Umirovljeni nastavnik, sportaš i trener, glazbenik, kompozitor, aranžer, dirigent zborovima i glazbenim sastavima, slikar, 79-godišnji Rudolf Tramišak-Rudica, unatoč trećoj dobi, svoje dvije najdraže ljubavi - glazbu i slikarstvo i dalje uspješno njeguje.

Teško djetinjstvo

Djetinjstvo pamti, kaže, po ratu. - Imao sam nepune dvije godine kada je počeo rat. Na sreću, nitko iz naše obitelji nije bio mobiliziran. Tata je imao tada 40 godina i pravo je čudo što ga nisu pozvali, a moj brat Štefek je bio u Dominikanskoj školi u Bolu na Braču. Kad je rat počeo, došao je doma i vrijeme provodio, uglavnom skrivajući se s vujcem Zvonkom po klijetima i uspio se spasiti da ga ne unovače... Posebno smo se bojali Šoštarka, koji je, gotovo svakodnevno patrolirao s ustašom Bajom po selu i sijao strah i trepet. Posebno pamtim kad je 12 ustaša došlo pred kuću i jedan od njih pitao je tateka bi li im ispekao 12 jaja. Kako ne! i poslao mene po drva, no nisam imao hrabrosti. Morao je ići on – prisjetio se Rudica. Za njega je to ratno vrijeme, uz strah, bilo i vrijeme neimaštine i gladi. - Za pečenje kruha nije bio brašna. Kukuruz i pšenica slabo su rodili. Jednom je mama ispekla kruh od mekinja i podijelila nama po komadić. "Ovo je sve za danas. Pojedite odmah ili si spremite, više nema." A ja sam se potajno nadao da će netko, jer sam bio najmlađi, za mene ipak nešto sačuvati, ali sam se prevario – ispričao je Tramišak.

Školovanje

Od 1946. godine polazio je pučku školu u OŠ Tuhelj. Posebno se isticao na likovnom području, a volio je i nogomet. Osmogodišnju školu završio je u Klanjcu. - Već u 6. razredu zapazio je direktor škole da imam poseban dar za likovno izražavanje i to je veoma cijenio. Zahvaljujući ponajviše tome, dobio sam kao jedan od najboljih pionira škole Klanjec nagradu - boravak i školovanje u Pionirskom gradu Granešina kraj Zagreba. Teško je opisati, koliko je to za mene, dijete sa sela, bila škola života i približila, uz nastavu toliko dodatnih sadržaja – napominje ovaj 79 – godišnjak koji je srednjoškolsko obrazovanje nastavio na Učiteljskoj školi u Zagrebu. Što se nastave tiče, bilo je uspona i padova. Najgori predmet bio mu je njemački. - Nikako ispraviti jedinicu koju sam dobio odmah na početku školovanja. To me je pratilo sve do 3. razreda kada je krenulo nabolje, jer se promijenila profesorica.

U 2. razredu polovio sam tri jedinice. Požalio sam se starijem bratu Štefeku. Tješio me je da ja to mogu popraviti i bio je u pravu. Postao sam najpopularniji i najsvestraniji učenik škole: predsjednik KUD-a škole "Mladi učitelj", golman rukometne reprezentacije, član Tamburaškog orkestra, šahista, osnovao Zabavni sastav škole koji je svirao na popularnim plesnjacima u Školi, u Đačkom domu učenika u privredi na Petrinjskoj vodio je tamburašku sekciju, a za uzvrat imao ručak i večeru gratis – prisjetio se Rudica. Nakon mature, kao stipendistu općine Klanjec, čekalo ga je radno mjesto u OŠ "Rudolf Kroflin" Tuhelj u razrednoj nastavi. Kako nije bilo učitelja za glazbenu kulturu i fizički odgoj, dobio je ta dva predmeta. Na odsluženje vojnog roka u Zadru otišao sam 25. 9. 1960. kao pitomac, a drugih 6 mjeseci kao vodnik. - Nakon godinu dana, vratio sam se kući i nastavio raditi u Tuhlju. Osnovo sam Tuheljski kvintet. Za godinu dana toliko je napredovao, da ih je pozvao direktor Hotela Tuheljske Toplice angažirao za sviranje na dočeku Nove 1963. godine – otkrio nam Rudolf Tramišak.

Susret s Titom

Činilo mu se da je Učiteljska škola nedovoljna za njegove ambicije, pa je otišao u Čakovec na PA smjer - glazbena kultura. U Kumrovcu je honorarno podučavao glazbi, a potom se tamo preselio sa suprugom Jasminom. Zaposlili su se u tamošnjoj OŠ, ona kao nastavnica Likovne kulture, a Rudica kao nastavnik Glazbene kulture. Trinaestog rujna 1971. školu je posjetio drug Tito. - U zbornici smo razgovarali pola sata nas osam učitelja, Jovanka i Tito. Ja sam se ohrabrio i rekao:. "Druže predsjedniče, ja bih Vas zamolio za jednu zajedničku fotografiju", a on je odgovorio: "Pa može, evo ovdje", pokazao je prostor ispred škole – prisjetio se umirovljeni nastavnik. Naš sugovornik je 1973. godine počeo svirati u Termama Tuhelj, kada je upao u novi zabavni sastav R (Rudica), E (Emil), M (Mario) - REM. Svirali su do 1975. kao stalna glazba i postali prave zvijezde hotela Tuheljske Toplice. Te godine se rastao od Jasmine, a 1977. u Kumrovcu se vjenčao s Janjom. U 1984. godini dva razloga za veselje - rodio mu se sin Rudi, a započeo je i njegov prvi mandat direktora škole. Slijedeće godine osniva se KUD Kumrovec, u kojem počinje voditi pjevački zbor.

Mirovina

Niz godina je bio direktor OŠ "Josipa Broza Kumrovec, odakle je 31. 8. 2005. godine sa 45 godina i tri dana rada, otišao u zasluženu mirovinu, ali nije mirovao. Naprotiv, nastavio je još intenzivnije podučavati glazbi mladih i odraslih, vodi zborove u KUD-ovima i tamburaškim sastavima, a odnedavno podučava djecu krasopisu, sviranju na sintesajzer i gitari. Podučava i tamburaše iz KUD - a Velika Horvatska za koje je komponirao lokalnu himnu "Velika Horvatska". Sin Armando je profesor geodezije, Rudi je dipl. inž. građevinarstva, a kći Romanita je također visoko obrazovana. Ocu Rudici djeca su poklonila ukupno petoro unučadi, koji ga uveseljavaju i dopunjavaju energijom, neophodnom da izdrži ovakav tempo života!