Uzgajaju krave za meso, imaju privatnu građevinsku firmu, OPG koji proizvodi prirodne kremice i tinkture od ljekovitih biljaka, a kako im uza sve to ne bi bilo nimalo dosadno, pobrinu se njihove mezimice, papige. I dok neke od njih nikako ne prestaju pričati, poput žakoa Lily, najimpresivnije su svakako velike i šarene are.

Privrženi ljubimci

Uglavnom ljudi za ljubimce uzimaju male papige, koje vrlo lako smjeste u krletke u kući i nauče ih letjeti po stanu, obitelj Halapir iz Andraševca u Oroslavju odlučila se za are. Ideja je to bila tate Marija, koji je za Božić pred par godina za poklon i iznenađenje djeci poklonio jedan par papiga ara, koje i danas žive kod njih. Koko i Zula are su stare oko 18 godina. Kupili su ih u uzgajivačnici kao već odrasle papige, no kako ih više nije bilo moguće pripitomiti, odlučili su kupiti dvije male are i krenuti iz početka.

 – Miki i Lulu kod nas su od prošle godine, kada smo ih kupili još kao bebe. Hranili smo ih mliječnom formulom na špricu, polako učili na drugu hranu i postupno radili s njima i sada su nam pravi ljubimci. One su pitome, vole se maziti i nositi i vrlo su nam privržene – ispričala nam je Petra Halapir. Da bi ih istrenirali i pripitomili, u tome im je, kažu, pomogao veterinar Goran Domitran iz Zlatara. – Mi ga zovemo šaptač papigama. Uz njegovu pomoć svašta smo ih naučili. Pokazao nam je treninge s njima i dao sve potrebne informacije da znamo raditi s njima. Zbog toga su Miki i Lulu sada pitome papige – kaže Petra, kojoj su ovi ljubimci ipak najprivrženiji, obzirom da upravo ona najviše vremena provodi s njima. No, u hranjenje se i maženje vrlo radu uključe i Petrina i Marijeva djeca Leona i Luciano.

Papige s karakterom

A Miki i Lulu ove su godine dobili i nastambu na otvorenom. Petra i Mario kažu kako su se, po izlasku na otvoreno, puno promijenile. U zatvorenom su prostoru, odmah uz kuću, imale svoju veliku gajbu, koja je prozorom bila spojena s kućom. – Tako smo ih učili letjeti. Ja sam bila u kuhinji sa špricom za hranjenje, zvala ih k sebi, a oni bi došli na prozor i doletjeli u kuhinju na hranjenje. Bile su na toplom i sigurnom, no vrijeme je bilo da dobe nastambu na otvorenom. Sada su sretnije, jer mogu na kišu, na sunce, kako im god paše – kaže Petra.

Na otvorenom će Miki i Lulu moći boraviti sve dok ne krenu temperaturni minusi, a onda će ih ipak morati povući unutra, ukoliko će zima biti hladna. Koliko su sretne što su vani, ove su ljubimice pokazale i nama.

Vragolasti Miki spremno je izašao iz svoje nastambe, vlasnici na ruku, očekujući svoju nagradu – sjemenke. – One jedu uglavnom voće i povrće, a sjemenke su im prava poslastica, no to im uglavnom dajemo kao nagradu – kaže Petra, dodavši kako i one, poput ljudi, imaju svaka svoj karakter.

 – Lulu se drži k'o dama i jako je mazna i privržena. Voli se nositi i dragati. A Miki je vragolan, tvrdoglav je i s njim je uvijek urnebes. Ali i on se voli maziti – otkriva nam Petra, dok joj se Miki prevrće u rukama, okreće na leđa i samo da ne kaže 'dragaj me po trbuhu'. No, mogu li are zaista i pričati? – Mogu. Ali za to treba puno rada s njima. Još su mlade – potvrđuju Halapiri.

Poslušne i pametne

Dok su Koko i Zula stari bračni par, koji uglavnom sjedi i pazi jaja koje Zula izlegne i vrlo se zaštitnički odnose jedan prema drugome, Miki i Lulu zasad su još prijatelji. – Oni nisu još toliko povezani, znaju se i posvađati i mlatarati jedno drugo, ali s druge strane ne mogu funkcionirati jedno bez drugog. Kad pustimo njega van, i ona želi svom silom. I obrnuto. A kad lete zajedno, ne odvajaju se jedno od drugoga – priča Petra.

Upitali smo obitelj Halapir stoga puštaju li ih često 'na letenje' i jesu li dovoljno poslušne da se vrate, ali i pametne da se ne izgube. – Otiđu, ali se vrate. Desilo se već i da su ostale vani preko noći. No, ne volimo ih baš puštati, zbog toga što ovo ljeto zaista nikad ne znamo kakvo će biti vrijeme preko noći, da ih ne ulovi neki vjetar ili oluja. Moguće ih je dozvati, no ne poslušaju uvijek. A Lulu ima probleme sa slijetanjem, pa se supruga nekoliko puta penjala na drvo po nju, jer se Lulu bojala sletjeti sama – kaže Mario.

Veselo društvo

No, obitelj Halapir nije stala na kravama, ali niti na egzotičnim papigama arama. Njihova su zanimacija i briga i mini koze te magarci, kao i malo tele Bjelkica, koje je mama odbacila pa ju Petra, uz pomoć Leone i Luciana, hrani na bočicu od prvoga dana.

– Ona je kao pesek, svuda bi išla za nama, prava je mezimica – kažu. Tu su i magarci Ružica i Sandi, maleni kozlić Pilgrim i nekoliko mini koza koje izvode akrobacije u štali.

Veselo društvo, koje cijela ova obitelj obožava. Jest da je zanimacija i velika briga, no ljubav prema prirodi i životinjama svu brigu nadoknadi.

U planu im je, kažu, i veliki san urediti malo izletište s domaćim, ali i egzotičnim životinjama. – Voljeli bismo imati jedno tako malo izletište, gdje bi obitelji mogle doći, pogledati životinje i poigrati se s njima. Mnoga djeca danas ni ne znaju kako izgleda krava ili koza, a osim njih, kod nas bi mogli vidjeti i malo egzotike, poput ari, a voljeli bismo imati i ljame – otkrili su nam Halapiri.

Da bi se to realiziralo, potrebno je puno posla i, za početak, papirologije. No, uz njihov entuzijazam, ljubav i angažman oko životinja, ne sumnjamo da ćemo se kroz koju godinu ponovo naći na njihovom imanju, na otvorenju malog obiteljskog izletišta, s puno šarma i veselja, nekako baš slično kao što to već i sada izgleda.