Svake godine, baš na Valentinovo u Mariji Bistrici održava se završnica Recitala ljubavne poezije koji nosi ime po Željki Boc, pjesnikinji, koja je u svom, nažalost prekratkom životu ostavila veliki pjesnički trag. Naime, Željka je 29. studenoga 2002. godine poginula u prometnoj nesreći, dolazeći na posao na Radio Marija Bistrica, gdje je radila kao urednica i voditeljica. Smrt ju je zatekla u 27. godini, u naponu snage, trinaest dana nakon što je izdala svoju drugu zbirku pjesama ''Geometrija''. No mnogi dobri i odlični pjesnici padnu u zaborav. Željka sigurno neće ostati, zahvaljujući upravo Recitalu, koji već 20 godina organizira Općinska knjižnica i čitaonica Marija Bistrica, na čelu sa ravnateljicom Mirom Pižir. Nekad je lakše shvatiti veličinu nekog događaja, kada na to ukaže netko tko dolazi ''sa strane''. Ako se pri tome radi o vrsnom, jednom od najboljih hrvatskih pjesnika, kakav je zasigurno Enes Kišević, onda nema nikakve dvojbe. A baš će Enes Kišević na mnogim recitalnim završnicama uskliknuti: ''Malo koje mjesto ovako slavi svoje pjesnike, kao što Marija Bistrica slavi Željku Boc.''

ZL: Kako je sve započelo? Kako je došlo do suradnje između Enesa Kiševića i Općinske knjižnice i čitaonice Marija Bistrica na Recitalu ''Željka Boc''?
EK: U Mariju Bistricu sam došao na poziv Mire Pižir i čuo sam što se dogodilo Željki, za koju sam kasnije saznao da se radilo o vrlo darovitoj pjesnikinji, koja je bila na tragu modernosti. Mira me pozvala i rekla da je Željka zadnje što je posudila u knjižnici, a nije uspjela ni vratiti, moje ''Snijeg u očima''. Došao sam na prvi Recital i bio sam zadivljen publikom. Ljudi su stajali tako mirno i staloženo. Puno je ljudi bilo sa strane i bio sam dirnut da netko tako slavi svoju pjesnikinju i baš to dobro ozračje me privuklo. A žao mi je da nisam poznavao Željku dok je bila živa. Sad kad sam iščitao njenu poeziju, vidio sam da se stvarno radi o velikoj pjesnikinji. A to je baš čudesno.

ZL: Kako bi opisali Željku kao pjesnikinju?
EK: Neke pjesnike morate malo, malo ''zalijevati'', da podsjećate na njih, ali Željka, nije bila ni svjesna, ali ona je pjesnikinja koja je ušla i u zrak i u vodu i u drveće, o njoj se brine sama priroda. Vrlo mi je slična Hölderlinu, jednom velikom pjesniku, koga je Goethe obožavao. Ona je bila na tom tragu. Čudesno. Ona je patila, ali je bila uspravna u sebi. Bila je vrlo ponosna, možda je sjajan primjer za to pjesma ''Ako me promatraš''. Pjesma koja je na mene ostavila velik trag, osim ''Geometrije'', koja je čudesna, jest pjesma ''Jato modrih ptica''. To je tako jednostavna pjesma, a toliko duboka i slojevita. Što bi rekao Epikur: ''Toliko svjetlosti, a ništa ne vidim''. Ona je vidjela nešto kad kaže: ''ja ću u tvojim očima ostati jato modrih ptica/oduvijek si volio promatrati kako lete/samo prođi tiho i ne boj se/polako da se jato ne razleti/o samo da si pružio ruke, one bi sletjele na dlanove/i sutra ćeš opet možda naletjeti na jato modrih ptica/samo prođi tiho i ne boj se. Čudesno je kako ona varira ovaj stih samo prođi tiho i ne boj se i to jato modrih ptica. To su njene oči, ona je sva u očima. To je nešto čudesno. Ja to promatram ne samo kao pjesnik, nego i kao čovjek koji se čitav život bavi govorenjem. A kasnije sam saznao da je i ona bila recitator i da je voljela govoriti poeziju i svoju i tuđu. Volio bih da sam je poznavao, ali čini mi se da ju još više poznajem kroz stihove.

ZL: Kako ste onda kroz te stihove doživjeli Željku?
EK: Naša osjećanja su puna vatre. I znamo, ako im se prepustimo, ako ih ne gušimo, ako se prepustimo osjećanjima, čovjek izgori. Ona je bila ponosna, gorjela je u sebi, ali je tu vatru, koju je nosila u sebi pretakala u svjetlost. Zato ona i kaže u jednom stihu tamo gdje se slijeva moja svjetlost. Drago mi je da sam takvu pjesnikinju upoznao kroz poeziju. Čini mi se da je u tom padu ona ostala u letu. Njen let nije prekinut, a to je i zahvaljujući svima koji su bili uz nju i nisu dali da padne u zaborav.

ZL: Željka u jednoj pjesmi i kaže željela sam samo trajati. Jeste li mislili prije 20 godina da će i ovaj Recital tako potrajati i eto slaviti svojih velikih 20 godina?
EK: Ja sam doživio da će stvarno trajati. Ali što vam je sad čudesno. Ima velikih pjesnika, vrlo darovitih, za koje nitko nikada ne sazna. Jer koliko je važna sama poezija, važno je i uputiti na nju. A tu je Mira Pižir i ekipa oko nje igrala vrlo veliku ulogu i još igra. Evo anegdota. Napravio sam jednu ''sjajnu'' grešku. Imao jedan razgovor, pa sam pričajući o Željki i Miri rekao Željka Pižir. I kažem, ma ta moja greška je točna. I onda sam i Miri to ispričao, a ona je rekla, ''pa ljepše zvuči''. Zapravo, Mira je kao Max Brod koji je objelodanio Kafku. To je Mira napravila Željki. Ljepota je da se Marija Bistrica stvarno ima čime ponositi. Jer Željka to zaslužuje. Sve ove godine kao član suda i ja sam sazrijevao na neki način. I stvarno ima jako dobrih pjesnika i Željka dalje traje u njima. I u meni će trajati dok me bude, jer sam prepoznao i sebe u njoj, prepoznao sam tu ljepotu poezije. I to me tako dirnulo, da je to sada jedno hodočašće ljepote, hodočašće poezije. Toga nema nigdje, to je jedinstveno.

ZL: To hodočašće traje 20 godina, pa i to zvuči čudesno. No, lako je za organizatore, Bistričance ili susjede, ali Enes Kišević?! Postoji li mjesto na kugli zemaljskoj (osim doma) na koje je Enes 20 godina zaredom na isti dan na istom mjestu?
EK: (smijeh) Ne, ne, nigdje! Mene zovu baš za te dane, jer vole moju ljubavnu poeziju. Baš me na taj dan svi žele angažirati, ali ne može. Kažem, ja sam u Mariji Bistrici. Ljepota je što je Željka ovdje rođena, kad vidim koliko čine za nju, kažem sebi: Šteta je da se i ja nisam rodio u Mariji Bistrici.

ZL: Željka je za života izdala, nažalost samo dvije zbirke. Nakon 20 godina sazrelo je vrijeme da se pjesme iz te dvije zbirke, kojih gotovo više i nema, ponovno objave u jednoj novoj. Upravo ste vi odabrali koje će to biti pjesme?
EK: Njena prva zbirka ''Latice i sreća'' jest čista, jednostavna, ali i tu se već nazire jedna 'zrelina'. Kad sam radio izbor dirale su me te pjesme gdje je ona povezana sa prirodom. To me podsjetilo, ponavljam na Hölderlina. Ona je toliko čista, srasla je s prirodom. No, ta patnja, jer ona sama sebi govori da precizno pati. To može otići u nešto drugo, no kod nje je i ta patnja čista. Mnoge su me pjesme privukle, no imam osjećaj da je malo ljudi osim Mire prepoznalo o čemu je riječ. Među njima je i Marija Lamot, koja je krasno govorila o njoj i prepoznala je. Imate pisaca koji napišu jednu knjigu i ostanu u književnosti ili jednu pjesmu pa ostanu u baštini. Kao član povjerenstva već u prvom čitanju vidim ako je netko dobar sve pjesme su dobre koje pošalje. A s druge strane, uvijek mi je žao odbaciti ljude. Jer nekima je ljubav njihova veća od poezije koju pišu, ali ne treba im to prekinuti. Treba ih uputiti na prave pjesnike. Evo, samo da su pročitali Željku cijelu, a sad će imati više prilike, već bi imali neki svjetionik. Jako sam nježan prema Željki, jer sam prepoznao u njoj i čovjeka i umjetnika, pa bi sve pjesme iz prve i druge knjige uzeo. Ali želio sam je sačuvati i kao pjesnika. U izboru su mi pomogle i Ivančica Tomorad i Marija Lamot. Neke sam htio odbaciti, pa sam ih vratio, ali mislim da će mnogi sad još više saznati o Željki. Također Željka zaslužuje i ovaj veliki program u tri dana, koji se održava, sve te radionice i sva događanja, predstavljanje tri knjige, ma sjajno.

ZL: Dvadeset godina Recitala donosi preko 6200 pjesama. Sve ste ih pročitali. Pa kakvi su Hrvati danas pjesnici ljubavne poezije?
EK: Ljubavnu poeziju je jako teško pisati. To je kao da se čovjek skida gol pred svijetom. Ali kako se skinuti kao dijete, da svi vide ljepotu, a ne obnaženost. To je veliko umijeće. Jedino pravilo ljubavne poezije je iskrenost i veliko znanje ljubavne poezije u svijetu. Jer ipak ništa ne počinje od nas. Pjesnici nastavljaju jedni druge, svi naraštaji prije nas su ulagali u nas. Imam osjećaj da oni koji čitaju, to se odmah vidi. Tu se prepozna kvaliteta. Oni koji ne čitaju, koji samo pišu za natječaj, ti nažalost nisu na toj razini. Ja sam sazrijevao za ovih 20 godina, pa tako i mnogi pjesnici i pjesnikinje, a ima ih sjajnih. Ta zaporka je najveća ljepota. Pa bila su tu imena ljudi koji su sad potpredsjednici društva hrvatskih književnika. Ima vrlo darovitih i koji su u čitankama (Stjepan Lice npr.). Tako da ima sjajnih pjesnika za koje se zna, ali ima i sjajnih pjesnika, koje nisam poznavao. Volim što je to pod zaporkom i nikad ne znamo tko piše. Ne znam dal' bih izdržao, a ovo me magično privlači, da upoznam nekoga novoga. Zaista ima sjajnih pjesnika.