Na svečanoj dodjeli nagradi najboljim sportašima, klubovima i sportskim djelatnicima, koja se održala u zabočkom restoranu KTC, nagradu za godišnji razvoj sporta primo je naš kolega Milorad Mićo Videković.

Mićo je 32 godine u novinarstvu, a u tom je vremenu napisao više od 10.000 tekstova i primio brojne nagrade, no ova mu je svakako najdraža. Iako je ovaj profesor geografije u najboljim godinama obavljao zahtjevnu dužnost ravnatelja osnovne škole August Cesarec u Krapini, od svoje ljubavi, novinarstva, nikada nije odustao. Početkom ove godine otišao je u penziju, što znači da je prosvjeta izgubila, a sportsko novinarstvo profitiralo. Naime, Mićo je najavio da će se još više posvetiti sportskom novinarstvu. Jedan mali intervju u kojem se osvrnuo o svojoj dosadašnjoj novinarskoj karijeri, nagradi i planovima za budćnost, najmanje je što smo mogli napraviti za istinsku legendu sportskog novinarstva u Hrvatskom zagorju.

ZL: Mićo koliko ste otprilike tektova napisali u vašoj 32-godišnjoj karijeri?

VIDEKOVIĆ: Teško mi je kazati točan broj tekstova u ovih dosta godina ali okvirno kreće se negdje preko 10.000 članaka, odnosno intervjua, kolumni, itd.

ZL: Od toga je bila dosta kvalitetnih intervjua. Koji su vam najdraži?

VIDEKOVIĆ: Puno je bilo intervjua koja sam napravio ali svakako bi izdvojio nekoliko. Sa Slavenom Bilićem (u to vrijeme izbornik hrvatske reprezentacije), Mirko Barišićem (predsjednikom Dinama, radio ga zajedno sa Tomislavom Ležom) sa Silviom Marićem, Robertom Prosinečkim, Vedranom Pavlekom.

U bezbroj intervjua koja sam napravio (u prvom odgovoru nisam spomenuo intervjue koje sam radio u svojoj radijskoj sportskoj emisiji „U zaleđu“ na valovima radio Krapine) teško mi je izdvojiti najdraži ili najdraže intervjue jer svaki je imao svoj „poseban naboj“.

No, ako baš moram onda su to dva intervjua koja mogu svrstati u jednakopravni odnos – ugodan razgovor sa Dražanom Jerkovićem koji je u tom intervjuu naglasio kako hrvatski nogomet ne ide u dobrom smjeru jer se sve previše bazira na reprezentaciji dok se potpuno zapostavljaju klubovi koji uostalom i daje članove reprezentacije, te intervju sa Robertom Prosinečkim kojeg sam uspio iznenaditi pitanjem: Što mu znači priznaje navijača Portsmoutha koji su ga proglasili najboljim igračem kluba u 20. stoljeću iako je za njih igrao samo jednu sezonu?

Svakako moram spomenuti i intevjue sa Stjepanom Merkašom - Krojfom, Tomicom Vinceljom, Darkom Horvatom-Bebom, Matijom Smrekarom, Ivicom Antolićem, Željkom Rumbakom i Ivicom Mužarom-Cunetom.

Iskoristiti ću priliku i spomenuti kolumne koje sam pisao za Glas zagorja „Pod Strahinjšćicom“, u kojima sam sa kritične starne gledao na sport u Krapini. Tu bih izdvojio kolumnu koja je samo indirektno dodirnula sport „Gdje su nestala naša djeca ?“, u kojoj pišem o praznim sportskim igralištima gradskih četvrti.

ZL: Kao novinar pratili ste mnoge i mnoge utakmice, koja vam je najviše ostala u pamćenju?

VIDEKOVIĆ: Možda će se sada očekivati da spomenem neku utakmicu reprezentacije, zagrebačkog Dinama ili ne znam koga, ali ja moram izdvojiti samo jednu utakmicu. Utakmicu između Zagorca i Posavine koja si igrala u Krapini gdje je Zagorcu (u tom trenutku drugoplasiranom) i Posavine (prvoplasiranoj) trebala pobjeda da bi se plasirao na kvalifikacije za ulazak u I. HNL dok je Posavini trebao bod. Utakmica za infarkt jer Posavina je povela, ali su dečki iz Krapine sve okrenuli i pobijedili 4:2. No, ono što je bilo fascinantno je gledateljstvo – takav je interes bio za utakmicu da se morala izgraditi na zapadnoj strani igrališta privremena tribina, a tada je bilo, ako se ne varam oko 2,5 tisuća navijača. Neponovljivo. Ili možda i jest….

ZL: Mićo što vam zapravo znači novinarstvo?

VIDEKOVIĆ: Mogao bi to kazati na milijun načina ali naglasiti ću samo jednu riječ – hobi koji radim s ljubavlju i koji me u potpunosti ispunjava, uz još jedan hobi, a to je fotografija. Naglašavam da se pokušavam držati osnovnih postulata novinarstva: istinitost, novost, aktualnost, zanimljivost, važnost, kratkoća, jasnoća i preciznost uz obvezu da svaka vijest mora odgovoriti na šest pitanja: TKO ? ŠTO? KADA? GDJE ? ZAŠTO ? KAKO ?
Odnosno, pokušavam biti profesionalan i odgovoran a koliko o tome uspijevam odlučuju čitatelji a ja se nadam da koliko toliko u zadovoljavam njihove zahtjeve.

ZL: Što vam znači ova nagrada za razvoj sporta, dodiljena od Športske zajednice KZŽ?

VIDEKOVIĆ: Da budem iskren – puno! Drago mi je da je moj tridesetogodišnji rad prepoznat, ali isto tako moram naglasiti ovo je priznanje za sve one sportske novinare koji ne znaju što je vikend i koji dok drugi borave u krugu svojih obitelji, drhte negdje uz rub igrališta ili se ipak „griju“ u okviru neke sportske dvorane.

ZL: Nadamo se da ova nagrada nije kraj vašeg novinarstva, dapače da će ona označiti jedan novi početak?

VIDEKOVIĆ: I dalje biti suradnik Zagorskog lista. S obzirom da sam od 1. siječnja u mirovini malo ću i povećati opseg rada. Razmišljam možda o nekoj monografiji jednog kluba kojeg neizmjerno volim, ali ta je ideja još u povojima. Vidjet ću.