Premda je Pčelica Maja i njezine pustolovine njemački roman Waldemara Bonselsa iz 1912. godine, pčelica Maja je i sinonim za radišnost, nesebičnost, požrtvovnost, karakternost…, a upravo su to osobine triju gospođa koje smo ovih dana posjetili u njihovim domovima. Božena Dumbović i Mirjana Štahan su iz Zlatara, a Danica Culi iz Repna. Zajedničko im je i to što im dan rano počinje, u prosjeku oko pet sati izjutra i ispunjen je brojnim obvezama koje tri naše sugovornice obavljaju s lakoćom i veseljem. Imaju zavidnu radnu energiju i životnu kondiciju, tako da svojega odabranoga liječnika, dr. Janka Korpara, rijetko posjećuju.

Poznata instruktorica
Kad se iz pravca Zlatar Bistrice ulazi u Zlatar, s desne strane, kod zapuštenog imanja Poljoprivredne zadruge, jedna kraća ulica vodi prema brdu. To je Ulica Franje Pisačića, negdašnjeg vlastelina, jednog od osnivatelja vatrogastva u Zlataru, oca ugledne operne pjevačice Anke Horvat rođene u danas ruševnoj kući Rauer u ovoj ulici, koji je na zlatarskome groblju 1883. sagradio kapelicu sv. Ćirila i Metoda i u njoj grobnicu za svoju obitelj. Nekoliko je kuća na samome početku, a zatim uska uličica, uronjena u zelenilo i granje drveća i grmlja, vodi do rodne kuće Božene Dumbović. Dalje je šuma! U ovoj oazi zelene ljepote i mira, gotovo na osami, sama obitava umirovljena instruktorica Božena Dumbović. U 33 godine instruktorskoga staža, do umirovljenja u rujnu 2021. godine, naučila je voziti gotovo 4000 kandidata. Njezino je ime sinonim za zlatarsku Auto školu Rally.

Doktorica Dolittle
Društvo joj pravi neizmjerno odana čistokrvna njemačka ovčarka Lara, alergična na poštare, čuvarica svoje gospodarice. Nema li Božene kod kuće ,nema šanse da netko uđe u dvorište. Isto tako, bez njezine prisutnosti, nitko ne može izaći jer Larino je režanje dovoljno upozorenje. -Od rođenja živim ovdje i navikla sam na život u savršenome miru u svojoj drvenoj kući. Ne bojim se mraka, premda mi nije svejedno, posebice kako se godine skupljaju i kako je ulica zarasla u grmlju, granju, s lisicama koje se kote u ruševnoj Rauerovoj kući. Nerijetko se upute prema mojem dvorištu, privučene kokicama koje mirno uživaju na travnjaku. Ali, tu je Lara, koja odmah reagira – pripovijeda Božena koju bismo mogli usporediti s dr. Dolittlom, koja je brižna prema životinjama koje je okružuju i s kojima znalački komunicira, tako da joj i šumska grlica sleti na dlan.

Strastvena Dinamovka
Njezin dan počinje obično oko pet ujutro. Doručkuje, zajedno s Larom, a zatim slijedi trening koji Lara obožava, glumeći Dominika Livakovića. Na Boženino zadovoljstvo, jer ona je obožavateljica nogometa, strastvena “Dinamovka“, koja ljubomorno čuva dres s brojem 10 Zvonimira Bobana. I po čijoj je mjeri veznjak i krilo Luka Ivanušec. Ali i Mislav Oršić. Lara signalizira i kad jutrom iza kuće dođu srne na svoj doručak i okrjepu svježom, hladnom vodom. -Lani ih je bilo sedam, a od prije nekoliko dana u društvu su i dva laneta. Salata zasađena u vrtu njihov je jelovnik. Hranim ih i suhim kruhom. Nešto ga kupim, a donesu mi i prijatelji, Dragica i Vili, što ga tijekom tjedna prikupe u svojemu domaćinstvu. Kupujem im i kukuruz, mjesečno 30 kilograma, pa im pripremim „šrot“. Bolje da imaju one, nego ja- nižu se rečenice osamljene zoologinje koja skrbi i o vjevericama. Četiri gnijezda imaju na drvetu iza kuće, a tri u dvorištu. I za njih ima pripremljene orahe i lješnjake, kao što svoj jelovnik u nje nalaze i ježevi, najbolji čistači prirode. Ako mace štogod ostave u svojoj posudi, ježevi će očistiti. Jednom je jedan zaglavio u mačjoj konzervi, pa je Boženina intervencija bila neizbježna. Jedino se zgrozi kad naiđe na zmiju, bez obzira o kakvoj je riječ.

'Rally baba'
Vraćamo se nogometu, prema kojemu je ljubav u Božene razvio njezin otac Vlado. Bio je „šuster“ i oružar NK „Oštrc“, sređujući dečkima lopte, kopačke…I uvijek bi na igralište poveo svoju Boženu, koja je zarana zavoljela nogomet. -Sjećam se, kao srednjoškolka Ekonomske škole u Zaboku, putovali smo vlakom u Zagreb, u HNK gledati scensko uprizorenje nekog djela koje je bilo dio školske lektire. Već u vlaku nas se nekoliko dogovorilo kako ćemo, umjesto u HNK, otići u Maksimir. Obožavala sam Slavena Zambatu! Ne propuštam utakmice, premda sam, zbog korone, manje odlazila na tekme. Ali zato imam MAX TV. Najviše pratim našu i englesku ligu- spominje Božena koja je svojedobno, od 1980. do 1985., bila i uspješna rally vozačica. Vozila je fićeka 750, pa stojadina, jednom se prevrnula i na krov, a uživala je pobjeđivati dečke, ne osvrćući se na dovikivanja „ide baba, ide baba, kaj bu pokazala…“. A „baba“ je i sam svoj majstor. Nedavno je sama konstruirala kolica u kojima iz šume dovozi drva za zimu. Pripremi sječu, ruši drveće, pili, kala i u kolicima vlastita izuma dovozi ih do kuružnjaka, u kojemu ova svestrana žena uredno posloži cjepanice pripremajući se ljeti za zimu. Obrazlaže: „Strojarstvo i mehanika nisu mi strani. Život me prisilio da s čitanja teorije prijeđem na praksu“.

Mirjana Romantika
Ako u Zlataru nekog od prolaznika pitate gdje je dom Mirjane Štahan, rijetki će znati o kome je riječ i gdje stanuje. Ali, ako pitate za Romantiku, svi će znati da „stoluje“ u središnjoj Zagrebačkoj ulici, ispred čije obiteljske kuće je minijaturni botanički vrt, a uz kuću povrtnjak u kojemu nema čega nema i do njega uređena njiva zasađena rajčicom, zeljaricama, krumpirom… Kako koji red iskopa mladoga krumpira, odmah na to mjesto sadi grah. A niče i zasijana salata, ljubljanska ledenka i endivija, premda do jeseni ima još mjeseci. Ljetne salate za jelo ima posvuda. Presađuje korabice. Na čuđenje što će joj toliko povrća kad živi sama, odgovara: „Imam mnogo prijatelja i kod mene za sve njih ima svega. Koliki dojdu po flance šalate“.

Od ranog jutra
-Zdignem se oko četri, pol pet. Kasno liježem i rano se ustajem. Da ima ko spavačicu na glavu deti, bila bih v krevetu. Ovak, već sam v jutro napravila dve ture finoga pekmeza od marelic. To su dve rajngle od po šest litri. Dan prije sam spukala šalutnjak luk, neki ga zovu ljutika, očistila ga i dela ga namakat. Kak mlade krastavce. V zimi močeni luk paše uz pečenu jetricu. Imam još jedan vrt, sjeverni, kod prije Ružice Škrlec, koja ima 87 godina, u Sajmišnoj ulici. Zajedno ga obdelavamo. Nema kod nas „vaše-naše“. Onda si posle obeda malo počinemo, pa se pokle opet primimo dela- kaže 68- godišnja Zlatarščanka kojoj prijateljice često ponavljaju „daj jemput stani“.

Radost s unučadi
Udovica je, sama 28 godina, ponosna majka kćeri Kornelije koja radi u FINI, a druga kći Ksenija i sin Berislav žive u Münchenu. Kod njih po tri i pol mjeseca zimuje. -Kuća je velika, a ja u njoj sama. Zimi je treba zagrijavati, a cijene su svakim danom sve vekše. Gore isto delam, nekaj si zaradim, pa se onda pri nas s penzijom može. Delala sam u „Elektrokontaktu“, ali koristim penziju pokojnog muža. Od onih je punica koje hvale zeta, jer umirovljeni Miljenko joj je „uvijek pri ruci“. S pravom se ponosi i svojom unučadi. Alojzije je inženjer, orijentiran prema zaštiti prirode i okoliša, a Mihael je inženjer elektrotehnike i svakodnevno putuje u Zagreb. Dijana je Varaždinka, a u Njemačkoj bakina je radost Berislavova trogodišnja Lara. Prvi unuk, Alojzije, njeguje s bakom vinograd na Škrlčevu brijegu i može se pohvaliti s dva zlata na ocjenjivanju vina. -Kad se dobro pojede, volim popiti gemišt – kaže Romantika koja je i stalna sudionica manifestacije „Babičini kolači“. Samo jedne, prve, godine nije sudjelovala. Dva puta bila je druga, a jednom treća u ocjenjivanju. Koristi 100 godina stare recepte svoje bake koja je bila kuharica.

Puna energije
Romantika je poznata po svojim kolačima i tražena. Dok je školovala djecu naplaćivala je uslugu, a sada ih nerijetko peče prijateljima za njihova obiteljska slavlja. U Njemačkoj svi čekaju da dođe na zimovanje, jer se pročula po svojim kolačima. Začudo, nijedan od kolača koje peče drugima nije joj omiljen: -Slatko pečem drugima, a ja volim slano, bučnicu i klipiće. I još nekaj – jako volim plesati! A otkud nadimak Romantika? -Obožavam prirodu i oduševljava me njezina ljepota. Uvijek bih uzvikivala:“Kako je to romantično!“. I tako su me prozvali Romantika. Čudim se ljudima koji govore kak im je dosadno. Meni nikad. Dok se penjem po bregima i u šumama iščem vrganje, godine ne priznajem. Mislim da furt imam dvadeset. Puna sam energije, snage i ne posustajem – priča nam Mirjana.

Dedina Mica
U Repnom, u belečkom susjedstvu, u kojemu je dom prvog varaždinskog biskupa, pok. Marka Culeja, je i domaja Danice Culi. Kao i kod Romantike, rijetki će znati ako za nju pitate pravim imenom, ali za veselu Micu svi znaju. -Deda mi je zmislil to ime. Mama je štela da budem Danica, kak se i njezina sestra zvala. Deda me v koritu zibal i kak je imal vnuka Miceka, mene je zval Mica- prisjeća se „žena za sva vremena“ koja je prije nekoliko dana imala 71. rođendan. Opisuje svoju svakodnevicu: “Kakve posle imam, tak se dižem. Najčešće v pet. Imam dve krave i tele. Tri put sam štalu spraznila, al nisam mogla bez krave! Zatim, četiri ovce, poni kobilu Danu koja ima četiri leta, kupila sam ju v Rakovu Potoku, staru i mladu kozu Miciku, fajferice prasice, dvogodišnjeg gujceka vijetnamca, zovem ga Štefek i nek bu živel dok bu živel. Bum kupila i žensku, kaj buju imali mlade. Htela sam i magaricu, al mi prijatel ne da, al bum ju kupila i sam bum ju pustila v dvorišče. Imam i ukrasne guske, 400 komadi svakakve živine, Jureka i Katicu, race…i svi me poznaju.

Nikad ne odmara
Mica ima svoj OPG i „dela puno poljoprivrede“. -Imam četri vrte. Petnaest kil lučice sam posadila, četri kante beloga luka, delam i trsje, 100 metri doge, osam redi. Krumpira imam 28 redi, graha 12, imam buče, sve skupa oko hiljadu klaftri. Sve plasiram v Zagreb, na kućni prag. Imam i otkupnu stanicu vrganja, ali ih još baš i nema. Bilo je nekaj lisički -kaže Mica. Natovari džip i s prijateljem Vladekom za volanom pravac Zagreb. -Nemam vozačku. Išla sam v avto školu, ali sam doživjela šok kad sam u Poznanovcu naišla na nesreću u kojoj je vozačica usmrtila pješaka. I nikad više za volan –kaže Mica koja je jedanaest godina udovica. Majka je kćeri Josipe koja radi u zlatarskome Sparu i sina Stjepana koji živi u Vojnovcu. Nikad ne odmara, a liježe oko sat prije ponoći. I to joj je dovoljno sna. -Bilo je noći kad nisam ni spala. Muž mi je vmrl i nisam mogla spati. Nabrala bih prikolicu graha i ružđila ga do jutra. Imala sam i 14 krav i svaki dan dojila po 100 litri mleka i nosila k susedu na kontu- prisjeća se Mica koja je i vesela žena, najveselija u članstvu udruge umirovljenika Zlatar.

'Nek bu vesele'
Sve bih novce dala za mužiku i jako volim tancati. Jemput sam pitala tatu gde me napravil, pa je rekel v šumi, na bukvi, na Črnim Mlakama, na Ivanščici. Zate v šumu bežim. Ne da se falim, ali sam samu sebe situirala. Z menu moji neju imali brige. I rekla sam, kad v mernem, nek bu vesele i nek se napravi karmina za celo Repno – govori Mica, žena koja uistinu neumorno radi, ali uvijek je dobre volje. Diči se i kulinarskim umijećem. Peče kruh, lopare, a 40 godina ne pije čaja ni mlijeka, ni vode. Pepsi cola jedina je njezina pijača. -Nek me doktor špota, ali ne ide vu me. Zdravlje mi je dobre, ozbiljne bolesti nemam, a kaj se od starosti razdrlo, nemre se popraviti – kaže optimistički, vodeći nas u „svoju“ kapelicu posvećenu sv. Stjepanu, građenu i posvećenu 2006. godine, što je bila želja njezina muža i sina.