Njegovanje dijalekta i tradicije rodnoga kraja nešto je od čega mladi uglavnom bježe. Nije tajna da se mnogi mladi Zagorci, kad krenu na školovanje ili rad u metropolu, srame 'kaja', našeg naglaska i riječi kojima su se nekada koristili naši stari. No, nije to slučaj kod mlade Stubičanke, 19 – godišnje Magdalene Blagec, koja nadasve voli svoj kraj i njegovu tradiciju i ne samo to; ova je djevojka prava promotorica ljepota koje nosi naš zavičaj kroz stihove i prozu, kojima odnosi glavne nagrade na brojnim literarnim natječajima u domovini.

Priznanje na rad

Upravo je jedno takvo priznanje ponovo nedavno stiglo u Donju Stubicu, i to iz Vinkovaca, gdje je Magdalena na natječaju Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci, a u sklopu Dječjih vinkovačkih jeseni, osvojila prvu nagradu. Žiri je osvojila kratkom pričom 'Lučnjak' na kajkavskom, koja, kako nam je rekla, tematizira vjerovanje u lučnjake, a u glavnoj ulozi je malena djevojčica koja se susrela s lučnjakom i na kraju saznala da on i nije tako loš kao što se vjeruje. Pitali smo Magdalenu kako se osjeća kad dobije ovakve pohvale za neki svoj rad, ali i koliko je već dosad imala nagrađenih radova. - Svaka pohvala ili nagrada u meni budi osjećaj sreće i ponosa. To je zapravo znak da je ono što radim dobro i daje mi dodatan poticaj da nastavim dalje s time – kaže Magdalena. Iako ne zna točan broj nagrada koje je dosad osvojila, kao najdraže je istaknula posebnu nagradu na natječaju Antun Mihanović, 1. mjesto na natječaju Europa u školi, 1. mjesto na Kanižajadi Limačijadi, 2. mjesto na natječaju Gjalski te 2. nagrada na Goranovom proljeću u kategoriji osnovnih škola, kao i natječaj 'Napiši priču ili pjesmu koju i objavi knjigu svoju!', na kojem je, zajedno s još dvije druge autorice, osvojila nagradu koja je značila objavu zajedničke knjige. Njezina prva mentorica, još u osnovnoj školi, bila je Danica Leštek, a kasnije profesorice hrvatskog jezika u Srednjoj školi Oroslavje, gdje je ove godine završila gimnaziju, i to kao učenica generacije.

Učenica generacije

Otkrila nam je Magdalena kako je na tu titulu ponosna te joj je ona bila dodatna potvrda svih postignuća i vjetar u leđa za daljnje školovanje. Upisala je, naime, dvopredmetni studij kroatistike i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, što joj je, kaže, bio prvi izbor. - Za sve dosadašnje školske uspjehe sam morala dati jako puno od sebe, ali mislim da se to isplatilo sad kad pogledam rezultate. Takav ritam nastojat ću zadržati i na faksu, što će mi sigurno olakšati i boravak u domu. A kad završim fakultet, voljela bih biti profesorica u srednjoj školi i uz to se dalje usavršavati i napredovati – ispričala nam je Magdalena, koja je ljubav prema pisanju razvila od malena. – Za to mogu okriviti svoju mamu, koja mi je od malena stalno čitala, a i djelom samostalno izmišljala priče koje bi ja onda slušala. I tako je sve započelo. Nakon gubljenja u tuđim pričama počela sam živjeti svoje vlastite i to se pretočilo u pisanje – kaže Magdalena. Najradije piše poeziju, s kojom je i započela svoj put u književnosti, jer smatra da u nju izravno pretače svoje osjećaje. S druge strane, prozu voli zbog priče, odnosno radnje, a inspiraciju uglavnom pronalazi oko sebe.

Ljubav prema kajkavšitni

Njezini su stihovi i priče uglavnom na kajkavskom. - Odrastala sam u okolini gdje kajkavski još kolko-tolko živi. Poezija iz nas izvlači osjećaje, a kao dijete, osjećaje je najlakše izraziti kroz jezik svoje svakodnevice, jezik svojeg kraja, jezik svoje majke. Neke stvari se naravno, ne mogu izraziti riječima na kajkavskom, pa sam tako s vremenom i ja počela pisati i upoznavati standard kroz svoja djela. No, i dalje najintimnije teme i teme vezan uz moj kraj uvijek ću opisati kajkavskim. Kod mene to nije bila samo ljubav prema kajkavskom, kod mene je još od malena usađivana ljubav prema tradiciji, baštini i ostavštini naših predaka. To se, naravno, njeguje i u mojoj obitelji pa mi je i to bilo nekako prirodno i normalno – kaže Magdalena, dodavši kako joj je teško razumjeti zašto se ljudi, posebice mladi, danas srame svoje tradicije, a posebice svojeg kajkavskog. - Neke riječi se jednostavno ne koriste i djeca ih nemaju gdje čuti i naučiti što znače pa je logično da lagano nestaju. Također, škola ne pridonosi očuvanju kajkavskoga. Socijalizacija i težnja k standardizaciji jezika svakako pomaže pri tome da se dijete bolje snađe među vršnjacima, no u isto vrijeme doprinosi propadanju onog kaj nas čini nama. Mislim da ako se sramimo svojeg kaja, da se na neki način (svjestan ili nesvjestan) sramimo i samog sebe – zaključuje Magdalena, koja je mnoge kajkavske izraze naučila od mame i tate, bake i djeda, a posebno od pokojnog predjeda Jureka koji joj je znao prepričavati mnoge životne priče.

Uzori i hobiji

Dok joj je životni uzor majka kojoj je, kako kaže, zahvalna na podršci u svemu, kod pisaca i pjesnika to je Tin Ujević. - Budući da stalno otkrivam nešto novo, jer je književnost nepresušni izvor, ne mogu se opredijeliti za jednog autora ili djelo, ali mogu reći da najviše volim hrvatsku književnost 20. stoljeća. Što se tiče čitanja, čitam gotovo svaku večer prije spavanja. Jako volim čitati antologijska djela, ali uvijek me privlači i moderna književnost posebice ona s intertekstualnim poveznicama. Nastojim čitati i poeziju i prozu te se tako na mojem noćnom ormariću gotovu uvijek nalazi barem jedna zbirka pjesma i barem jedan roman ili zbirka kratkih priča – rekla nam je Magdalena, koja u slobodno vrijeme voli boraviti u prirodi, ali i svira gitaru te se rado okuša i stvaranju nekih rukotvorina. Pred njom je, otkrila nam je, uskoro putovanje u Vinkovce na Vinkovačke jeseni, kamo će vlakom povesti mamu i sestru. No, mi vjerujemo kako je pred ovom mladom i perspektivnom Stubičankom bogata i plodonosna budućnost, stoga ne sumnjamo kako će svoju ljubav prema 'kaju' prenositi na generacije koje tek dolaze, ali i kako ćemo, možda već uskoro, na policama naših knjižnica, moći pronaći neko djelo s njenim potpisom.