ZL: U vašem životopisu piše da ste rođeni u Zagrebu. No, kakvi su vaši korijeni, zapravo?

Mila: Ja sam prava Zagrepčanka. Moj tata je rođen u Zagrebu, isto kao i njegova mama. Iako mi je mama Dalmatinka, ja sam, kao i moj tata, cijeli život provela u Zagrebu, tako da se osjećam pravom Zagrepčankom. Dakle, purgerica, miješana sa šibenskom krvlju moje pokojne mame.

ZL: Jeste li prije glumačke karijere imali kakvih drugih zanimacija u svom fokusu?

Mila: Kazalištem sam se počela baviti jako rano, obzirom da sam se najprije godinama bavila baletom. Završila sam baletnu školu, a onda sam otišla u Zagrebačko kazalište mladih, u Dramski studio. Sa mnom su bili Tajči, Mario Mirković, Boris Mirković… to su moji prijatelji još iz tih dana. Imali smo predstavu koja se zvala 'U koga se uvrglo ovo dijete?'. Sa mnom su igrali Igor Mešin, Duško Ćurlić, Jasna Palić, Filip Nola, Marko Torjanac… Dakle, svi zagrebački glumci su prošli kroz tu predstavu. Tako da mi je bilo normalno da odem na Akademiju dramskih umjetnosti. No, već u djetinjstvu sam znala da želim biti glumica.

ZL: I postali ste glumica. Iza vas je pedesetak predstava, brojne serije, filmovi… Vrlo ste svestrana glumica, ali u čemu se najbolje osjećate?

Mila: Trenutno se najbolje osjećam u mjuziklu i muzičkoj karijeri. Da ne radim mjuzikle, ne bi bila do kraja sretna, jer nema puno ženskih uloga kao što je uloga s kojom dolazim ove godine u Krapinu na GFUK. Takve uloge se glumici ne događaju svaki dan, a kako sam ja jedna jako svestrana osoba, kao što ste i sami primijetili, meni puno treba. I onda me muzika i mjuzikli, dakle, taj glazbeni dio Kazališta Komedije, jako ispunjava, kao i moja glazbena karijera. Ja na filmu jesam igrala, ali nisam ostavila svoj obol jer me redatelji ne koriste često. Moje lice je nekako drugačije od drugih, onako, gradsko lice i nisam sigurna da filmski redatelji uopće znaju što bi sa mnom. Tako da je moj obol hrvatskom filmu jako mali.

ZL: Široj javnosti koja površno prati, da se tako izrazim, 'glumačku scenu', najpoznatiji ste po ulogama u tv serijama, posebno po ulozi Irene Grobnik u 'Bitangama i princezama'. Taj je lik imao izrazito iritantan glas, koji nije vaš prirodni glas, a po kojem je bio i ostao prepoznatljiv. Kako ste se osjećali glumeći u toj seriji?

Mila: Kad sam glumila u seriji 'Bitange i princeze' tada nisam znala što će mi se dogoditi. S tom serijom sam dobila strašno puno u svojoj karijeri, ali sam i platila jednu cijenu za koju više nisam sigurna, da idem ispočetka, da bih to učinila. Jer lik Irene Grobnik mi je jako zakomplicirao moj privatni život. Ljudi koji su me sretali su me gledali isključivo kroz oči, odnosno, kroz lik Irene Grobnik. I što god ja rekla, što god napravila, shvatila sam da živimo u društvu površnih ljudi pa sam masu puta bila u vrlo neugodnim situacijama i bila karakterizirana kroz predrasude o toj ženi, Ireni, kao jednoj glupači, luđakinji koja izgleda kako izgleda i to mi je nanijelo u privatnom životu jako veliku štetu. Dakle, koliko god sam eventualno s tom ulogom profitirala u profesionalnom životu, točno toliko mi je ta uloga i oduzela u privatnom životu. I ne znam bih li sad to ponovila, jer mi je to jako teško palo.

ZL: U posljednje vrijeme vidimo da ste se posvetili i svojoj, poprilično ozbiljnoj, glazbenoj karijeri. Pa evo… gdje ste trenutno u tom glazbenom svijetu i u kojem smjeru biste željeli da to ide dalje?

Mila: Sad trenutno imam jedan krasan hit, za kojeg nisam vjerovala da će biti hit, a kojeg mi je napisao Mladen Burnać. Donio mi je tu pjesmu i rekao: 'Pazi, ovo je jedna balada, a ti znaš da balade uvijek slabije prolaze, nego brze pjesme, ali ovo je pjesma koju sam napravio samo za tebe i hajmo je snimiti'. I stvarno je predivna pjesma, međutim, ispada da je pjesma i jako slušana, i ima jako puno klikova za takvu pjesmu. Nalazi se na top listama mnogih radio stanica i jako sam sretna zbog toga. Trenutno radim na svom autorskom materijalu, koji bi trebao dosta brzo izaći van, ali čekam da ne 'ubijem' ovu pjesmu. Tako da, što se tiče glazbene karijere, idem svojim tempom koji meni odgovara jer se nigdje ne žurim. Jer u tome jako uživam. Puno istražujem jer me to jako veseli, volim raditi glazbu i to me uistinu ispunjava.

ZL: No, da se vratimo u teatar, pred nama je novo izdanje GFUK-a, a vi ste već nastupali na tom našem popularnom glumačkom festivalu. Kakvi su vaši dojmovi iz Krapine?

Mila: Gledajte, u Krapina je jedna vrlo kultivirana publika. Krapina je gradić koji i zbog Festivala kajkavske popevke ima svoj dignitet. Tamo je publika koja je naviknuta na puno, na dobro. Iz Krapine i cijelog Zagorja dolazi jako puno umjetnika, tako da ste tamo obvezatni biti najbolji što možete biti jer su tamo ljudi koji znaju što je dobro. To je publika koja je godinama odgajana da dolazi u teatar, da prati, da voli vidjeti i velike i male predstave, kao i festivale. Mislim da je Festival kajkavske popevke, na kojem sam također nastupila, jedna žarišna točka kulture za Krapinu koja je napravila puno u odgajanju publike. S druge strane, moram reći da mi je Krapina jedan užasno slatki grad, a Muzej krapinskih neandertalaca je nešto što je uistinu na svjetskom nivou. Puno hodam po svjetskim muzejima i strašno sam ponosna da takvo malo mjestašce ima tako fenomenalan, inventivan i zabavan muzej. Volim kad takve lokalne sredine žive jedan fini život. Čini mi se da ljudi u Krapini i oko Krapine dobro žive i sretna sam da u mojoj domovini Hrvatskoj postoji Hrvatsko zagorje i da ljudi tamo kvalitetno i dobro žive.

ZL: I sada nam ponovo dolazite u Zagorje na GFUK. Kolika je, po vama, vrijednost takvih festivala u kojima teatar dolazi k publici?

Mila: Vrijednost GFUK-a je ogromna i drago mi je da je Adam Končić uspio napraviti jedan takav festival. On je jedan vrlo spretan čovjek. Osim što je glumac i umjetnik, on je također multitasking jer za voditi jedan takav festival su također potrebne izuzetne menadžerske sposobnosti. I to je dobro da jedan glumac ima takve sposobnosti jer u 21. stoljeću glumac sebi mora biti i menadžer, i PR, i izvođač, i autor, i sve.

ZL: Na GFUK dolazite već prvog vikenda, u subotu, s predstavom 'Nije bila peta, bila je deveta'. O kakvoj se predstavi radi?

Mila: Riječ je o jednoj izrazito duhovitoj i zabavnoj predstavi. To je predstava na kojoj se publika smije, a ljudi se jako vole smijati. Međutim, predstava je strašno inteligentno napisana i neočekivana je. Mislim da će se ljudi iznenaditi. Ne bi htjela sad otkrivati sam sadržaj jer želim da publika bude iznenađena, ali predstava je toliko zabavna, vesela i oni koji dođu u Krapinu će se garantirano smijati. Gdje god dođemo ljudi se smiju, a predstava je stalno rasprodana, tako da sam uvjerena da će se svidjeti i Zagorcima.

ZL: I za kraj, kad već s toliko hvale pričate o Zagorju, imate li kakvih privatnih poveznica ili anegdota vezanim za Zagorje?

Mila: Imam (smijeh)… Da, imam… (smijeh)… Kad mi proljeće puhne u glavu, onda me ulovi potreba za lutanje po Zagorju s mojim autom. I sjednem sama u auto, uglavnom nedjeljom i krenem u lutanje po Zagorju. Vrlo često se dogodi da zalutam, da završim u dvorištima nepoznatih ljudi, da iz nečijeg kukuruzišta poželim uzeti neki kukuruz, da kucam na vrata i pitam „Jel' bih ja mogla ubrat jabuku iz vašeg voćnjaka?“….  Onda ljudi pitaju zašto nisam samo uzela, a ja im velim da ne želim krasti, da bih voljela da mi to daju. Naime, meni priroda uvijek fali, fali mi voćnjak, fali mi vrt… A volim otići i u Terme Jezerčica pa popit kavu u Stubičkim Toplicama. I Zbilja bih jednog dana voljela imati kućicu u Zagorju, negdje na bregu, među zelenilom, da mogu sjediti ispod drveća. I jako bih voljela imati u svome vrtu jednu malu kapelicu…

ZL: Znači, religiozni ste?

Mila: Jesam. I jooj…. Koliko volim ići u Mariju Bistricu…. To mi je zbilja nešto predivno!