ZL: Da ne bi ovo bio neki šablonski intervju, koji kreće od vaših prvih koraka i djetinjstva u pomalo idiličnim Jazvinama između Krapine i Radoboja..., da krenemo ipak s onim što je bio jedan od glavnih povoda za ovaj naš razgovor. Kako je uopće došlo do suradnje u kojoj ste vi, kao jedna mlada zagorska dizajnerica i slikarica, postali glavna modna priča diljem Hrvatske nakon ovogodišnjeg izdanja Splitskog festivala, na kojem je Danijela Martinović nastupila u vašoj unikatnoj haljini koju ste dizajnirali specijalno za nju?

Monika: Haljina koju sam stvarala za Danijelu Martinović, ne samo da je bio važan, nego je doslovno bio i velik projekt. Počevši od količine utrošenog materijala, točnije dvanaest metara tkanine, beskonačnih 18 metara donjeg ruba, do složenosti realizacije. Osim samog crtanja šesnaest slika na samu haljinu, utkano je još više metara i količine ljubavi i pažnje. Inače, Danijela i ja smo se upoznale preko zajedničkog prijatelja. Jako joj se svidjelo što radim pa mi je iznijela svoje želje i vizije za ovogodišnji Splitski festival na kojem je ponovo zapjevala nakon sedam godina. Ideja je bila da oslikam dijelove grada Splita koji su za nju bitni i koji čuvaju za nju neke bitne uspomene. Tako da ova haljina ima vrlo emotivno značenje za nju, kao i sam nastup. Kad smo krenule s planiranjem haljine, Danijela mi je opisala značaj svakog kadra, posebno od samih Prokurativa, preko glazbene škole, HNK, Zlatnih vrata, Pjace....itd. I njene emocije kroz te živopisne opise bile su meni velika inspiracija. Danijela Martinović je, usudim se reći, najnezahtjevnija klijentica za koju sam ikad radila. S druge strane, bila je vrlo jasna i detaljna u iznošenju svojih želja, no s punim je povjerenjem kreativnu izvedbu i tijek prepustila meni. Veličanstven osjećaj, divno prijateljstvo i sudeći prema Danijelinoj radosti, što mi je bilo najvažnije, te prateći osvrte mnogih medija - sjajan rezultat.

ZL: Na koncu, ta je vaša haljina oduševila i publiku, ali i modnu kritiku, kao i medije. Je li vam donijela, ili su barem na vidiku, i neke nove suradnje s nekim drugim zvijezdama hrvatske javne scene?

Monika: Jest... Haljina je itekako odjeknula i mogu reći da se još uvijek nije stišao interes vezano uz nju, pa tek sada shvaćam koliko je iznenađenje bila. Dobivam enormno puno upita za izradu sličnih unikatnih "komada" odjeće, ne samo iz Hrvatske, već iz cijele Europe, ali i šire. Kako takvi projekti zahtijevaju puno vremena, promišljanja, ali i izvedbeno traže mnogo angažmana, pomno biram klijente i projekte. Tu se ne radi samo o dizajnu odjevnog predmeta. U mojoj priči radi se o umjetnosti. Stvaranju umjetničkog djela koje se, nakon što se ostvari, ručno aplicira na odjevni predmet, kojeg opet osmišljavam, dizajniram i pripremam sama. Puno, puno inspiracije, truda, razrade, pokušaja, promašaja... i realizacije nakon koje zadovoljstvo izbriše sve neprospavane noći i eventualne greške i težine u procesu, kojih ne nedostaje, naravno, kao i u svakom poslu.

ZL: Iako ste sad zainteresiranoj modnoj hrvatskoj javnosti poznati kao 'nova dizajnerica', u Zagorju to nije tako. Naime, ovdje ste već dobro poznati po svojim kreacijama haljina sa zagorskim motivima, koje su postale pravi hit. O kakvim se točno haljinama radi?

Monika: Da... Ja sam čistokrvna Zagorka i ljubav prema svemu zagorskom ogromna je. Od kad znam za sebe cijelu se godinu čekao festivalski tjedan, Tjedan kajkavske kulture u našoj Krapini. Do svoje četrnaeste godine, do završetka glazbene škole, na Tjednu kajkavske kulture sudjelovala sam pjevanjem naših popevki i već sam se tih godina zaljubila u naše nošnje koje su nam bile dress code tog tjedna, tako da su "moderne nošnje", koje sam osmislila 2019., samo logičan slijed u mojoj dizajnerskoj branši. Sretna sam sto je Grad prepoznao da je možda vrijeme za modernizaciju istih tako da su 2019. godine prve dame Krapine, direktorice i ravnateljice krapinskih institucija, u Tjednu kajkavske kulture nosile moje haljine, a koje je Grad otkupio. To su moderne verzije nošnji koje sam oslikala cvjetnim motivima, no posebnu interesantnost dao je detalj - na svakoj od njih, ispisala sam naslov jedne od naših najpoznatijih zagorskih svevremenskih popevki. Od Oko jene hiže, Katarinčice, Dobro mi došel prijatel, Suza za zagorske brege i mnoge druge.  No, moje zagorske haljine su dobile nastavak. Dizajnirala sam ih prije točno godinu dana. One su mi još više srcu drage jer su izrađene od pravih, starih, autohtonih rušica, plahti i jastučnica naših baka koje su to marljivo čuvale dugi niz godina. U našem kraju zovemo to - koruzno platno. U te sam haljinice dala cijelu sebe, što dizajnom, krojevima... Što motivima kojima sam ih ukrasila. Premijerno su pokazane u projektu City Modusa koji je prvi puta održan u Krapini prošle godine u studenome, a nosile su ih poznate hrvatske missice sporta, turizma, miss universe...

ZL: Valja spomenuti i to da ste u Zagorju ipak već puno prije nego što ste postali poznati kao dizajnerica, bili poznati kao vrhunska portretistica. Odnosno, „joker zovi“ za mnoge koji su željeli poseban i osoban poklon za neku dragu osobu ili osobe. Kad ste, zapravo, počeli crtati i slikati?

Monika: Rekla bih da crtam oduvijek. Od ranog me djetinjstva pratio poseban osjećaj za crtanje, odijevanje, za estetiku, tako da kada je došao trenutak odluke u životu kojim smjerom bi profesionalno željela krenuti – nije bilo dvojbe. Od tada jedino što se promijenilo jest to da su se ideje o kojima sam do tada samo nestrpljivo maštala u djetinjstvu, krenule materijalizirati i postajale stvarnost. Sva pitanja me nekako vraćaju na početke, na djetinjstvo, s obzirom na to da je sve čime se bavim oduvijek u meni, tako ću se i kod ovog pitanja morati osvrnuti na svoje najranije početke kada sam otkrila ljubav prema crtanju ljudi. Oduvijek su me fascinirala lica i tijela, sličnosti istih, a istovremeno različitosti. Kada bi napisali domaću zadaću, očekivana dječja pitanja bila bi: „možemo li se sada igrati?". Moje je bilo: „Mogu li sada ići crtati?" Voljela sam crtati sve no, ljudi su moja vječna i nepresušna inspiracija, ali i ljubav. Sjećam se faze kada bih crtala parove, roditelje s djecom i svoj trud kako bi dijete izgledalo kao dijete, ali istovremeno da sliči svojim roditeljima. Kada bih telefonirala s prijateljicama još u vrijeme popularnih telefonskih imenika koji bi stajali uz telefone, obavezno su sve praznine na njegovim stranicama bile iscrtane brzopoteznim skicama ljudi. Danas sve crteže na temu modnog dizajna, modne i karikaturalne ilustracije, portretnih prikaza stvaram s lakoćom. Intenzivno crtam više od dvadesetak godina, desetak profesionalno i to su prikazi koje ja svakodnevno gledam i koji su mi prirodni poput potpisa, zato me oduševljenje ljudi kada vide, kada se susretnu s mojim radovima uvijek iznova obraduje, zagrije srce i razgali dušu. Ne samo da sam joker zovi za crtanje, crtam svaki dan, na narudžbe iz cijelog svijeta nerijetko ne stignem odgovoriti, kamo li ih realizirati, ali sam sretna što su ljudi prepoznali trud, ljubav i znanje.

ZL: Ali ipak pronalazite vremena i ljubavi da to svoje znanje prenesete i na mlađe generacije. Naime, koliko nam je poznato, vi ste predavač i mentor na jednom učilištu za modu i dizajn. O čemu se točno radi i primjećujete li kakve posebnosti, razlike kod mlađe generacije?

Monika: Osobno imam diplomu tog privatnog, talijanskog učilišta, na kojem sam diplomirala 2013 godine. I od tada se proteže naša suradnja. Što kroz povremene projekte, što kroz razne kreativne natječaje. Tim učilišta već dvanaest godina prati moje kreativno stvaralaštvo, ljubav prema dizajnu, moje projekte, iskustvo te sposobnost prenošenja znanja mlađim generacijama dizajnera pa me poželio u svojom redovima. Tako sam postala predavač i mentor modnim stilistima i dizajnerima odjeće. Predajem tečajeve crtačkih i modnih oblasti od samog crtanja ljudske figure i poznavanja anatomije tijela do modnih ilustracija, modnog dizajna, drapiranja odjeće, te od moodboardova do realiziranog odjevnog predmeta. Predajem i tekstilne materijale koji su izuzetno važni u modnom svijetu, točnije, njihovo poznavanje temelj su dizajnerskog posla i stvaralaštva. Nekoliko zadnjih godina vodim dječje radionice od 6 do 12 god, pa radim s grupama srednjoškolaca, baš kao i sa svojim polaznicima od 18 na dalje. Dakle, pokrivam gotovo sve uzraste djece i mladih ljudi koji me uvijek iznova iznenade svojom maštom i kreativnošću. Mogu reći da imamo ogroman potencijal u društvu i pozivam roditelje da ukoliko primijete afinitet i ljubav prema tim vrstama umjetnosti i stvaralaštva, da potiču svoju djecu, da im pomognu u razvoju željenog smjera jer iz onih naših "malih genijalaca" od milja, podrškom i našom pomoći mogu izrasti u prave, velike genijalce.

ZL: I da se na kraju vratimo na početak, sad ste odlično spojili dvije vaše velike ljubavi, crtanje i dizajn, u jednu vašu posebnu umjetničku, ali i poslovnu priču. Spremate li nešto novo?

Monika: Ja svaki dan spremam nešto novo. Imam osjećaj da sam spajanjem te dvije moje ljubavi, crtanja i dizajna, ostvarila svoju najveću dosadašnju profesionalnu želju na kojoj želim samo ploviti dalje i više. To je ono što me raduje i pokreće. Do sada sam imala mnoštvo revija, no ono novo što pripremam i stiže uskoro, premijerno će se prikazati na velikoj modnoj reviji u Sheratonu u Zagrebu 30. listopada ove godine. No, kako je interes za mojim već spomenutim najdražim zagorskim seksi nošnjicama nepresušan, svi koji još nisu, mogu ih vidjeti na modnoj reviji 28. listopada u Dvorcu Gjalski, gdje će se, u sklopu četverodnevne manifestacije 'Noći Ksavera Šandora Gjalskog', toga petka održati Ladies Night, s diskom devedesetih, po uzoru na nekadašnji Disko klub Gjalski, uz, naravno, nastup onih 'starih', originalnih DJ-eva, koji su i tih godina puštali glazbu u popularnom 'Starom Gjalskom'. Dakle, u sklopu te večeri, održat ću i ja modnu reviju svojih unikatnih haljina.