Svoj prvi rad objavio je prije 3 godine, a nakon toga još jedan roman i dvije zbirke pjesama. 24 – godišnji Josip Čekolj iz Donje Stubice pohađa diplomski studij kroatistike i povijesti ranoga novog vijeka, piše diplomske radove, radi kao lektor i urednik i stvara nova djela koja bi trebala biti objavljena iduće godine. Otkrio nam je kakvi su mu bili počeci, tko su mu uzori u pisanju, odakle crpi incpiraciju i kakve ima planove za nastavak karijere

ZL: Kako se i kada kod tebe razvila ljubav za pisanjem? Sjećaš li se prvih stihova, teksta, koji si napisao, a koji si da nekome da pročita (osim učiteljici zadaću J)?

Josip: Ne sjećam se kad sam točno počeo pisati, no svakako je to bilo tijekom osnovne škole. U nižim razredima imao sam neku bilježnicu u koju sam zapisivao kratke priče i pjesme. Kasnije sam počeo pisati tekstove koje sam slao na razne literarne natječaje. U višim razredima osnovne škole bio sam učlanjen u literarnu grupu, što je vjerojatno podosta utjecalo na moje pisanje i samu želju da se nastavim baviti njime. Važno je u tom razdoblju imati podršku nastavnika.

ZL: Koliko već dugo pišeš i koja su tvoja djela do sad objavljena? Možeš li izdvojiti nešto najdraže što si dosada napisao ili nešto čime se najviše ponosiš?

Josip: Pišem od osnovne škole, možda je to čak bio period kad sam najviše pisao. Zbog različitih obaveza s vremenom sam počeo pisati manje. Godine 2019. napisao sam tekst za slikovnicu „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ koji je prihvatila nakladnička kuća „Mala zvona“ i objavila ga 2020. s izvrsnim ilustracijama Kaje Kajfež. Ta mi je slikovnica omogućila mnogo novih iskustava i otvorila put za daljnje pisanje i objavljivanje tekstova. U sklopu manifestacije „Uberi priču!“, u suradnji s Nikolinom Manojlović Vračar, stvorena je kamishibai-predstava za djecu prema slikovnici „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“. S tom smo predstavom gostovali u Krapinskim Toplicama, Mariji Bistrici, Bjelovaru, Sisku i Zagrebu. Bila su to moja prva druženja s najmlađom čitateljskom publikom koja su mi ostala u lijepom sjećanju. U nakladničkoj kući „Mala zvona“ objavio sam i pjesničku zbirku „Junaci i zmajevi u zalasku“ i kratki roman „Hahari na dnu mulja“ (2022.). „Hahari na dnu mulja“ ponajprije su namijenjeni starijim osnovnoškolcima, no nadam se da će biti zanimljivi i drugim generacijama. Naime, taj je roman poseban i po tome što tekst prate crvene ilustracije Dominika Vukovića. Tekst i ilustracije se međusobno nadopunjuju, što je rezultat bliske suradnje između Dominika i mene tijekom cijelog procesa nastajanja knjige. Nekima će možda biti zanimljivo i to što je radnja smještena u imaginarni gradić na sjeveru Hrvatske u kojem stanovnici govore kajkavskim jezikom. „Hahari“ su dosad predstavljeni na festivalima dječje i adolescentske književnosti – „Monte Librić“ u Puli i „Tjedan dobre dječje knjige“ u Rijeci. Posebno mi je drago što su ušli u uži krug za književne nagrade „Grigor Vitez“, „Mato Lovrak“ i „Mali princ“. Ove je godine u nakladničkoj kući „Jesenski i Turk“ objavljena druga pjesnička zbirka, „Dječak pred žetvu“. Taj je rukopis pohvaljen na „Goranovu proljeću“ i osvojio je nagradu „Na vrh jezika“ 2021. godine.

ZL: Što najradije pišeš i odakle, u čemu, crpiš inspiraciju? Koliko je tu, ajmo reći, fikcije, a koliko tvoje intime, autobiografije?

Josip: Polazište su, naravno, uvijek osobna iskustva, no književnost je polje slobode koje nam omogućuje uranjanje u svijet fikcije, stoga se „inspiracija“ može pronaći na različite načine gotovo svugdje.

ZL: Kako nastaju likovi u tvojim stihovima? Jesu li uvijek imaginarni ili imaju uporište u nekome stvarnome?

Josip: Likovi su u proznim tekstovima vjerojatno utemeljeni na stvarnim osobama, no to ne znači da se pojedinci doslovno „preslikavaju“ iz stvarnosti u fikciju. Književnost nam omogućuje slobodu da stvaramo likove koji nose pojedine karakteristike stvarnih osoba, no vjerujem da su oni tekstovi koji se trude prikazati stvarnost „kakva jest“ manje kvalitete.

ZL: Kako se u tvoj spisateljski rad uklapa kajkavski dijalekt? U svoja si djela uklopio i svoje djetinjstvo i kraj u kojem si odrastao?

Josip: Kajkavsko narječje našlo je svoje mjesto u mojim književnim tekstovima u različitim oblicima. Kao što sam već spomenuo, u kratkome romanu „Hahari na dnu mulja“ likovi govore kajkavskim koji nije utemeljen ni na jednom stvarnom dijalektu, već je svojevrsna mješavina nekoliko kajkavskih dijalekata te je donekle utemeljen na tradiciji kajkavskog književnog jezika. U pojedinim pjesmama obiju zbirki neki su stihovi pisani kajkavskim, pa se u njima isprepliću standardni i kajkavski jezik. U „Dječaku pred žetvu“ mnogo je više kajkavštine nego u prvoj zbirci, a pojedine su pjesme čitave pisane kajkavskim jezikom. Kajkavski doživljavam kao svoj materinji jezik, stoga se ne želim i ne mogu u potpunosti odmaknuti od njega u svojim književnim tekstovima. Drugim riječima, kajkavština će uvijek naći svoje mjesto u mojim tekstovima.

ZL: U kojoj si fazi sa školovanjem? Gdje se vidiš, na kakvom radnom mjestu? Kakve planove imaš glede spisateljske karijere?

Josip: Trenutno pohađam diplomski studij kroatistike i povijesti ranoga novog vijeka na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, u fazi sam pisanja diplomskih radova. Na preddiplomskome studiju završio sam kroatistiku te etnologiju i kulturnu antropologiju. Tijekom studiranja bio sam aktivan član Kluba studenata etnologije i kulturne antropologije; etnologija me i dalje veoma zanima, stoga se nadam da će diplomski radovi i na kroatistici i na povijesti biti rezultat znanja i iskustava koje sam stekao na sva tri odsjeka. Uz studij radim kao lektor i urednik književnih tekstova, pa se možda nastavim baviti time kad diplomiram. Na kroatistici sam upisao nastavnički smjer, stoga ću u budućnosti možda raditi i u prosvjeti. Naravno, želim nastaviti pisati i objavljivati književne tekstove. Trenutno radim na novoj pjesničkoj zbirci i dužem proznom tekstu koji će vjerojatno biti objavljeni sljedeće godine.

ZL: Tko su ti uzori? Čija djela voliš čitati?

Josip: Teško je istaknuti književnike koji su mi „uzori“ jer vjerujem da svaka knjiga koju pročitamo na neki način utječe na nas kao čitatelje, a ako se uz to i sami bavimo pisanjem, onda svakako ostavi traga i u našim tekstovima. Studij mi je omogućio da se upoznam s djelima različitih književnika, ali i da proširim znanje o književnosti kao umjetnosti. Pročitao sam neka djela koja vjerojatno nikad ne bih da nisam studirao kroatistiku. Obično sam imao malo slobodnog vremena da čitam ono što želim, no to nije bilo nužno loše. Najčešće čitam knjige koje mi preporuče prijatelji i poznanici, ali i one do kojih jednostavno slučajno „dođem“ u knjižnicama, knjižarama i antikvarijatima.

ZL: Predstavi nam projekt na Hvaru, kojega ćeš biti dio? Koliko ti znači što si odabran za sudjelovanje i kako će to doprinijeti razvoju tvog spisateljskog rada i karijere?

Josip: Veoma sam sretan što ću ovog listopada sudjelovati na književnoj rezidenciji „POEMMA“ koju organiziraju udruga „Connect4“ i Gradska knjižnica i čitaonica Hvar. Osim mene, rezident je i književnik Ivica Prtenjača. Obojica ćemo u gradu Hvaru održati književne susrete i radionice s tamošnjim srednjoškolcima. Veselim se tim druženjima, ali i slobodnom vremenu koje ću iskoristiti za pisanje.

ZL: Pretpostavljam da zbog studija vrijeme uglavnom provodiš u Zagrebu, no koliko je tvoj rad prepoznat u zajednici u kojoj živiš i odrastao si? Imaš li tu planove za kakve promocije, predstavljanja, pjesnička druženja…?

Josip: Ove godine surađivao sam s udrugom Kajkaviana iz Donje Stubice na projektu „SPOJKAJ – Spoji se za kaj“ koji je rezultirao stvaranjem aplikacije „Ispuni grad kajkavskim riječima“. To je multimedijalna aplikacija kojoj građani i posjetitelji Donje Stubice mogu pristupiti pomoću informativne table koja se nalazi u Parku obitelji Feller. Ona sadrži kajkavske pjesme trinaest zagorskih pjesnikinja i pjesnika, a među njima se našla i jedna moja iz zbirke „Dječak pred žetvu“. Drago mi je da je takav projekt ostvaren i vjerujem da će pridonijeti očuvanju kajkavskog jezika, a posjetitelje upoznati s kajkavskom baštinom koju Kajkaviana već desetljećima promovira na različite načine. U Zagorju sam dosad predstavljao svoje knjige samo u Zaboku, Krapinskim Toplicama i Mariji Bistrici. Možda će jednog dana biti prilike za predstavljanje i u Donjoj Stubici.