Pred početak Glumačkog festivala u Krapini nastavljamo s predstavljanjem zagorskih glumaca. U ovom broju predstavljamo vam troje koji svoje korijene vuku iz Hrvatskog zagorja. Možda niste znali, ali zagorske roditelje imaju Vitomira Lončar, Dražen Čuček i Boris Svrtan.

Vitomira: Zagorka s obje strane

ZL: Iako ste široj javnosti dobro poznati kroz svoj rad u kazalištu i na televiziji, možete li se za one koji vas možda ne poznaju kratko predstaviti?

Lončar: Ukratko, diplomirana sam glumica, radila sam puno u kazalištu, s filmom „Štefica Cvek u raljama života“ postala sam poznata široj javnosti, a TV emisijama Limačijada na televiziji Z3 i nakon toga Malavizija na HTV-u (zajedno s Ivicom Zadrom i Darkom Janešom) na neki sam način „ušla u svaki dom“ u našoj zemlji pod imenom Bucka. Zajedno sa svojim suprugom Ivicom Šimićem osnovala sam prije dvadesetak godina privatno kazalište „Mala scena“ kojeg sam direktorica. Udata sam i imam kćer od 14 i pol godina koja se zove Buga Marija. Djetinjstvo sam provela u Stažnjevcu kraj Ivanca odakle mi je otac, a mama mi je odrasla u Lepoglavi, iako joj je otac (moj djeda Jakob) iz Petrovskog kraj Krapine. Dakle, Zagorka sam s obje strane.

ZL: Koje su vaše najdraže uloge?

Lončar: Najdraža mi je uloga u predstavi „Prava stvar“ kojom je otvoreno kazalište Mala scena, a od predstava za djecu tu je svakako Lisac u predstavi „Roda i lisac“ koju igram već 9 godina s Draženom Čučekom (koji je Roda) i Kraljevna na zrnu graška koju igram sa suprugom već 22 godine.

ZL: Čime se trenutno bavite?

Lončar: Trenutačno se bavim produkcijom u svom kazalištu, predajem na odsjeku produkcije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, pohađam doktorski studij na Filozofskom fakultetu, produciram nekoliko međunarodnih projekata. Uz to sam i žena i majka. Može se reći da se bavim s puno zanimljivih stvari.

ZL: Kazalište Mala scena koje vodite poznato je po tome da daje šansu mladim glumcima. Tako je bilo i s Ronaldom Žlaburom koji se u pravi svijet glume zapravo otisnuo s pozornice Male scene , a i Mara Borić trenutno igra u predstavi „Kralj A“.

Lončar: Ima tu još pun mladih glumaca koji su na neki način krenuli iz „Male scene“, a to mi je jako drago. I Ronald i Mara sjajni su glumci i ponosna sam što su baš u „Maloj sceni“ počeli svoje karijere.

ZL: Što mislite o osnivanju Glumačkog festivala u Krapini?

Lončar: Mislim da je ideja odlična i da je dobro da se i mi Zagorci organiziramo i na ovaj način. Ima nas puno i treba nas „staviti na kup“!

ZL: Hoćemo li vas vidjeti u Krapini? Mala Scena nema predstavu u programu?

Lončar: Ove godine nema, no, ovo je tek početak. Očito ima puno Zagoraca i zagorskih predstava! Ovaj festival sigurno nije posljednji pa će se i za „Malu scenu“ naći mjesta. No, moram reći da puno malih Zagoraca dolazi u moje kazalište i gleda predstave, a po mnogim zagorskim selima vrlo često gostujemo.

ZL: Koliko ste vezani za Zagorje?

Lončar: Kao što sam već rekla, i mama i tata su mi iz Zagorja, odrasla sam u Zagorju, cijela moja porodica i danas živi od Ivanca, Ivanečkog naselja do Maruševca. No, moj otac je uvijek govorio da smo mi iz Malog Hrvatskog zagorja. Govorio je da je sliv Bednje Malo Zagorje, sliv Plitvice da je već Podravina, a sliv Sutle i Krapinščice da je Veliko Zagorje. Bednja je rijeka u kojoj sam se kao mala kupala i vodila krave na poj nakon paše i dan danas sam nekako vezana za Bednju. Kad idemo kombijem prema Zagorju svi me glumci zezaju kad prelazimo Bednju da je to Mississippi mog Zagorja i da jedva čekaju da vide palme na Bednji! Za Zagorje me vežu i svi moji mrtvi na groblju u Margečanu. Stažnjevec spada pod župu svete Margarete (6 km od Stažnjevca) i tamo su svi moji. Vežu me „zabave“ na koje sam k´o tinejdžerica išla u Trakošćan, kod Brlafe, kod Poje... Nekad nije bilo disco klubova i sličnih mjesta. Išli smo na zabave ... Vežu me odlasci na Ivančicu (ii Ivanščicu, kako ju je zvao moj otac) gdje smo imali šumu... vinogradi, berbe, kolinja, ledine... poplave Bednje (koja je plavila svake godine jer nije bila regulirana...). Mogla bih vam do preksutra pričati što me sve veže i ne bi tome bilo kraja...

Čuček: Zagorac 70 posto

ZL: Možete li nam otkriti koja je to veza Dražena Čučeka i Hrvatskog zagorja za one koji to ne znaju?

Čuček: Ja sam 70 posto Zagorec. Tatin tata je iz okolice Huma, a mamini su iz Belca. Danas dio te familije više-manje živi u Zlataru i Zlatar Bistrici.

ZL: Tko je zapravo Dražen Čuček?

Čuček: Dražen Čuček je muškarac od 37 godina, član kazališta Komedija, diplomirani glumac, odnosno ´kličem se´ dramski umjetnik.

ZL: Koje su vam najdraže uloge?

Čuček: Više-manje one koje su zadnje stvarane i koje su friške i igraju se. To su Uhvaćen u mrežu , Stanley, iz Chicaga Billy Flynn, jedna od predstava koje ne igram, a užasno mi je draga je Orin Scrivello, zubar iz Malog dućana strave, Pilat iz Jesus Christ Superstar i u Maloj sceni Roda u predstavi Roda i lisac .

ZL: Ipak vas ljudi najviše poznaju po ulozi konobara u TV seriji Bitange i princeze .

Čuček: Da, više-manje me znaju tako da kad hodam po ulici kažu dva metra od mene ili me zovu Armando, što mi se zapravo sviđa jer onda znam da gledaju seriju konstantno jer se moje ime baš ne spominje. Najčešće je ´gdje je konobar´. Onaj tko me pozove Armando, znam da je pasionirani gledatelj Bitanga i princeza . Ne smeta.

ZL: Što trenutno radite?

Čuček: Trenutno spremamo Zeleni kakadu , Arthura Schnitzlera u režiji Želimira Mesarića. To je treća premijera ove godine, jer osim Ruže na asfaltu bio je i Šišmiš , a sad će se raditi Dundo Maroje u režiji Vlade Štefančića. Ja bih trebao igrati Dunda što baš nije tipično za moje godine, ali znam da taj stari lisac Vlado ima dobar nos što se tiče castinga. Vjerujem mu i zato ću se prepustiti u njegove ruke i u ruke svoje mašte.

ZL: Glumački festival u Krapini nova je ideja. Što mislite o tome?

Čuček: Moram priznati da sam očekivao da će Adam to pokrenuti i puno prije. Međutim kako je on u svojoj karijeri bio angažiran na mnogo strana, onda je najvjerojatnije čekao vrijeme da sazrije za tu odluku i tu realizaciju što zasigurno nije jednostavno. Iako je Krapina zapravo vrlo blizu Zagrebu i potencijalni gledatelji iz susjedne županije mogu vrlo brzo doći, s druge strane zbog obaveza i života koji tako dinamično ide, odlično je kad je prilika da bilo koji grad ili mjesto koje ima dvoranu ugosti kazališne predstave. Sam BOK festival u Bjelovaru je pokazao koliko se organizacijom i žrtvovanjem može puno napraviti za kulturni život određenog grada. Mislim da je to idealno vrijeme da ljudi u kontinuitetu vide neka ostvarenja jer inako sve se više-manje najbolje događa u Zagrebu. Ne podcjenjujem pritom ostale centre.

ZL: Hoćemo li vas vidjeti u Krapini?

Čuček: Vidjet ćete me u Krapini dva puta. Vidjet ćete me u dvije netipične uloge, jedna je Konobar u Bitangama i princezama , Kazališta Kerempuh, a druga je transvestit Beatrice u Ruži na asfaltu .

ZL: Koliko često zapravo stignete do Zagorja?

Čuček: Vrlo rijetko. S dijelom familije koja živi u Zagrebu se ne vidim, tako da u Zagorje rijetko idem, osim kad je lijepo vrijeme i kad imam slobodan vikend, onda se volim zaletiti do Zagorja i šetati do toplica ili brda gdje ima dvoraca.

Svrtan: Zagorac po tati

ZL: ´Ajmo na početku našim čitateljima otkriti vezu Borisa Svrtana i Zagorja.

Svrtan: DNK. Moj otac je rođen u Konjščini i tamo je proveo 15 godina kad je došao na školovanje u Zagreb. Tu je bio do smrti prije dvije godine. Na kraju mi je rekao ´pazi da ne zaboraviš od kud si´ i to me je moram priznati jako zdrmalo. Nisam često išao u zadnje vrijeme u Zagorje zbog obaveza, međutim kak Bog sve čuje, čini mi se da je i ovo dobar poziv iz tog kraja.

ZL: Tko je Boris Svrtan u par rečenica?

Svrtan: Ja sam prije svega glumac i zadnjih 20 godina sam bio član Dramskog kazališta Gavella, od 1986. do 2006. Zadnjih pet-šest godina bavim se pedagogijom i na Akademiji dramskih umjetnosti predajem scenski govor i sad sam tamo stalno zaposlen. Osim što sam igrao u nekim serijama na televiziji, probranim filmovima i uspješnima nadam se, izrežirao sam nekoliko predstava od kojih je možda najznačajnija Metastaze u Kerempuhu. Publika me prvo imala priliku nekako upoznati 1992. u Spiki na spiku jer sam njezin autor i igrao sam u njoj.

ZL: Kad već spominjemo Spikom na spiku , možemo li spomenuti i neke najdraže uloge?

Svrtan: Spika je bila jedan kolaž izmaštanih intervjua s političkim personama grata i non grata. Od velikih uloga koje sam igrao su u Gavelli Brick u Mački na vrućem limenom krovu , Rakitin u Mjesec dana u selu , Trigorin u Galebu , pa Ostap Bender u Zlatnom teletu i Marko Labudan u Brezi za koje sam radio i dramatizaciju. Od zadnjih Cigan u Ptičicama , gradonačelnik Bernick u Stupovima društva . Ono što se još igra je Bezdomni u Majstoru i Margariti .

ZL: Uz to naravno ide i pitanje čime se trenutno bavite uz rad na Akademiji?

Svrtan: Ove godine sam radio te Metastaze s 18 glumaca u podjeli. To je bio veliki projekt i predstava je uspjela, 30 puta je odigrana do sada. Igra i ovih dana, ići ćemo na Marulove dane, našla je put do publike. U ovom, da tako kažem, semestru do ljeta ću napraviti jednu monodramu ranog naslova Nejunačkom vremenu uprkos na dijelovima Krleže. Možda će ostati taj naslov, možda će biti neozbiljniji jer je to jedna monofreska s pjevanjem i pucanjem, skupljena iz različitih Krležinih djela. Htio bih na neki način ponovno Krležu propitati budući da današnje mlade generacije nisu vezane i nisu rasle na Krleži kao mi, a čini mi se da je u njegovom iskazu nešto imanentno mladenačkom buntu.

ZL: Glumački festival u Krapini novopokrenuta je ideja Adama Končića. Treba li Zagorju kazališni festival?

Svrtan: To mi je jako drago jer sam vjerovao da će Adam koji živi u Zagorju, a ja sam na neki način potaknuo Navojca da napravi festival u Bjelovaru, nakon što je Mlikota napravio u Zagvozdu, pa se onda nekako logično nametnulo da mi Zagorci metnemo glave skupa. Vrijedna je to inicijativa, a imam i prijatelje iz Krapine i taj je kraj, ajmo reći, malo zapostavljen u zadnje vrijeme, kao da se iza Medvednice Zagreb ne treba dokazivati, što je na najboljem putu da se ispravi. Apsolutno podržavam Adamovu inicijativu i zato sam se spremno tome priključio. I neki dijelovi ove monofreske koju radim bit će na kajkavskom, ne na najpoznatijim dijelovima Petrice Kerempuha, nego dijelovima koji nisu toliko poznati.

ZL: Ima li šanse da vas vidimo u Krapini?

Svrtan: Sigurno, samo moram nešto napraviti. Vjerujem da će Kerempuhove Metastaze igrati, nadam se da je dvorana dovoljno velika.

ZL: Obveze su brojne to je jasno, no koliko često stignete do Zagorja?

Svrtan: Imam familije tamo, pa se sad možda i češće vidimo. Uglavom me neke uspomene iz djetinjstva vežu i uspomene na mog oca. Kad sam bio klinac bili smo svaku nedjelju u Zagorju, ali došao je period u životu kad sam puno radio i nisam toliko našao vremena. Sad mi se čini da čovjek treba imati vremena za takve stvari da se sjeti svojih izvorišta i korijena. Po mami sam iz Gorskog kotara, po tati iz Zagorja i to je čini mi se neki dobar spoj blata i pitomosti, kamena i oštrine i volim oba ta kraja iz kojih sam ponikao. Nekako čovjek kad dođe u neku zrelu dob, sve više osjeća zov kraja iz kojeg je potekao da vrati to mlijeko koje je isisao, taj zrak koji je udisao, riječi koje je prve čuo u životu. I Balade Petrice Kerempuha su nastale kad je Krleža u zreloj dobi, na poticaj djetinjstva, od bake koja ga je prva učila kajkavskim frazama i to je bio neobičan jezik kojeg je upio svim svojim bićem. Cijeli život je žalio da se tom kajkavskom nije pridavalo dovoljno pažnje i bio je ljut na nebrigu. A taj je jezik toliko pun i bogat. Evo pretprošle godine radio sam sa studentima Balade i ne bi vjerovali, ali studenti iz Istre, studentice iz Sinja i iz Slavonije vrlo su se dobro snašli u Baladama i progovorili kajkavski kao da su tamo rođeni. Smatram i da je festival koji Adam pokreće jedan cvijet u našem vijencu kulturnih događanja i dobro je da se to napravi i da se intenzivira razmjena hrvatskih krajeva jer mi se čini da smo se počeli previše brinuti samo za sebe.

Za Zagorski list piše: Sebastijan Fuštin