Oroslavčaninu Viktoru Šimuniću ljubav prema putovanjima razvila se još kao dječaku koji je često putovao vlakom u Zagreb, a prvo putovanje van granica Hrvatske, sa srednjom školom u Veneciju i Veronu, počelo mu je širiti vidike i želju za otkrivanjem novih doživljaja. Sa svojih 27 godina, Viktor je dosad proputovao tridesetak zemalja, najviše po Europi, ali i Aziji te Sjevernoj Americi. Od susjednih nam zemalja pa preko Andore, Njemačke, Belgije, Nizozemske, Luksemburga, Švicarske, Monaka, Italije, Francuske, Španjolske, Portugala, Poljske, Češke, Slovačke do daleke Irske, Litve, Latvije, Estonije, Finske, Rusije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Turske, Malte i Kube... Do sada je na putu napravio oko 80 tisuća kilometara svim mogućim prijevoznim sredstvima.

Putovanja u vlastitoj organizaciji

I dalje mu je, kaže, vlak najdraži, jer može vidjeti i upoznati zemlju kroz koju putuje. - Nema mi ljepšega od vožnje vlakom kraj Ženevskog jezera u Švicarskoj, koje je sa svih strana „zagrađeno“ Alpama. A zemlja iskorištena do maksimuma, nema kvadrata koji nije obrađen – započeo je Viktor koji je nezavisni gradski vijećnik, pjeva u zboru KUEU Kaj iz Zlatar Bistrice te radi kao tehničar za telekomunikacije, pa je nedavno primio nagradu za najboljeg djelatnika regije Zagreb – Sjever kao tehničar. Putuje koliko mu dopuštaju obveze, financije i godišnji, prosječno dva puta godišnje. – Sva su putovanja u mojem vlastitom aranžmanu i organizaciji. Ne idem na luksuz, već na skromnost i nužnu udobnost. Bilo je i spavanja po aerodromima samo da bih uštedio, a opet ostao negdje čim duže i vidio čim više toga – ispričao nam je Viktor, dodavši kako mu cilj na putovanjima nije odmor, već istražiti i upoznati čim više zemlju.

Uzbudljiva Kuba

Iako je bilo i nekoliko putovanja s ekipom, uglavnom putuje sam, pa smo ga upitali nije li ga strah naći se sam u stranoj zemlji i još k tome pouzdati se u privatni smještaj u stanu nekog sasvim nepoznatog. – Straha malo ima, ali uvijek idem s pozitivom, inače niti ne bih putovao. Moram priznati da me je bilo strah k'o nikad u životu na Kubi kad su me dva ćelava, nabildana ''taksista'' navečer u 23 sata s aerodroma vozila do Havane. Svjestan da na Kubi nema mogućnosti plaćanja karticom i da bankomata isto tako nema, morao sam imati dovoljno keša da preživim 14 dana. Da su me kojim slučajem odveli u neku ulicu i opljačkali... Vjerojatno ne bi više za mene čuli – našalio se. Pa, ipak, Kuba mu je bila jedna od dražih destinacija. – Kako tamo žive? Zanimljivo je da jedan dućan u zagorskom selu ima više artikala nego najveći dućan na Kubi. Jedan dan dvije limenke pive i vodu platiš 3$, sljedeći isto 3$, a onda 5$...I nemaš kome kaj reći, jer nema cijena u dućanu. Interneta ima samo u pojedinim hotelima, za 1 do 6 $ za sat vremena. U kućanstvima je internet nemoguć, mogu ga imati samo priviligirani doktori i inženjeri. Na ulici ti svi prilaze, nude doslovce sve, od pomoći, ruma, žena i cigara ili samo da isprose 1$. Kubanci su skroz drugačiji od nas. Navečer su svi na ulicama, djeca bosa igraju nogomet, stariji pričaju, plešu, piju, smiju se, zabavljaju se... Nitko nije na mobitelu, a najvažnije je da nema stresa, sve je ko u nekom snu, veselo, nasmiješeno – prisjetio se.

Policijska pratnja u Rusiji

Najuzbudljivije iskustvo doživio je u Rusiji. – Siječanj, u Hrvatskoj je bilo 15 stupnjeva, a kad smo sletjeli prijatelj i ja u St. Petersburg bilo je -28. Tamo smo bili jedina dva navijača Medveščaka na hokejaškoj utakmici. Jedini na ograđenoj tribini, bili smo ostalima atrakcija. Svi su se s nama željeli slikati, uživali smo. A koji dan kasnije, na utakmici u Moskvi, sasvim drugačija priča. Ponovo jedini navijači na tribinama. Rasprostrli smo našu zastavu, a onda su se oko nas stvorili specijalci. Tribina je bila potpuno izolirana i zatvorena, a do nas dvadesetak ljudi iz hrvatske ambasade. Nakon što su naši poveli, počeli smo osjećati rusku neprijateljsku atmosferu, bilo je tu vrijeđanja i svega. A nakon pobjede, specijalci nas nisu puštali iz dvorane. Dobili su dojavu da nas vani čekaju Rusi i da nas žele tući. Tek 45 minuta nakon specijalci su nas i ambasadu ispratili iz dvorane i policija nas je pratila do hotela - ispričao je Viktor, koji se šest mjeseci nakon Rusije našao u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, smješten kod prijatelja, i to za vrijeme Ramazana. – 40 stupnjeva po danu u hladu, a 30 noću. A na javnim mjestima se ne smije ništa ni piti ni jesti. Kupimo vodu u dućanu i poskrivećki odemo u WC popiti da nas netko ne vidi, jer su kazne drakonske.

Doma je najljepše

Svako putovanje nosi neko svoje bogatstvo i nove spoznaje, kaže Viktor. – Ali nikad nisam toliko cijenil svoje zeleno Zagorje, kao kad sam se vratil iz Rusije. Deset dana gledaš samo dvije boje, crnu i sivu, a kod nas i u prvom mjesecu sve zeleno. Bit je da poslije svakog tog putovanja spoznam koliko smo zapravo bogati, koliko imamo svega. A ne cijenimo to, već uzimamo zdravo za gotovo i stalno se žalimo. Da, imamo sto problema, ali isto tako i svega imamo i ostvarimo. I zato na svako putovanje gledam kao ulaganje u sebe. Svugdje je lijepo, ali nema nigdje na svijetu zemlje ko Hrvatske, nigdje na svijetu se ne živi kao u našem zelenom Zagorju. Nigdje na svijetu nemreš odraditi svoj radni dan, poslije posla prejti u klet, narezati kobase, špek i spiti domaći gemišt – kaže Viktor, dodavši kako su putovanja i nove destinacije njegov san koji su priušti svake godine. Ne treba, kaže, za ta putovanja imati puno u džepu, svako se da ostvariti ako ima volje i discipline u drugim stvarima u životu. Tako će već u lipnju spakirati kofere i krenuti u novu avanturu. Samo još nije siguran hoće li ga put odvesti u Kinu i Sjevernu Koreju ili u Afriku.