno podrške mom radu na Akademiji. Ja sam čak dovela i nekoliko kolega s Akademije na predstave GFUK-a i Adam nas je lijepo primio i upoznao s brojnim svojim kolegama, što je nama kao mladim studentima glume puno značilo. Jer družeći se s iskusnim glumcima i glumicama vidiš da su to sasvim obični i normalni ljudi poput nas.

ZL: A vi ste prije toga imali drugačiji dojam?

DEA: (Smijeh) Ma, znate o čemu govorim… Kad sam bila mala, uvijek mi se taj svijet glume činio nekako nedohvatljivim, nedostižnim. Kao nešto što je samo za odabrane. A sad, kad sam na Akademiji, i imam profesore koji su ujedno i glumci ili redatelji, vrlo se ugodno osjećam u njihovom društvu i postala sam svjesna da se sve može ako to želiš, ako marljivo radiš i ako imaš onu potrebnu strast prema svom stvaranju.

ZL: I koji bi bio vaš savjet za naše mlade Zagorke i Zagorce koji bi također voljeli, poput vas, bavit se glumom i upisat Akademiju?

DEA: Kad si mlad i nisi još dosta sazrio, a ljudi ti govore da imaš talenta, ali da još moraš puno raditi, to ti se može učiniti kao neka floskula, kao poštapalica koju svi govore. No to nije floskula, to je zbilja tako. Ako puno radiš i ako si tome u potpunosti i konstantno predan, barem gledajući predstave, čitajući knjige, gledajući filmove… i ako sam sebi veliš 'Ja to mogu', onda je samo nebo granica. Velim, razumijem da mladim ljudima to može zvučati kao floskula, ali to je činjenica.

ZL: Naravno, osim talenta, rada i upornosti, kad si mlad, neophodna je i podrška okoline, prije svega obitelji.

DEA: To pogotovo. Odrasla sam u umjetničkoj obitelji. Najveću ljubav i podršku dobivam od svojih roditelja i svog brata. Bilo je tu puno odricanja i požrtvovnosti s njihove strane. Tata me je stalno vozio navečer nakon posla u Zagreb na radionice, mama me je stalno vodila po kazalištima, a moj brat , Tomo Presečki, glazbenik, gitarist koji mi je dan danas najbitnija figura, uvelike je utjecao da se zaljubim i u glazbu. Tako da, obitelj mi je uistinu dala sve što je mogla na ovom mom dosadašnjem putu, daju mi podršku i dalje, i ja se nadam da znaju i vide koliko sam im zahvalna na tome i koliko ih volim.