Za svojega sugrađanina iz Sajmišne ulice, liječnika, specijalistu obiteljske medicine dr. Ranka Miholića (60), Zlatarščani nerijetko u šali kažu kako bi do svoje ordinacije u nekoliko kilometara udaljenome Maču prije stigao trčeći nego vozeći se automobilom! 

Nije to bez pokrića, jer Ranko Miholić najbrži je zagorski doktor, uspješan dugoprugaš i šestu godinu predsjednik zlatarske Sportske udruge Lastavica, koja okuplja trkače, ali i bicikliste. K tome po prirodi samozatajan, diskretan, tako da se o njegovim sportskim uspjesima u javnosti manje zna.

'Ja bum doktor'
No, ponajprije je liječnik koji nesebično skrbi o zdravlju svojih pacijenata, koji, premda laici,  hvale njegovu stručnost i posvećenost pacijentu ,što u primarnoj zdravstvenoj zaštiti , iz raznih razloga, nije baš udomaćena pojava. Još u ranoj životnoj dobi, prije srednjoškolske, kad bi ga stariji pitali:“Kaj buš dečec kad buš odrasel?“ odgovarao je „Ja bum doktor“.

Po završetku studija medicine zaposlio se u ondašnjem zlatarskome Domu zdravlja, današnjoj ispostavi Doma zdravlja Krapinsko-zagorske županije. Prvo radno mjesto bilo mu je u ambulanti Belec, zatim u Budinščini, a u Maču ordinira od 1995. godine, kao zakupac. 

Posvećen poslu bez ostatka
-Onda se odlazilo u ambulante  u kojima je bila trenutna potreba za liječnikom- prisjeća se dr. Miholić.  Specijalizacija iz obiteljske medicine bila je njegov odabir, nakon što je spoznao druge  mogućnosti, dajući prednost odabiru koji mu omogućuje i vrijeme za privatan život, obitelj, kućne obveze…A svojem liječničkom poslu ionako je posvećen cijeli dan , jer sve svoje aktivnosti i radi da bi stiha bio primjer drugima, bez predavanja i objašnjavanja.

Za njega sport je rad na psihičkom i fizičkom zdravlju. Razgovaramo o aktualnoj temi, zakonskoj (ne)mogućnosti pacijenta u odabiru obiteljskoga liječnika:

- Korisnik zdravstvene zaštite mora  koristiti ono što može. Ne može birati liječnika, jer nas nema dovoljno. To su veliki problemi za nas postojeće liječnike. Gubi se kontinuitet rada s pacijentima. Sve se svodi na ispunjavanje  zahtjeva specijalista, ako liječnik ne prati pacijenta, nego se prvi put sreće s njime, što je sada često slučaj kad pacijent dođe u ambulantu mladoga liječnika. Činjenica je da su se uvjeti za ostanak liječnika pogoršali u odnosu na negdašnje, kada je bilo normalno da se dobivaju nekakvi  popusti kod rješavanja stambenog problema, školovanja djece… Danas se cijeli  sustav oslanja na entuzijazam, više puta i altruizam pojedinca, a to su stvari koje imaju rok trajanja. To se trajanje jako promijeni  kad  se mijenjaju prioriteti u životu, osnuje obitelj i obaveze koje smanjuju taj entuzijazam - kaže nam naš sugovornik.

Kad već razgovarajući  uspoređujemo „sad“ i „nekad“ neminovno dotičemo i pitanje odnosa pacijenta prema liječniku. Nerijetko se čuje kako ima pacijenata koji ulaskom u ambulantu već sami spominju dijagnozu i predlažu terapiju!? - Što se tiče odnosa  pacijenta i liječnika,  postoji ona stara: „ Kak si posiješ, tak buš i žel“. Moj odnos sa pacijentima i njihov odnos prema meni je posljedica naših mnogih međusobnih interakcija. Izuzetno je rijetko da si  dopuštam da mi netko sugerira terapiju. Ne odbijam  sugestiju pacijenta a priori, nego mu strukturirano pokušavam objasniti  zbog čega mislim drukčije.

Strogi liječnik
Spominjemo kako slovi kao strog liječnik, što i potvrđuje: - Da, da, inače mislim da sam jako strog i mnogi me ljudi doživljavaju i u privatnom životu kao strogu osobu . Možda i zato što se vjerojatno previše emotivno iscrpim na radnom mjestu ,da bih drugdje dopustio bilo kakav emocionalni angažman. To je moj stil - priznaje.

Dr. Ranko Miholić od onih je liječnika koji naručuju pacijente, o čemu postoji  dvojako razmišljanje. Jednima je prihvatljivo, drugi negoduju. - Imam dugogodišnje dobro iskustvo u tome. Planiranje radnog vremena ključno je za dobru praksu, jer se stvara raspored u radu, te mir i sigurnost u čekaonici. Preduvjet za to je redovito dolaženje na radno mjesto, kvalitetno planiranje liječenja pacijenta,  kontrole  primjerene u svojim intervalima i u razložnostima i kad se sve to  uhoda jako dobro funkcionira. Hrvatski zavod za javno zdravstvo  (HZZO) je već ranije  preporučio naručivanje pacijenata, a ja sam to počeo primjenjivati kad me je korona na to natjerala. I uvođenje naručivanja recepata ima dobre efekte. Mislim da sam dobio na kvaliteti rada - kaže dr. Ranko.  Struku smo apsolvirali, krećemo prema doktorovoj strasti – trčanju.

Trčanje je strast
-Prve dvije godine studija bio sam pušač. Primijetio sam kako mi to nepovoljno utječe na sposobnost koncentracije i da moram svakih 15 minuta izaći. Onda sam prestao pušiti i počeo trčati. Trčao sam dok se nisam oženio, a onda sam prestao. Došla su djeca, obaveze….pratnja djeteta  kad ide iz škole,da ne padne u grabu jer nije bilo nogostupa i tako do 1991. godine. Danas sam dugoprugaš. Imam sedam otrčanih  maratona. Redovito treniram, no doba dana nije određeno. Ovisi i o vremenskim uvjetima. Prosječno protrčim 10 do 12 kilometara i uvijek s treninga dođem zadovoljan. Sad sam malo povećao kilometražu jer se pripremam za listopadski maraton u Chicagu. Odlazim kao turist, s društvom, s ljudima s kojima inače trčim maratone. Ne robujem plasmanu. Bitno mi je zadovoljstvo- naglašava sugovornik koji je uspješan u kategoriji M 60, unatoč velikoj konkurenciji.

Primjerice, u travnju je u Hannoveru  istrčao svoj sedmi maraton i bio 34. u kategoriji 60-64 godine. Kako je i član Atletskog kluba Zabok sudjeluje u trkama Atletskog saveza Hrvatske. Tako je početkom srpnja sudjelovao  na otvorenom Veteranskom prvenstvu  Hrvatske u Varaždinu i u kategoriji M60 osvojio dva treća mjesta, u utrkama na 800 i 1500 m, te 4. mjesto u trci na 5000 metara. Prije toga, potkraj lipnja, sudjelovao je na 30.brdskoj utrci Ivančica te u Dugoj Resi  u trci na 10 km. U konkurenciji 97 trkača osvojio je 2. mjesto u kategoriji M60.

Pojašnjava nam razliku između trail i treking utrke: -Trail utrka je  ponajprije  trčanje šumom, u cijelosti po označenim stazama i to po principu tko će prije doći na cilj. „Skraćivanje“ staze se kažnjava diskvalifikacijom trkača. Znači nema a priori  hodanja, planinarenja, iako se trkač katkad malo odmori u hodu, ali čim skupi snagu potrči dalje. Primjerice, mi u Puljku imamo trail stazu. A treking  je orijentacijska utrka u prirodi . Biranje puta kretanja radi se uz pomoć zemljovida, kompasa, te druge propisane obavezne osobne opreme. Staza nije označena od strane organizatora utrke te se svaki natjecatelj može slobodno kretati po vlastitom nahođenju, osim putova koji su u uputama utrke zabranjeni. 

Let zlatarske Lastavice
Dr. Miholić šestu je godinu predsjednik zlatarske Sportske udruge „Lastavica“ koja u Puljku ima svoj dom. Šezdesetak članova, a ima ih i iz Marije Bistrice, Zaboka, Mihovljana, Mača…organizirano je u dvije sekcije, trčanje i biciklizam, koje svojim djelovanjem nisu strogo ograničene.  Trkači,po želji, i bicikliraju, a i obrnuto. U ponosnog tate Miholića obistinila se ona narodna kako jabuka ne pada daleko od stabla.

Naime, mlađi sin Mihovil diplomirao je pravo, položio je pravosudni ispit i  zaposlen je u jednoj odvjetničkoj kancelariji. Drugi sin  Vinko završio je Rudarsko-geološko-naftni  fakultet i radi u jednom ing birou u Zagrebu, a kći  Iva završila je FER i šestu godina živi i radi u Londonu. - Dečki su dugo trčali. Protrčali su cijelu Kvarnersku trail ligu. Svojedobno s njima je trčala i majka. Odlaskom na studij trčanje je malo stalo. A Iva ima šest protrčanih svjetskih maratona.

Zaključujemo – sretan otac! - Bit ću sretan roditelj  kad mi podare unuke –kaže dr. Miholić za kojeg će se mnogi iznenaditi kako se dobro snalazi u kuhinji, jer – voli kuhati! No, više voli kad ga supruga Antonija, glavna sestra u Domu za odrasle Lobor grad, raspoloži grahom, mahunama, keljem, zeljem… - Žena mi dopušta da jedem što hoću, a ja  nisam previše izbirljiv. Kuhani štruklji bolji su mi od bučnice. A krijepim se vodom. Vino ne odgovara mojem želucu, sokove također ne pijem, ali ako se nađem s društvom, pivo prija – kaže dr. Miholić koji se sugovorniku čini kao čovjek bez poroka kojemu dan završava oko 22 sata. - Ne vjerujem u čovjeka bez poroka! Svatko ima nešto, samo pitanje je što se doživljava kao porok i kako drugi gledaju na tu njegovu aktivnost.