Disko klubovi nekad su bila glavna mjesta okupljanja mladih. Disko je Zagorju imalo gotovo svako mjesto. Doduše, tako su ih nazivali, ali neki od njih bili su zapravo okupljanja mladih u nekim dobivenim ili tada omladinskim prostorijama. Oni pravi disko klubovi žarili su i palili 70., 80 – tih i početkom 90-tih godina. Danas, kazali su nam svi nekadašnji disk džokeji s kojima smo razgovarali, u Krapinsko – zagorskoj županiji nema ni jednog disko kluba. Teško je odrediti kriterije po kojima bi se neki prostor nazvao disko klubom, a još teže nabrojati sve. O svemu smo popričali s tada najeksponiranijim disk džokejima: Emilom Kušanom Mikom, Andrijom Visinski Whiskeyem, Franjom Turkom Frenkijem i Alojzom Lojzekom Banom. Među njima najstariji je Alojz Ban. Prema kriterijima koje su nam sugerirali najpoznatiji zagorski DJ-i po kojima bi se pravim disko klubom mogao nazvati prostor u kojem je bila prava rasvjeta, mikseta, plaćao se ulaz, postojali su redari, moglo se kupiti piće i imao je svoje radno vrijeme, u našoj županiji možda je prvi pravi disko klub bio bi u Bedekovčini, ali samo možda. Također, teško ih je i sve nabrojati.

Naime, 1969. godine iz starog učeničkog doma u novi preseljeni su učenici bedekovčanske srednje škole i tu je otvoren disko. Naš DJ Alojz bio je DJ i prije, početkom 60-tih godina. – Dečki iz Bedekovčine su svirali, a ja sam to stavljal na ploču i puštal na tadašnjim čajankama 1961. i 1962. godine. A kad smo ušli u pravi disko u Bedekovčini, svirali smo najveće svjetske hitove. Meni je uvijek bio cilj da mladi čuju dobru glazbu – prisjeća se Alojz koji je bio u sekciji ‘tim za disko’ jer se samo tako moglo raditi. Tim je, naravno, čistio i prostor, a novac za ploče namaknuo je organiziranjem turnira i prodajom ulaznica. No, kako do ploča? Ni tu nije bilo problema. Tadašnji ravnatelj srednje škole Bedekovčina bio je Dalmatinac i imao je puno rođaka koji su bili moreplovci, pa su ploče dolazile iz svih dijelova svijeta. Nije se moglo ni bez redara, priča dalje Alojz, jer u disko su dolazile djevojke iz Odgojnog doma.

– Redari su uvijek bili najproblematičniji dečki, jer smo ih tako umirili. Djevojke su dolazile subotom, a nekad i nedjeljom na večer u pratnji noćnog čuvara Tome Omerze s puškom na ramenu – priča DJ Lojzek. Inače, svi tadašnji mladići Omerze se jako dobro sjećaju jer bi uvijek, kad su pokušavali ući djevojkama u sobe, Tomo Omerza pucao u zrak, a to je bio znak da ih vidi pa bi se svi razbježali. Alojz se sjeća da je u disko, vjerojatno zbog neke kontrole, često dolazio i liječnik i tada jedini milicajac u Bedekovčini. Omerza bi po završetku diska pokupio djevojke, pronašao one koje su ‘zginule’ i vratio ih u Odgojni. No, uvijek su ostajale od početka do kraja programa. Na pitanje o tome je li dolazila i Slavica Radić danas Ecclestone, Alojz je samo rekao: - Slavica je bila slavna puca! - Inače, Alojz je imao svoj glazbeni ukus i kaže da je u disku svirao ‘humpa – cumpa’. Po velikim disko klubovima, i to u Zagrebu, počeo je svirati 1970., a prije toga bio je u Vatrogasnom domu u Stubici i Pod lipom. Za Zagreb ga veže posebni događaj. Naime, stigla je sva oprema grupe Abba, no nešto se izjalovilo i grupa nije mogla doći. – Bilo im je tada jednostavnije i jeftinije prodati svu opremu nego je vraćati natrag. Tako smo se moj kompanjon Željko Popović i ja dokopali vrhunskog razglasa i miksete – zadovoljno priča Alojz jer je baš iz te opreme puštana glazba čak i na njegovoj svadbi. Bio je on DJ i u sportskoj dvorani gdje su mladi dolazili na rolama, a tvrdi, Fontana i Kaj u ono su vrijeme bili ‘zakon’ po živoj glazbi. Alojz je već prije radio s Emilom Kušanom Mikom u njegovom podrumu u Zlatar Bistrici.

Mika tvrdi da je upravo to početak disko klubova u Zagorju. - Prvi disko u Hrvatskom zagorju je otvoren 1967. u Zlatar Bistrici u kuhinji zadružnog doma odnosno kino dvorane, koja je bila negdje 10 puta 5 metara – kaže DJ Emil Kušan Mika. U kutu kuhinje bila je krušna peć na koju je stavio jedan zvučnik gramofona i napravio je jedno pojačalo u koji se uključio mikrofon. Bilo je to iste godine kad je prvi disko otvoren u Zagrebu, a time i prvi u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Ta priča nije dugo trajala jer je jedna cura crnom bojom na zidu napisala “ime” diska “Hell” pa su bili protjerani. Disko su, kaže Mika, tada preselili kod njega u podrum u prostoriju u kojoj je njegova mama povremeno kuhala sapun. - Tu je disko još delal skoro cijelu zimu te 1967. i ljeto 1968. godine. Normalno, ulaz je bio slobodan. Par mjeseci 1968. godine radio je disco Oaza između Zlatar Bistrice i Konjščine, a Konjščina je poslije otvorila disko iznad restorana u samom centru. Mika tvrdi da je tamo kao gošća bila, ali kao plesačica, tada četrnaestogodišnja Maja Šuput kao pratnja tada popularnoj Velini s hitom 'Sherry, sherry'. Poslije je otvoren disko u Mariji Bistrici na samom trgu u prolazu koji je kasnije preseljen u bistro ‘Vikend’. Mika je poslije obilazio Stubicu, Stubake, Pregradu, Jakovlje, Oroslavje, Dubravu Zabočku, Začretje, Krapinu, Luku…., a Zabok - Kuglana i Gjalski legendarni su zagorski disko klubovi. To vrijeme 80-tih i 90. bilo je vrijeme zlatnih godina disko klubova u Zagorju.

Iako bi se moglo činiti da su DJ-i bili svojevrsna konkurencija, to ipak nije bilo tako jer svi su oni na neki način bili povezani, mijenjali jedni druge i davali drugima šanse. Andrija Visinski Whiskey počeo je raditi kao DJ 1985. godine u Gjalskom kod Mike. Kasnije je bio u legendarnoj Kuglani. – Prvo smo radili samo u gornjem dijelu, a kasnije smo s paletama prekrivali stazu. To je savršeno radilo. Uglavnom, doveli smo na Kuglanu sve najvažnije bendove iz cijele bivše Jugoslavije – kaže Whiskey spominjući i zabočke disko klubove na streljani, u vatrogasnom domu, disko Flash u Stubičkim Toplicama, kasnije Krokodil u kojem je napravljen mega spektakl jer je ugostio Parni Valjak. – Od gužve ljudi su mislili da dolazi barem Papa – kaže. Sjeća se dogodovština iz svojih DJ dana, osobito Akija koji je s Parnim Valjkom gostovao i u disku u Vatrogasnom domu u Špičkovini, ali Aki ime tog mjesta nikako nije mogao izgovoriti, a Dino Dvornik, jednostavan čovjek, nestao mu je u Dubravi Zabočkoj i pronašao ga je kako s domaćim dečkima iza zgrade pije gemište iz ‘petlitranjke’. Whiskey se sjeća i disko klubova Royal u Tuheljskim Toplicama, Lune i Tunela u Zlataru, diska u Hotelu Kaj i Madone u Mariji Bistrici, KR u Krapini točnije u Podgori… – Tada se jednom tjedno odlazilo u Austriju po najnoviju glazbu, bila je totalno drugačija glazba, bilo je novca, mi smo bili sretniji od današnjih mladih jer je i glazba bila dobra. Sve je završeno prodajom Gjalskog negdje 2001., 2002. godine i to je kraj disko klubova kod nas. Žao mi je što se ne pojavljuje ni jedan investitor koji bi otvorio pravi disko klub po uzoru na Gjalski, Kuglanu ili Flash odnosno Krokodil. Nekad je oprema za disko vrijedila dva dobra auta. Danas nema tipa zabave bez alkohola, a i te ‘cajke’ su otišle u čudne vode. Svi su kudili diskoteke, da tu ima droge i svašta, no niti imam osobna iskustva, niti sam se s bilo kim takvim upoznal, niti sam znao ekipu da bi u našim prostorima disko klubova to konzumirala ili se iza konzumacije tam pokazala! A bio sam na puno mjesta! I nakon završetka nije nikad bilo nikakvih problema, nisu se trgale klupe, niti se ludovalo automobilom. Za sebe znam. Opet bih radio isto, ali sada znam, otvorio bih disko samo u Zaboku – kaže DJ Whiskey kojem je žao što nema fotografija iz Gjalskog, a iz Kuglane ima jer tada redovito fotografirao danas poznati Dado Škreblin.

U svibnju 1979. godine u Vatrogasnom domu u Jakuševcu u disko klubu “Rupa” počeo je raditi Franjo Turk Frenki. Iza toga uslijedio je Vatrogasni dom u Zaboku, pa legendarna Kuglana. On se sjeća da je bilo i prije disko džokeja, no današnji ljudi njih se više ne sjećaju. – Danas nema ni jednog standardnog disko kluba jer je glazba svima dostupna, a nekad se išlo u disko klub zato da bi se čula nova pjesma. Primjerice ja sam jednu pjesmu ACDC – a svirao tri mjeseca prije nego je stigla na lokalne radio stanice. Glazbu sam nabavljao iz izvora u Trstu i New Yorku i to na kasetama jer su ploče bile skupe, a ako si je i kupio na njoj je bio jedan hit, a na kazeti deset – priča Frenki koji je najveći iskorak napravio u disku Flash u Stubičkim Toplicama kamo je dolazilo oko 2000 ljudi, isto kao i na Kuglanu te Fenix u Tuheljskim Toplicama. - Tada je bilo puno ljepše jer su se ljudi družili kao pravi prijatelji, a danas su prijatelji s mobitelima. Gledam ih u kafiću, sjede dva dečka i dvije cure i svatko gleda u svoj mobitel, uopće ne pričaju. Disko klubovi su zamrli jer je muzika postala dostupna svima putem interneta, mobitela, danas imaš pjesmu doma prije nego je službeno izašla - kaže Frenki i ne skriva ponos što mu i danas ljudi pričaju kako su primjerice iz Svetog Križa Začretja dolazili pješice u Vatrogasni dom u Zabok, a cijeli tjedan prije toga su razgovarali s kojom pjesmom će početi, koja će biti u sentiš ili rock bloku. 

Ističe da je najjači disko u Zagorju ikad, bio Kuglana jer je Mika napravio najveći iskorak i time se bavio profesionalno, dok je Frenki u početku radio uz redovni posao. No, kad je otvorio Flash ušao je u profesionalne vode i tada je u Trstu kupio opremu za disko koja bi danas vrijedila oko sto tisuća eura. Kuglana je po njemu bila najveći “bum”, a najposjećeniji su bili Kuglana i Flash, oko 1800 do 2200 ulaznica, i oba su ugostila svu tadašnju najpoznatiju estradu bivše Jugoslavije od Riblje Čorbe preko Bijelog Dugmeta do Parnog Valjka. Danas Frenki ima privatni obrt, surađuje s najvećim glazbenicima Hrvatske i svijeta, ima zavidnu kolekciju najboljih magnetofona jer, kako nije ulagao u ploče, magnetofoni su morali biti vrhunski. A kad govorimo o isprepletenosti, Frenki je prvi put svirao u Vikendu kad je mijenjao Miku, a mijenjao je i Alojza Bana kad se ženio. Uz to, dok nije profesionalno ušao u DJ vode, svojom je kamerom snimao sve koncerte u Kuglani. - To je zlatno doba disko klubova. Mladi bi došli i čim su ušli počeli su plesati, a ne kao danas kada do dva sata u noći svi stoje za šankom. Tada je od 1800 ljudi 1500 plesalo! – prisjeća se Frenki. Sjeća se i plesne grupe u Vatrogasnom domu u Zaboku – Lokice, diska pod zvijezdama u Svetom Križu Začretju četvrtkom… I kad bi se vratilo vrijeme, on bi napravio isto. - Osjećaj kad ti upravljaš s dvije tisuće mladih i kažeš ‘ruke gore’ i svi zapjevaju ‘Ružu Hrvatsku’, to je neprocjenjiv osjećaj jer znaš da vrijedi to što radiš’. (Foto: privatne arhive) 

Cijelu fotogaleriju možete pogledati na ovom linku.