Ime prof. dr. sc. Slavice Dodig poznato je znanstvenom svijetu. Vrsna stručnjakinja medicinske biokemije diplomirala je još 1973., obrazovala se i u Sjedinjenim Američkim Državama, radila na Veterinarskom fakultetu i u KB-u Jordanovac, a od 1981. pa do umirovljenja 2016. bila je šefica Odjela za kliničko-laboratorijsku dijagnostiku Dječje bolnice Srebrnjak u Zagrebu. U bogatoj karijeri objavila je više od 140 stručnih i znanstvenih radova, bila autorica ili koautorica medicinskih udžbenika, a u “ligu slavnih” ušla je otkrivši jedinstvene albumine (proteine krvne plazme) koji su nazvani albumin Krapina i albumin Zagreb te kao takvi uvršteni u međunarodni registar humanih serumskih albumina.

No, otkako se umirovila, ova vrsna znanstvenica najbolji je dokaz kako je teško smiriti znatiželjni duh znanstvenika istraživača. Ona je, naime, vrijeme odlučila posvetiti istraživanju nepoznatih tema iz Biblije. Vjerojatno na svijetu nema poznatije knjige od Biblije, kao ni poznatije povijesne ličnosti od Isusa. Znamo (ili barem mislimo da znamo) sve o njegovu životu, od bezgrešnog začeća do djetinjstva uz Josipa tesara, preko propovijedanja i čudesnih ozdravljenja pa do muke, raspeća i uskrsnuća. No u umu profesorice Dodig javilo se naoko trivijalno, tako jednostavno, a opet kompleksno i izuzetno zanimljivo pitanje: Što je Isus jeo?

Temi je pristupila znanstveno, proučivši svu moguću literaturu, najprije je objavila članak u časopisu Biblija danas, a zatim ovih dana i knjigu na 160 stranica koja nosi upravo taj naslov, “Što je Isus jeo”, u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

“Sve nas uvijek zanima Isusov život. Mene pogotovo jer se još od 70-ih godina prošlog stoljeća zanimam za Bibliju, a osim na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, studirala sam i na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Zapitala sam se koliko zapravo znamo o Isusovu životu. Znamo da je bio izbjeglica i da mu je otac Josip bio tesar. Znamo da je govorio aramejski, ali i hebrejski jer mu je bio potreban za čitanje Starog zavjeta, odnosno Tore, latinski te kasnoantički dijalekt starogrčkog ‘koine’. Znamo dosta, ali vrlo malo o nekim svakodnevnim stvarima, poput prehrambenih navika”, objašnjava prof. Dodig.

Kako bi razotkrila makar dio Isusove svakodnevice kad je o prehrani riječ, morala se oboružati s mnogo strpljenja i “kopati” po različitim povijesnim izvorima. “Proučila sam sedamdesetak znanstvenih članaka, više knjiga na engleskom jeziku, Bibliju s interaktivnom konkordancijom koju je na kompaktnom disku izdala Kršćanska sadašnjost i niz drugih izvora. Ona mi je znatno pomogla. Zaronila sam u arheologiju, paleontologiju i arheobotaniku, a za sve to trebalo mi je nešto više od godine dana”, dodaje autorica.

Cijelo to istraživanje dovelo ju je do očekivanog, ali ipak veoma zanimljivog otkrića. Isus je tako, moglo bi se reći, jeo sve ono što smo jeli i mi do 60-ih godina prošlog stoljeća. Prehrana mu se, otkriva autorica, tako bazirala na dostupnim namirnicama i bila je tipična za prehranu Židova onog vremena. Uglavnom su to bili plodovi zemlje geografskog područja na kojem su živjeli, odnosno oni kojima je odgovarala takva konfiguracija i sastav tla te lokalna klima. U Novom zavjetu, ističe autorica već u predgovoru, o hrani se s Isusova stola više govori u metaforičkom smislu. Samim time teško je bilo pronaći informacije o konkretnim jelima ili namirnicama koje je Isus blagovao.

Autorica je dosta pozornosti posvetila namirnicama koje su se, kroz povijesna razdoblja prije Krista, mogle razviti, poput žitarica i samoniklih jestivih biljaka. Kad je o podacima iz Starog zavjeta riječ, oni upućuju na to da su se drevni Hebreji hranili upravo samoniklim biljkama, a kada su počeli živjeti na jednome mjestu, posvetili su se i kultivaciji tla i biljaka. Tu su važnu ulogu odigrale mahunarke pa se već u Knjizi postanka zapisuje da je Jakov kuhao crveno varivo, odnosno čorbu od leće koja se jela s kruhom, piše Dnevno.hr.

Okosnica prehrane drevnih Hebreja bila je biljna, a stanovnici su radili u maslinicima i vinogradima te na oranicama gdje bi uzgajali pšenicu, ječam, raž i proso, kao i u povrtnjacima te vrtovima gdje su dobivali svježe povrće i voće. U zapisima iz Biblije autorica je tako izdvojila pšenicu, ječam, raž i proso, od povrća maslinu, leću, luk, bob, krastavac, češnjak i gorko zelje, a od začina cimet, kim, korijandar i lovor. Voća je bilo mnogo više, barem prema zapisima, pa se u Bibliji spominju dunje, jabuke, nar, smokva, kupina, vinova loza odnosno grožđe, rogač i dud, a od orašastih plodova ponajprije badem, lješnjak i orah.

Doručak se posluživao rano ujutro, a ručak bi često bio prilično skroman za današnja nepca i sastojao se od kruha koji bi umakali u maslinovo ulje ili ocat ili ga, pak, jeli s češnjakom i lukom. Večera je bila prigoda za obiteljsko okupljanje. Hrana se tijekom stoljeća nadopunjavala kako se civilizacija razvijala, no Isus je svakako najprije hranjen majčinim mlijekom, o čemu svjedoče, piše dr. Slavica Dodig, i zapisi iz evanđelja.

“Nakon što je Marija prestala dojiti Isusa, vjerojatno ga je hranila kuhanom kašom od brašna, kruhom, ovčjim ili kozjim, možda i magarećim mlijekom, vrhnjem i medom, a potom kuhanim voćem i povrćem. Okosnica Isusove prehrane, kako u dječjim tako i odraslijim danima, bila su jednostavna vegetarijanska jela s povremenim dodatkom mesa u svečanim prilikama”, kaže dr. Dodig. Napominje kako je izbor namirnica uvelike ovisio o imovinskom statusu, ali i području te zanimanju. Ističe kako su se po tome razlikovali sojevi društva čak i na proslavama. Oni uz jezera ili mora imali su dosta ribe, lovci su imali govedinu, a sirotinja se uglavnom hranila mesom peradi, dok bi si za blagdane priuštili janjetinu ili kozletinu.

U Isusovo vrijeme žene su već “baratale” popriličnim znanjem o začinima. Omiljene začinske biljke bile su metvica, gorušica, lovor, kumin, šafran, ruta, anis, kopar, peršin, korijandar, kadulja, majčina dušica, kapari, sezam, papar i cimet. Stanovnicima Galileje i Samarije žitarice su bile veoma važne, o čemu svjedoče i ljetne proslave žetve, primjerice ječma,piše Dnevno.hr.

Ječam i pšenica pripremali su se za kruh, a pečenje kruha bilo je glavni posao u kućanstvima. Upravo je kruh među najprisutnijim motivima kršćanske simbolike, spomenut i u molitvi koju nam je Isus ostavio – Oče naš – u dijelu “Kruh naš svagdašnji daj nam danas”. Kruh je i sastavni dio Isusove posljednje večere, čin lomljenja kruha pretvorio se u sastavni dio kršćanske euharistije. No simbolika kruha spominje se više puta u Bibliji. Prof. Slavica Dodig kaže kako se u Novom zavjetu često spominju zajedno kruh i kamen.

“Primjerice, u vrijeme boravka u pustinji đavao je Isusa iskušavao riječima: ‘Ako si sin Božji, učini da ovo kamenje postane kruhom’, dok na drugom mjestu Isus pita: ‘Ima li koga među vama da bi svojem sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao?’ Kruh se tako jeo uz svaki obrok, s tim da su obični ljudi pripremali kruh od ječmenog brašna, koji je bio tvrd, zbijen i sladunjav, a imućniji od pšeničnog brašna”, objašnjava autorica. Kod stanovnika Izraela na meniju je česta bila riba iz Galilejskog jezera. Jeli su je svježu, pečenu na žaru, a male ribe ili riblje odreske često su umatali u lišće vinove loze ili smokve. Cijele male ribe bile su pogodne za spremanje u octu, dok bi se prethodno osušena riba namakala u vodi da omekša i izbaci višak soli te bi se dalje koristila za pripremu juha i variva.