Napomena: Ovaj intervju prenosimo iz prošlog broja Zagorskog lista i nastao je prije nego što je javno otkrivena 'Afera Matanić', o kojoj posljednjih dana bruji ne samo čitava filmska i kazališna javnost, već i čitava Hrvatska

Iako je glumica Martina Stjepanović Meter, nakon što je u rodnim Vinkovcima završila osnovnu školu i gimnaziju te potom upisala glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, svoju prvu dramsku ulogu ostvarila već u studentskim danima i to u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, njena profesionalna glumačka karijera krenula je ipak u nešto drugačijem smjeru nego što je to možda dao nagovijestiti njen prvi korak na osječkim 'narodnim daskama'. 

Naime, sada 34-godišnja Martina, već je prije svoje tridesete godine života postala jedna od najvećih zvijezda hrvatskih sapunica i televizijskih serija. Likovi Goge iz serije "Čista ljubav", Jelene iz serije "Drugo ime ljubavi", Suzane iz serije "Dar mar", a posebno Lidije u televizijskom hitu "Na granici", koje je redom fantastično utjelovila, učinile su je jednim od zaštitnih lica domaće produkcije sapunica i TV serija, zbog čega je postala ne samo poznata i popularna među gledateljima svih generacija, već i vrlo tražena od strane redatelja i producenata tog televizijskog formata.

Bez obzira na zapažene uloge u desetak različitih serija, čija snimanja od glumaca iziskuju gotovo danonoćni angažman, veliku disciplinu, predanost i energiju, koliko kod stigne, kao slobodnjak (ili kako se to kaže na mnogim Hrvatima razumljivijem jeziku: 'freelancer'), Martina je ipak i dalje aktivna u teatrima. Upravo s jednim od njih, GK Scena 'Gorica', Martina nam stiže i na ovogodišnji "GFUK i po Zagorju", s predstavom 'Žene na rubu', koju će igrati 11. travnja u Mihovljanu, 12. travnja u Tuhlju, 17. travnja u Stubičkim Toplicama, 19. travnja u Zlatar Bistrici te 21. travnja u Pregradi. 

Naravno, bio je to odličan povod za naš razgovor s ovom vrlo uspješnom i talentiranom hrvatskom glumicom. 

ZL: Još u studentskim danima počeli ste igrati u HNK Osijek, i to ni manje ni više nego odmah Shakespearea. No, vrlo brzo su vam se 'dogodile' televizijske serije. Jesu li se one 'dogodile' ili je to bila vaša želja i jesu li vas one udaljile od teatra?

Martina: Uvjerena sam da me nisu udaljile od teatra. Meni je, kao glumici, naravno, bila želja probati sve formate. Od kazališta, serije, filma... Jer u svakom tom formatu puno tog naučiš i u svakom se dodatno razvijaš. Bilo je jedno vrijeme kad me je bilo manje u teatru, jer su se zaredale četiri serije u kojima sam dobila neke od glavnih uloga, a kako snimanja budu više – manje po 12 sati dnevno, jednostavno fizički nisam stigla uz to još i aktivno pripremati nešto drugo. Tako da, ako sam intenzivno prisutna na snimanjima, jedino što stignem uz to jest igrati postojeće, već pripremljene kazališne komade, ali ne mogu se obvezati na nešto novo i nekom se obećati, a onda ne ispuniti to obećanje, ne dolaziti na probe i tako 'zezati' čitavi ansambl.

ZL: Je li upravo to, taj vaš intenzivni angažman na serijama, razlog što nemate svoju matičnu kazališnu kuću, što ste 'slobodnjak' ili je to, bez obzira na serije, vaš izbor? Mislim... izbor da se ne želite vezati uz jedan teatar....

Martina: Iskreno, ne mogu reći da je moj izbor bio 'Ne, ja ne želim imati matičnu kuću'. Izbor je, zapravo, bio od situacije do situacije. Trebala sam dobiti stalni angažman u jednom teatru pa je bilo 'OK, sačekat ćemo da prođe ova serija pa ćemo onda'. Zatim se odmah pojavila druga serija, nakon toga se promijenila 'struja' u tom teatru, stigao je novi ravnatelj, pa je moj stalni angažman stavljen u drugi plan. No, ne mogu reći da sam požalila za bilo koju odluku koju sam donijela. Da, morala sam odbiti neke predstave zbog snimanja serija, ali je isto tako bilo situacija da sam odbila snimanja jer sam radila predstave, odnosno, jer sam se tad već bila obvezala raditi predstavu, kojoj sam se jako veselila, ali i koju sam obećala raditi. A kad nešto obećam, onda to nastojim i ispoštovati.

ZL: Je li vam se kad u teatrima događala svojevrsna 'diskriminacija' zbog činjenice da ste poznato televizijsko lice? Ono, u kontekstu, 'ma nećemo nju angažirati, ona je zvijezda sapunica'. Konkretnije, je li vam se kad dogodilo da ste silno željeli igrati neku predstavu, nisu vas angažirali, a potom ste saznali da je to bilo zbog vašeg statusa 'zvijezde sapunica'?

Martina: Pa diskriminacija zna postojati prema televizijskim serijama, ali u tom kontekstu ja je nisam doživjela. Barem ne na način da mi je to netko rekao. No, češće se, zapravo, događa upravo suprotno. Kazališta čak vole 'dovući' neko glumačko ime koje je u datom trenutku aktualno i prepoznatljivo široj javnosti kako bi lakše 'prodali' i/ili promovirali predstavu. Tako da je taj angažman u seriji, kad je ona aktualna, pa si ti u nekoj 'žiži javnosti', često i prednost pa te zbog toga često teatri i odaberu jer je to onda neki dodatni moment za privlačenje publike, koja nerijetko i zbog samog glumca dođe pogledati neku predstavu. Tako da s te strane ja imam pozitivna iskustva, a što se tiče negativnih iskustava, osobno ih nisam imala. No, što se tiče predrasuda, njih sam doživjela baš na svom prvom castingu kojeg sam radila za jednu seriju, za koju sam na kraju odlučila da je neću prihvatiti jer se nisam dobro osjećala upravo zbog toga što je bilo dosta predrasuda. Ja sam tad došla iz Vinkovaca, malog mjesta, malog kazališta... Došla sam na audiciju, prošla sam na audiciji i trebala sam doći u Zagreb da se dogovorimo oko uvjeta, honorara, perioda snimanja i ostalih stvari. I kad sam došla, dočekala su me dva producenta koja su me gledala kao mladu curu iz provincije, kojoj su ponudili smiješan honorar. I nije me, iskreno, smetao sam honorar, nego način na koji su mi to predstavili, kao...

ZL: Je li to bilo u kontekstu kao da oni vama rade uslugu...? Ono... 'mi ćemo tebi srediti da budeš u seriji'...?

Martina: Pa baš to. Rekli su mi 'Tebi je sad ovo prilika. Treba ti biti čast. Tebi je sad prilika da se pojaviš. Nećeš se možda vratiti u Vinkovce s bundicom, ali ovo ti je dobra prilika....'. Mene je to poprilično iznenadilo i eto, kad su predrasude u pitanju, ono što sam doživjela, doživjela sam baš suprotno od onog što ste me pitali.

ZL: Više puta ste u medijima istaknuli da nećete više govoriti 'Nikad ne bih radila to i to' jer se onda dogodi da upravo tako nešto odlučite raditi, ali također često ističete i da ne biste nikad radili stvari koje bi kod vas mogle stvoriti osjećaj ugroze. Na kakve ugroze mislite? Koje su to konkretno granice, odnosno, što ne biste nikad pristali glumiti, igrati...?

Martina: Sigurno da nikad ne bih pristala igrati nešto s čime se ne mogu složiti. Mislim da svaki lik treba imati opravdanje za nešto. Što god taj lik radio. Naravno, taj lik ne mora biti dobar i to što radi ne mora biti ono s čime se mi slažemo, što mi podržavamo, ali mora imati svoje opravdanje zašto to radi, mora imati...

ZL: Ajmo konkretno. Što je to što nema opravdanje i što ne biste igrali?

Martina: Ovisi kako je napisano. To može biti bilo što. Ako bi vidjela nešto za što ja ne mogu naći opravdanje...

ZL: Želite reći da, ako biste glumili, recimo, u akcijskom filmu neki lik kojeg prijateljica nazove i kaže: 'Dođi, čekam te tu i tu', pa joj vaš lik odgovori: 'Evo, otuširam se i dođem', ne biste pristali da se taj vaš lik u sobi skine potpuno gol, šeta gol po sobi, ode do kupaone i tušira se, jer to nema  veze s filmom?

Martina: E točno tako. Upravo to želim reći. Baš ste dobar primjer dali. To je nešto što nema veze s likom, s radnjom i nema nikakve logike. Smeta me kad je golotinja samo radi golotinje. Kao... sad ćemo mi snimiti film i sad će biti u kadru golotinja samo zato da zadivimo publiku i kažemo da je taj i taj glumac ili ta i ta glumica u našem filmu gola, skinula se i sad - svi pogledajte eksplicitne scene. Općenito, kad je to samo radi toga, radi čiste golotinje, to mi je bezveze. Ako je skidanje povezano s radnjom koja to zahtjeva, onda to može imati nekog smisla. U tom slučaju mi je to OK. No, nije tako samo s golotinjom. Općenito mi ne odgovara da se radi nešto samo zato što bi eventualno bilo fora, a ne zato što je potrebno za radnju. Velim..., svaki lik i ono što on radi treba imati opravdanje.

ZL: Zanimljiva ste sugovornica i morat ćemo napraviti jedan serijal intervjua s vama (Smijeh), ali u ovom razgovoru bismo u željeli malo više redaka posvetiti predstavi s kojom nam dolazite na ovogodišnji GFUK. Nerijetki su vaši javni istupi u raznim situacijama kad je u pitanju diskriminacija žena i ravnopravnost spolova u našem društvu, a onda se dogodi to da žene budu 'toliko drske' i naprave predstavu u kojoj su samo tri žene...

Martina: Hahahahaha (Smijeh). Sram nas bilo (Smijeh). Da, riječ je predstavi "Žene na rubu", za koju smo premijeru imale krajem prošle godine, no, nažalost, kolegica je imala ozljedu pa je nismo igrale gotovo mjesec i pol. Tako da smo izašle s premijerom i stale. I to je najgore što se može napraviti, da sve 'zalaufate' i onda stanete. Stoga možemo reći da smo mi, zapravo, tek u veljači ove godine krenule s tom predstavom, a da nam je premijera bila kao generalna proba, nakon koje smo imali stanku.

ZL: I sad nam već uigrane dolazite u Zagorje. Nećemo puno otkrivati publici o samoj predstavi, ali, kao svojevrsni teaser, o kakvoj je priči riječ? 

Martina: Riječ je o tri žene od koje svaka ima svoj problem, različit, ali i svaka je različit karakter i njih tri kao takve vjerojatno nikad ne biste spojili zajedno u isto društvo. Doduše, dvije se površno poznaju od prije, ali sve tri se u ovoj priči sreću slučajno. I sve tri imaju neke osobne borbe i tako se jedna kroz drugu i kroz treću uspiju 'prepoznati kao žene' i pomoći si da ne odustanu sad kad su 'na rubu' i da se uspiju zauzeti za sebe. U smislu 'Aha, vidiš kako ona reagira na te stvari'. Velim, dogodi se da jedna preko druge otkrivaju u čemu je, zapravo, njihov problem, te da skupe snagu da ipak ne odu preko ruba. 

ZL: Osobno još nisam pogledao predstavu, ali bez obzira na ozbiljnu tematiku, oni koji su je pogledali kažu da su se i dobro nasmijali tijekom predstave.

Martina: Da, reakcije publike su jako dobre i da, ima dosta tih komičnih trenutaka. Naravno, neki likovi su više komični, neki manje, što mislim da je super jer to donosi taj balans da imamo malo komedije, malo crnog humora, malo ozbiljnih situacija... Zapravo, sve ono što mislim da bi jedna predstava i trebala imati da bi mogla čitavo vrijeme držati pažnju publike.

ZL: Inače, autor je svjetski poznati dramski pisac i novinar Gustavo Ott, koji je Južnoamerikanac iz Venezuele. Je li predstava univerzalna ili se kod likova malo osjećao taj južnoamerički temperament pa ste ih morali prilagođavati za domaću publiku?

Martina: Mislim da je ipak to sve nekako univerzalno. Naravno, ima nekih detalja. Na primjer, tamo kod njih su evangelisti i jedna moja kolegica je u toj predstavi 'teška evangelistica', što bi kod nas bilo kao 'teška rimokatolkinja'. Mi to nismo išli preokretati ili mijenjati, no za to nije bilo ni potrebe jer mislim da je čitava predstava napravljena dosta univerzalno. Ima možda nekih sitnica u kojima bi se moglo prepoznati da nešto baš nije s ovih prostora, ali i to je sve uglavnom univerzalno.

ZL: I evo, gostovat ćete sad u travnju u pet zagorskih mjesta s tom predstavom, pa za kraj, jedan vaš poziv Zagorkama i Zagorcima... Zašto bi trebali doći pogledati predstavu?

Martina: Pa u svakom slučaju, osim što će pogledati jednu vrlo zanimljivu predstavu, bit će to prilika da se opuste, zabave i nasmiju, a poslije ćemo se i svi zajedno malo podružiti, što je jedna lijepa tradicija GFUK-a, da se glumci i publika nakon predstave druže. To je nešto što također dodatno približava teatar publici. Mene također veseli što dolazim na GFUK, i što dolazim u Zagorje igrati predstave, jer do sad sam najčešće u Zagorje dolazila radi auta, budući da je moj automehaničar u Zagorju. (Smijeh). Naravno, veselim se i zagorskim štruklima za koje čujem da su neizostavni na GFUK-u nakon predstava. (Smijeh).

(Izvor: Zagorski list/ autor: Ivan Kovačić)