Juraj i Marko Milošić, 20-godišnjaci iz Marije Bistrice koji su vrhunski sportaši i majstori nanbuda ovog su mjeseca završili Policijsku akademiju. 

S braćom Milošić razgovarali smo u njihovom rodnom mjestu, Mariji Bistrici, svega nekoliko dana nakon što su završili policijsku akademiju, odnosno, nakon što su položili prisegu. Sada se odmaraju i čekaju da prođe ljeto, kad ih očekuje posao. Još uvijek ne znaju gdje će im biti prvo policijsko radno mjesto, ali obojica se slažu kako bi voljeli da to bude u nekoj od zagorskih policijskih postaja. Kako su najavili, kad za to steknu uvjete, obojica bi voljeli upisati fakultet, odnosno, kriminalistiku.

ZL: Tko je stariji od vas dvojice?

Juraj: Rođeni smo 11. listopada 1996. Ja sam rođen u 8:12h, a brat Marko u 8:20h. Tako da sam ja osam minuta stariji.

ZL: Imate li još braće i sestara?

Marko: Imamo sestru, tri godine stariju. Ona studira medicinu u Zagrebu.

ZL: Završili ste ovdje u Mariji Bistrici osnovnu školu i nakon nje ste krenuli u istu srednju školu.

Juraj: Da, išli smo u Srednju školu Zlatar, smjer tehničar za računarstvo. Tehnologija napreduje, to je već sadašnjost, ali i budućnost. Još od malih nogu radili smo dosta na kompjutorima, a kako je otac imao obrt, radio s klima uređajima, tehnika nas je oduvijek privlačila. Tako da je to bio neki logičan slijed i izbor, a i sama škola nam nije bila daleko.

ZL: Čuli smo da ste i odlični sportaši. Čime se bavite?

Marko: Već trinaest godina treniramo nanbudo u Mariji Bistrici. Krenuli smo slučajno. Išli smo vidjeti kaj je to, na kraju smo se upisali, imamo dosta prijatelja s kojima smo u isto vrijeme krenuli i od tada smo poprilično aktivni u tom sportu, radimo i za klub, natječemo se, a u posljednje vrijeme i sudimo na natjecanjima. Osvajali smo dosta medalja, obojica imamo crne pojaseve iako smo u zadnje vrijeme radi policijske akademije propustili neka natjecanja.

ZL: Jeste li nakon srednje škole našli kakav posao u struci?

Juraj: Ja sam našao posao u struci, zaposlio sam se u servisu mobitela, gdje sam radio osam mjeseci, a potom sam otišao u jednu tvrtku u Donju Stubicu gdje su već radili brat i tata, u kojoj smo montirali klime. Naime, čekali smo godinu dana, koliko se mora čekati, da bi smo mogli ići na prijemni za Policijsku akademiju. Nakon prijemnog, obavili smo motivacijski razgovor i liječnički pregled te smo nastavili raditi sve dok nam nije počela Akademija, 5. rujna prošle godine.

ZL: Čija je ideja bila da se obojica upišete u Policijsku akademiju?

Juraj: Brat je već kad smo krenuli u srednju školu izrazio želju da se, nakon drugog srednje, upiše u policijsku školu, jer prije je policijska škola trajala dvije godine. No, sad se to promijenilo i sad intenzivna obuka kroz Policijsku akademiju traje deset mjeseci. Kad smo završili drugi srednje i vidjeli da se mora čekati, kroz to razdoblje sam i ja odlučio upisati Akademiju.

ZL: Marko, brat kaže da je to bila vaša ideja. Što vas je privuklo u policiju?

Marko: Od malih nogu svi imaju neki san, tako je i meni uvijek bila interesantna policija. No, ono što me je najviše privuklo bilo je kad smo bili u Okučanima na jednom nanbudo seminaru, na kojeg je došla i Interventna policija iz Slavonskog Broda. Imali smo s njima treninge i to mi se jako svidjelo. Objašnjavali su nam i svoj policijski posao i nekako me to sve privuklo.

ZL: Kakve su bile reakcije okoline, prije svega obitelji, obzirom da, evo, dva brata blizanca pa obojica u policiju?

Juraj: Prvo im je bilo malo čudno. Svugdje smo stalno skupa. I u osnovnoj školi, na nabudou, srednjoj školi…. tako da i nije neko čudo sad da smo zajedno krenuli i na akademiju, no, ipak, neki su se čudili što obojica idemo u policiju. Roditelji su ponosni, iako je mamu bilo malo strah što ćemo obojica biti policajci, jer nije to baš tako lagan posao. Uglavnom, sve te reakcije bile su normalne, a sad kad smo završili svi su bili sretni i ponosni.

ZL: I što sad dalje?

Juraj: Do 1. rujna smo slobodni i tad bismo trebali početi raditi. A sad, gdje će to biti, to još uvijek ne znamo. Može biti Zlatar Bistrica, ali može biti i Ilok, Dubrovnik ili Istra. Gdje god nedostaje ljudi, prema potrebama ministarstva i policije će nas rasporediti. Naravno, nama bi bilo najdraže da možemo raditi negdje bliže domu i bilo bi lijepo da dobijemo posao ovdje negdje u Zagorju, da nemamo velike troškove oko putovanja ili eventualnog smještaja, no, vidjet ćemo kamo će nas rasporediti.

ZL: Vidio sam neke komentare na facebooku ispod vaših slika u odori: „Ak njih dvojica zaustave trijeznog vozača, čovjek bude pomislil da je pijan i da vidi duplo“. No, policija ima tu svoje pravila kad su braća u pitanju, je li tako?

Marko: Da, bez obzira što smo mi braća blizanci, čak i da nismo, ne smijemo raditi zajedno u patroli. Čak ne smijemo raditi u istoj smjeni. Naime, policajci iz iste obitelji, radi li se o braći i sestrama, supružnicima, ili roditelju i sinu ili kćeri, ne smiju raditi u istoj smjeni. Mogu biti zaposleni u istoj policijskoj postaji, ali ne smiju raditi zajedno. Razlog tome je da se izbjegnu konflikti, ali i neko opterećenje prilikom intervencije. Jer nije isto kada na intervenciji netko, recimo, napadne tvog kolegu ili, recimo, suprugu ili brata. Drugačije čovjek reagira, to je normalna i prirodna stvar. Tako da se u policiji o tome vodi računa.

ZL: Kako je izgledao jedan prosječan dan na Policijskoj akademiji?

Juraj: Buđenje je ujutro u 5 sati, do pola 6 je osobna higijena i sređivanje soba, zatim je oko dva i pol kilometra trčanja, do nekih 6 sati. Nakon toga se ide na doručak, od 6:20 do do 6:50. Tada je pregled urednosti soba i sanitarija, zatim postrojavanje i himna. Nakon toga, tko je jutarnja smjena ide u školu, a ovisno o rasporedu traje 6 ili 7 sati. Zatim se ide na ručak, a jedan dan u tjednu nakon ručka se ide četiri sata na 'Policijsko naoružanje i gađanje', dakle, ide se na streljanu. Ako taj dan nemaš gađanje, onda se ide na dva sata na 'Sport i samoobranu'. Navečer oko 18 ili 19 sati se ide na večeru, zatim je povečerje tijekom kojeg imamo sat i pol za učenje, a u 22 sata je spavanje.

ZL: Obzirom da ste blizanci i vrlo slični, je li bilo kakvih zanimljivih situacija na Akademiji zbog toga?

Juraj: Na Akademiji se nismo mijenjali jer je to ipak malo strože. To je policija. Ali u srednjoj školi… da. Ako jedan nije naučio, onda je drugi odgovarao umjesto njega. U srednjoj školi je znalo biti toga. Uglavnom je to bilo samo kod jednog profesora, koji nam je predavao samo jednu godinu i još nas nije dobro upoznao pa smo njega uspjeli zezati, ali ove ostale teže.

ZL: Moram vas pitati i jedno delikatno pitanje: A cure? Jesu li vas one kad 'miješale' ili 'brkale'?

Marko: Možda i jesu. Samo kaj to one nisu znale (smijeh). No, brat i ja samo slobodni sad i nemamo cure.

ZL: A kad bi se našle dvije sestre blizanke…

Juraj: I to rođene u ponoć… (smijeh)

ZL:  I da za kraj ipak završimo u malo ozbiljnijem tonu, koje su vam, osim što čekate posao, još neke stvari koje planirate u životu, koje vas zanimaju?

Juraj: Ja planiram za dvije godine, znači, čim je to moguće, upisati kriminalistiku na fakultetu pod Ministarstvom unutarnjih poslova i raditi u krim policiji. To me, recimo, zanima, jer je riječ o onom što smatram onim 'pravim' policijskim poslom. Ili to, ili krim-tehničari - ekipa za očevide. To me zanima. No, vidjet ćemo još…

Marko: Ja isto planiram upisati kriminalistiku, ali mene ne privlači toliko krim policija. Ipak, uz fakultet su velike mogućnosti. Možeš dobiti veća zvanja unutar policije, što otvara brojne mogućnosti pa jednog dana mogu biti i neki rukovoditelj. Trenutno mene najviše zanima temeljna policija, raditi na ulici i polako ići naprijed. Vidjet ćemo.