Sanjke su najbolje išle navečer na mesečini, kad se snijeg krijesil i škripal pod nogami

Autor: mb/ih/jk

10 veljače, 2019. 20:20

Zime su nekada bile duge i hladne, a snijeg se zadržavao i po nekoliko mjeseci. Najviše su mu se veselila djeca

Iako posljednjih godina baš i nema snijega, nekadašnje zime bile su duge i hude. Snijeg je znao zapasti već poslije Sesveta i zadržao se i do kraja veljače. Najviše su mu se veselila djeca, koja su školske praznike provodila u sanjkanju na zagorskim bregima. Dok današnja djeca više vole vrijeme provoditi sami uz kompjuterske igrice, naši su se sugovornici prisjetili dogodovština i snježnih radosti iz svoje mladosti.

'Zajebancije' na ferju

Tri Sačera iz Hižakovca, Ivan, Josip i Božidar, prisjetili su se nepodopština i dogodovština iz djetinjstva, kada su gotovo cijele dane provodili vani na snijegu.

- Znali smo se kartati navečer i igrati melin, ali najradije sme se sanjkali po cijele dane. Nije to bil Adelboden niti Schladming; naše skijalište se zvalo ''Pod gajem''. Snega je bile cijelu zimu, ali glavno sanjkanje kad sme delali zajebancije je bilo na ferju, od 15.1. do 30.1. – prisjetio se Božidar, a Ivan se nadovezao: Skije sme si napravili sami od kostanjica, namočili sme ih tam de se kuhalo pajeckima da bi ih mogli frkati. Nikad nisme imeli prave skije, sve su bile domaće proizvodnje. Skijali i sanjkali sme se od jutra do mraka, bilo nas je po 15 iz sela, a najlepše je bile navečer, kad je bila mesečina i kad se snijeg krijesil i škripal pod nogami, a mi sme se jen za drugem spuštali. Imeli sme i svoju skakaonicu. Neki su znali dobro ''leteti'', a mi ostali smo opadali – nasmiješeno nam je ispričao.

Prave sanjke imali su rijetki u selu. – Bile su dvoje, troje v selu, a nas po 15, 20, pa smo stali v redu i borili se ''idem sad ja, idem sad ja''. Kad nije bilo sanjki, sanjkali sme se i na druge načine, kaj je bilo i pomalo opasno. Bilo je črnih koljena i svega, a jemput sam se spustil na najlonskoj vreći u zabil sam se v drijeve i nabil među noge. To nikad nisam mame povedal, a tjedan dan nisam mogel hoditi kak spada. A najveća atrakcija bila nam je sanjkati se na velikim volovskim sanjkama. Imeli smo starije muže v selu koji su nam pomogli volovske sani odnesti na brijeg oko 100 metri visoko i s tog brijega sme se spustili. Na sanjke nas je stalo 15, a kad smo se spustili v jarek, ostalo bi nas po dvoje na sanjkama, svi drugi su zginuli putem. I onda opet svi skupa nosili sani na brijeg – ispričao nam je Božidar. Danas je, kaže Ivan, drugačija i ona prirodna priča, jer je snijeg već rijetkost, ali i tehnologija je ta koja je ''zarobila'' djecu i ne dopušta im da se druže i zajednički osmišljavaju razne igre, kao što su oni nekada, prije oko 50 godina.

Šezdesetčetverogodišnji Mladen iz Lobora, prisjetio se i svog 'snježnog' djetinjstva. – Nekada smo jedva čekali da padne snijeg kako bi mogli ići na skijanje. Naravno, skija nismo imali, već smo improvizirali. Našli smo dvije daščice, malo ih zavrnuli, pa malo kože ili kakav remen koji smo zabili čavlekima. Na skije smo si stavili špagicu koju smo držali, a kad je trebalo iti opet uz brijeg, primili smo za tu špagicu i vukli skije. Ipak je bilo lakše. Na početku smo se zapikaval, padali… ali s vremenom smo bili sve bolji. Kad smo se malo ustabilili, pravili smo i skakaonice. Skijali smo se od jutra do večeri, uopće nismo osjećali glad, ali doma smo dolazili redovito svi mokri i promrzli. Sušili smo se na zapečku. I opet smo išli drugi dan. Jedva smo dočekali – ispričao je. - Sanjkali smo se pak na vreći u koju smo deli slamu, to je išlo na dol kao ludo, posebno na ledu. Igrali smo i hokej na ledu, na zaleđenom traniku, i to kad smo išli iz škole. Nismo imali lopte, već smo našli grbu od vrbe, a torbe su nam bili golovi. – Danas tata djeci kupi skije, skupo skijaško odjelu, školu skijanju, sve dobiju, a mi smo i s improviziranim bili zadovoljni i sretni – zaključio je.

Ljubiteljica očuvanja kajkavske baštine Nevenka Gregurić ispričala nam je kako nekad, kad je zapao snijeg, nije bilo panike i ljudi su se zapravo tome veselili. - Te je bile vrijeme kad se niš nije delale i familije su se po hiža međusobne družili. Hižice su po selu bile jena do druge pa su ženske našle načina da se skup podružiju jer je bile cajta i nije bile posla vani. Ljudi su našli određeni mir jer ih je snjeg prisilil da budeju doma jer se inače uvijek našle neke posla doma i po njiva, dvorišču ili trsju - ispričala je Gregurić i dodala kako je snijeg bio koristan za poljoprivredu. - Ak je snjeg zapal to je značile da bu sva gamad, svi rovci i kojekakva gamad hništila. Ak nije bile snjega te je dosta prezimele. Druga stvar zbog čega su bili veseli ak je bil snjeg je bila zemlja. H jesen je veter zasušil zemlju pa je snjeg kaj se tiče poljoprivrede jake dobre došel - dodala je Gregurić koja je sa sjetom govorila da su se snijegu najviše veselila djeca. - Deca su znali da ak padne snjeg da budu ljudi sneli velike sani. Po snjegu se večinom gnouj vozil. Bregi su bili naši, od delanja snjegovića, od sanjkanja, skijanja na svakom bregu - priča Gregurić i dodaje kako su sanjke bile svakakve. One su kako kaže, najčešće bile od drva, dok su oni najbogatiji imali željezne sanjke.

Čeličanje na snijegu

No, ono što je bilo možda najvažnije, kaže Gregurić, da su djeca zbog snijega ojačala. - Očeličeli su se na snjegu i na svim vremenskim prilikama i neprilikama. Nije bile štumfi. Imali smo gumenjaše škornje i nutre su bile nuče. Nuča je bila krpa h koju su se zamatale noge i znale se dogoditi da su škornji bili svi zakrpani i da je voda nutre procurela. Kad su škornji procureli, prešli sme doma. Mama ili babica su dele nuče na rolj da se to čim brže posušile. Kad su se posušile škornje, opet se išle na snjeg nanove - objasnila je Gregurić i spomenula kako je zimska odjeća bila svakakva.

- Bile je šale, ljudi i ženske su znale su znale štrikati, pa se nosile i od kapute stareše same da nam bude tople. Rijetko doj je imal rukavice pa kad smo znali dojti doma sa snjega pa su nam ruke h mrzlu vodu namakali i bile su črljene da se ne bi zanoktile. Rekli su nam da su zanoktice jake bolne kak smrzavica denes - rekla je Gregurić. Rekla je kako se zimi pak išlo u polje po 'hrastove' od kukuruza. - Čak se išlo i po kolje od drve jer je na taj način kad je bil snjeg bile više dostupne, nije bile blate. Nije trebale čistiti pute, konji su sami tirali i po sani su po snjegu išli. Deca su se veselila tome zate ak se peljal gnouj, onda su bežali za sanami jer kad su išli natrag doma z njive, onda su ljudi naklali i peljali su se na tim sanima doma - objasnila je Gregurić, dok je za kraj zaključila kako je jedno bilo sigurno za nekadašnjih zima, a to da nije bilo mnogo straha od snijega, osim u jednom slučaju. - Si su se raduvali snjegu. Jedino su bili strahu ak je bil veliki snjeg za trnac. Muži su po trnacu išli tirat snjeg da ne bi došlo do pucanja drevja - pojasnila je Gregurić.