Da možeš ostvariti baš svaki san, ispuniti sebi i najveću želju, ako je snaga volje izuzetno jaka, dokazao je sebi, ali i svima drugima 34 – godišnji alpinist Andrija Jegečić iz Oroslavja, koji se 17. kolovoza uspeo na vrh jedne od najtežih i najsmrtonosnijih planina na svijetu, zloglasnog Matterhorna na granici Italije i Švicarske. Bili su to, kaže, njegovi najbolji koraci u životu, kojima je ostvario svoj san, za koji je sve stavio na kocku.

Bez iskustva

Ovaj osobni kondicijski trener koji je studirao kineziologiju alpinizmom se bavi aktivno tek dvije godine. Želio je, kaže, negdje iskoristiti sav adrenalin i puno vježbanja kojim se bavi. A sve je krenulo od Islanda, gdje je 2017. susreo ekipu alpinista koji su se spremali da osvoje najviši vrh. Pristupio je vodiču, iznajmio opremu i, vjerujući da to može bez problema i zapravo bez iskustva, popeo se na najviši vrh. – Mnogi iskusniji od mene su odustali i to mi je dalo jaku motivaciju da ja, bez iskustva, zapravo mogu sve. Tu sam dobio ideju za projekt Super 9, koja uključuje penjanje na sedam svjetskih vrhova i još dva europska koja su mi bila najviše pri srcu, Mont Blanc i Matterhorn, težom stranom – ispričao nam je Jagečić.

Na red je došao Mont Blanc u Francuskoj, koji je ispenjao u ekipi sa Slovencem i još jednim Hrvatom. – Tada se dogodila i prva nesreća s kojom sam se susreo tijekom ekspedicija, kada se dio leda iznad nas otrgnuo i prijatelja pogodio u bradu. Uspjeli smo to nekako sanirati, a obzirom da smo bili oko 250 metara ispod vrha, svo troje smo zajedno i došli do vrha. Tada sam se sjetio Matterhorna kojeg nisam mogao izbaciti svo vrijeme iz glave – kaže Andrija.

Prvi pokušaj

Između Mont Blanca i Matterhorna penjao je i divove od 3000 i 4000 metara po Europi, kao i Kilimanjaro u Africi nešto niži od 6000 metara, a onda je došao red na planinu smrti, prvi pokušaj uspona na Matterhorn 2018. – Bio sam full spreman, penjao sam s jednim Slovencem i tri Talijana koje smo upoznali u podnožju, a penjali su malo ispred nas. U jednom trenutku penjanja litice duge 20 metara, bila je gusta magla i kroz minutu sam čuo tutnjavu, mislio sam da je odron kamena, no vidio sam tijelo jednog kolege tri metra iznad mene, kako bespomoćno pada i očajnički zapomaže – prisjetio se.

Mnogi nakon takvih događaja, kaže, nikada više ne penju, jer se desi psihički pad, no njegova je želja bila toliko jaka da je dramatični događaj zatomio i zajedno sa Slovencem nastavio, svjestan da se isto to može desiti i njemu. Ipak, tada je, zbog vremenskih neprilika, morao odustati.

Nakon toga je ispenjao Elbrus, 5642 metara, službeno najviši vrh Europe. Dobivao je sve više samopouzdanja, ali i sponzora, a nakon 25 vrhova, ponovo se vratio Matterhornu.

'Sve ili ništa'

Šest se mjeseci pripremao u teretani, kondicijski na Horvatovim stubama, odrađivao vježbe za agilnost (parkour), kardio vježbe i sve ono što ga je, na kraju, uz snagu volje i veliku spremnost na rizik, i dovelo do samog vrha.

– Odluka je bila da penjem do zadnjeg daha. Išao sam na sve ili ništa, ne bi imao snage vratiti se doma da nisam tako odlučio. Moja obitelj to nije prihvatila objeručki, zbog velike opasnosti, no torba i glava su bile spremne. Kad sam stigao tamo, tražio sam u hotelu sobu s pogledom na planinu. Prvi je dan bio rezerviran za aklimatizaciju, penjao sam vrh preko 4000 metara – ispričao je.

Sljedeći dan je bio dan odmora, iskoristio sam ga za šetnju, prilikom koje sam naišao na groblje Alpinista. No, isključio sam se od svega toga. Znao sam što želim i po što sam došao – bio je odlučan.

Penjali smo moj kolega Talijan i ja, povezani u navez, uz 'go' i 'stop' kao jedinu komunikaciju. Na 3800 metara odmorili smo u skloništu s par ležajeva, telefonom i kuhalom, gdje si možete otopiti snijeg i skuhati juhu, tjesteninu ili što već nosite sa sobom, a onda nastavili. Negdje na 4200 metara vrijeme se počelo mijenjati, stvorili su se gusti oblaci koji su išli prema nama, no odlučili smo riskirati i nastaviti i to se pokazalo kao dobra odluka – priča Jagečić.

Najveća opsesija

Uz vjetar od 50 km na sat, na minus sedam i uz razderane 2 rukavice, stao je na vrh.

 – Tu smo si čestitali, poslikali se i krenuli natrag. Je to sreća velika, no ne traje dugo, jer je uspon samo pola puta, a najbolje to proživiš tek kad dođeš dolje na ravno tlo i pregledaš fotografije i videe – dodao je.

Za uspon i spust trebalo mu je 14 sati, s litrom vode i 2 energetske pločice u ruksaku. – Matterhorn mi je bila najveća opsesija, uvijek kad bih ju pogledao na Tobleroneu davalo mi je još veći motiv, onaj osobni, unutarnje zadovoljstvo. Najbolja motivacija mi je i kad mi netko kaže da nešto ne mogu. Ima ljudi koji su iskusniji od mene u penjanju, no sami kažu da nikada neće na Matterehorn, jer ne mogu podnijeti taj rizik i izloženost takvim opasnostima. Ja s tim nemam problema. Za to sam se pripremao i odricao svega, to je moje veliko ispunjenje i sportski cilj. Na neki način, to mi je i dobar učitelj za druge stvari u životu, da nekad treba ići glavom kroz zid u teškim situacijama – zaključio je Jagečić.

A taj ga je uspon doveo do Amerike. Koja je točno sljedeća stanica, još uvijek ne zna. Jedino što zasada stoji između Andrije i Mount Everesta su financije. Naime, cijene ovakvih ekspedicija kreću se od 2 do 5 tisuća kuna za neke europske, pa preko 40 000 eura primjerice za Antarktiku, do pola milijuna kuna koliko košta ekspedicija na Mount Everest. No, uopće ne sumnjamo da će nas uskoro iznenaditi nekom novom fotografijom s najvišeg vrha kontinenta Novog svijeta.

Posjetite li Andrijinu Facebook stranicu, https://www.facebook.com/andrija.jagecic, tamo možete pronaći još fotografija, ali i video koji je snimio u svojoj avanturi.