U Krapinsko-zagorskoj županiji djeluje 27 umirovljeničkih udruga, od kojih svaka nastoji svoj godišnji plan aktivnosti obogatiti članstvu što zanimljivijim sadržajima. Primjerice, Udruga umirovljenika iz Mihovljana, sa svojim agilnim tajnikom Željko Člekovićem, koji je i potpredsjednik Županijske skupštine, došla je na originalnu zamisao. Potkraj prosinca u mihovljanskom Društvenom domu organizirala je svečanost koja je okupila bračne parove s 50 i više godina sretnoga bračnog zajedništva.

Takvih parova u toj maloj zagorskoj općini, koja broji tek nešto više od 1600 stanovnika, ima ih čak osamnaest, a na svečanosti ih je bilo petnaest: Štefica i Franjo Pavlek (50 godina braka), Ankica i Josip Gredelj (50),Ivanka i Mirko Sviben (50), Zlatica i Milan Rinkovec (50), Ana i Mijo Grozdek (52), Verica i Alojz Jembrih (53), Slavica i Franjo Cicnjak (53), Štefica i Ivan Pisk (53),Marija i Petar Oraić (53), Nada i Josip Erdelja (53), Nevenka i Ivica Mutak (53),Verica i Ivan Rafaj (53), Ljubica i Slavko Ljubičić (54), Nada i Vladimir Pintek (54) i par s najduljim stažom, Štefica i Mijo Pušelj (55). Nenamjerno se zaboravilo na Nadicu i Ivana Kuhtu (53) i Mariju i Franju Pavlekovića (52), a Marica i Dragutin Putar su jubilej obilježili jučer, 25. siječnja.  

Mihovljanskim bračnim jubilarcima prigodne darove osigurali su Krapinsko-zagorska županija, općina Mihovljan,a Udruga umirovljenika s predsjednikom Mijom Pintekom  organizirala je večeru i glazbu. Prema riječima Željka Člekovića to će postati mihovljanska tradicija!

Ljubav na misama večernicama
Razgovarali smo s, po bračnome stažu, najstarijim jubilarcima, Šteficom i Mijom Pušelj iza kojih je 55 godina bračnoga zajedništva. Štefica se prisjeća kako je Miju upoznala na misama večernicama, a njega je opčinila – mladošću.

Vjenčali su se potkraj prosinca 1969. godine. Kumovi su im bili Ivica i Janica Burek, Mihovljančani sa zagrebačkom adresom. Štefica spominje kako je završila samo četiri razreda osnovne škole: -Tata je bio invalid, sestra bolesna, a grunt veliki.“Ak buš se zaškolala, buš prešla, a tko bu delal“, govorila mi je majka. Tako sam ostala baviti se poljoprivredom i bila sam mučenica i patnica. Tak je bilo nekad.

Suprug Mijo je u 77. godini, a od 65. je u mirovini, kao zaposlenik propale „Prvomajske“ u Golubovcu. -Mirovina mi je 400 eura i teško se preživljava. Guramo koliko se može- spominje otac dvojice sinova, Zlatka i Mije, savjetujući kako je za dugi bračni staž potrebito međusobno poštovanje. A i dobra kuhinja nije na odmet, posebice bučnica. Nije bez razloga na nekadašnjem zidnjaku, najčešće iznad „špareta“ , pisalo: „Kuharice kuhaj ručak fino, pa ćeš dobit novaca za kino“ ili „Svaka žena koja voli muža, uvijek njemu dobar ručak pruža“.

Među slavljenicima susrećemo i dvoje najpoznatijih Mihovljančana, Ljubicu i Slavka Ljubičića, iza kojih je 54 godine braka. Oboje su do mirovine radili u Osnovnoj školi Mihovljan. Slavko kao tajnik, a supruga Ljubica, nastavnica kemije i biologije, 30 je godina bila ravnateljica škole. Njih se dvoje upoznalo kao studenti u Zagrebu, u Studentskom centru. Slavko je studirao pravo.

Vjenčali su se u Ljubičinom rodnom Zlataru. Njezino je djevojačko prezime Getz. -Tolerancija, razumijevanje, strpljenje i potpora, temelji su dugog bračnog zajedništva – kaže Ljubica koja je ponosna majka kćeri Gordane i sina Marinka.

Gordana je pošla majčinim putom i učiteljica je razredne nastave s pojačanim predmetom hrvatskoga jezika u mihovljanskoj OŠ, a Marinko je ekonomist i poduzetnik. Kao i sve bake i djedovi, Ljubica i Slavko ponose se svojim unucima. Martin je završio ekonomiju, Mislav Prirodoslovno-matematički fakultet, Lovro je brucoš na studiju ekonomije, a najmlađi Jakov učenik je trećega razreda Prirodoslovno-matematičke gimnazije u Krapini.