U organizaciji Općinske knjižnice i čitaonice Marija Bistrica, na Valentinovo je održana završnica 21. Recitala ljubavne poezije ''Željka Boc''. Podsjetimo, ovaj recital nosi ime po prerano preminuloj mladoj pjesnikinji i djelatnici Radija Marija Bistrica Željki Boc, koja je tragično stradala u prometnoj nesreći 2002. godine. U nasljeđe je ostavila dvije objavljene zbirke pjesama, a prošle godine uz 20. godišnjicu recitala, tiskana je i zbirka koja donosi izbor njezinih pjesama iz oba zbornika, koja se i dalje može nabaviti u Općinskoj knjižnici i čitaonici Marija Bistrica. Recital, Željki u čast svake godine okuplja veliki broj pjesnika, pa se tako i ove godine na natječaj javili njih čak 108, a 57 ih je uvršteno u zbornik ''Hod se nastavlja'', koji je uredila prof. Ivančica Tomorad, a ilustrirale Bernarda Cesar i Marija Juza. Stručni sud ove je godine djelovao u sastavu Zrinka Jelaska, Vesna Svaguša, Nada Babić i Enes Kišević.

Sud je odlučio dodijeliti uz tri nagrade i tri pohvale. Treću pohvalu dobila je Grozdana Drašković iz Huma na Sutli za pjesmu ''Kao voda'', drugu Ljiljana Lukačević  iz Ivanca i pjesmi ''Moja šutnja'', a prvu Aljoša Đugum iz Zagreba za pjesmu ''Cvijet u njedrima zime''.

Treću nagradu dobila je Petra Friščić iz Marije Bistrice za pjesmu ''Stara pjesma'', drugu Nikola Kuzmičić iz Zagreba, za pjesmu ''Inkognito'', a prvu Irena Stanić Rašin iz Zagreba, ali sa trenutnom adresom u Bostonu za pjesmu u ''U ljubavi i u smrti'' – sonetni vijenac. 

Vjenčić Željke Boc dobila je Grozdana Drašković iz Huma na Sutli, a Vjenčić publike, koji dobiva autorica pjesme sa najviše lajkova na Facebook stranici Općinske knjižnice i čitaonice Marija Bistrica, Vlatka Bošnjak iz Bregane za pjesmu ''Sjedinjenje''.

Nagradu publike osvojila je Anica Lukina iz Donje Stubice sa pjesmom ''Mačja ljubavna''. Interpretatori su bili Rosanda Tometić i Dubravko Sidor, a glazbeni gosti Lea Mraz i Ivan Habazin.

Recital su u ime pokrovitelja pozdravili izaslanik župana KZŽ-e Željka Kolara savjetnik za odnose s javnošću i protokol KZŽ-e Damir Galoić i načelnik Općine Marija Bistrica Josip Milički.

Donosimo nagrađene pjesme:

3. nagrada:

Petra Friščić, Marija Bistrica

STARA PJESMA

Kada pronađem staru pjesmu,
pristupam joj oprezno;
iznova iščitavam retke
pa unosim promjene
ona sve trpi.
Pa ju čitam ponovo,
brzo, sporo,
tiho, glasno,
ne buni se
kao da željno iščekuje
novu promjenu,
nove riječi
da ju obogate, osvježe.
Prošlo je vrijeme,
stvari se mijenjaju,
a osjećaj u njoj
ostaje isti
samo se riječi
igraju.
Kada pronađem staru pjesmu,
uvijek smo nasamo,
a ona kao da je naga,
kao da je u njoj nešto
nedovršeno.
(Ili ja to samo mislim?)
Milujem svaku riječ
pomno joj birajući mjesto.
Stavljam točku na kraj,
gotova je,
savršeno nesavršena;
s olakšanjem ju odlažem.
Nakon dugo vremena
nalazim ju opet.
Ponovno čitam
poznate retke,
mijenjam,
dodajem,
vraćam sve
kako je bilo…

Eh, kad bi stare ljubavi

bile kao stare pjesme.

2. nagrada:

Nikola Kuzmičić, Zagreb

INKOGNITO

Ja sam skroman i povučen

Introvertit pretežito

Ne volim se izlagati

Volim kad sam inkognito

U ljubavi nemam sreće

I izvisim redovito

Cure nisu baš presretne

Da ih ljubim inkognito

Tu i tamo tek poneka

Što je s drugim zakonito

Silno želi da bi sa mnom

Kadgod bila inkognito

Al ja nisam baš sklon grijehu

Nemoralu općenito

Premda misle da to želim

Kad nastupam inkognito

Neobično da u svijetu

Što prihvaća različito

Svak se čudi kada čuje

Da ja volim inkognito

Meni nije važno je li

Vodoravno okomito

Samo nek je skroz diskretno

Samo nek je inkognito

Ne znam kako to vam mogu

Objasniti slikovito

Kad ne volim niti slike

Radije sam inkognito

Uvijek s tremom priđem curi

Ponašam se grčevito

Ne znam što će kada čuje

Da ja volim inkognito

Čini mi se pošteno je

To joj reći izričito

Pa nek sudi je l joj paše

Da je ljubim inkognito

Pravu ljubav u životu

Pamtim slabo maglovito

Izgleda da čak i moje

Sjećanje je inkognito

Ko što rekoh u ljubavi

Sreće nemam osobito

Al se nadam da će doći

Neka što bi inkognito

Sanjam ženu što me voli

Izrazito silovito

Darovito ubojito

Strahovito vilovito

Ponosito  munjevito

Temeljito istinito

i dakako inkognito

1. nagrada:

Irena Stanić Rašin, Zagreb

 

U LJUBAVI I U SMRTI

sonetni vijenac

(Andriji)

 

I.

 

Uvijek si uz mene i uvijek ćeš biti;

Ko nekad u javi, u snima si sada.

Ko planeti k zvijezdi u vječnoj orbiti,

Tako i ja k tebi u sjećanju padam.

 

Pa se sjetim starog stabla jabukova

Na kojem je gnijezdo zlatna vuga svila,

A u duplji gore spavala je sova.

Mlad si bio tada. Ja mlada sam bila.

 

U voćnjaku još i danas kruška cvate

Koja s povjetarcem na nas latī sȁsu.

Upitao si me bih li pošla za te;

Najsretnija bijah s tobom u tom času.

 

Postah tada tvoja nevjesta, u bijelom.

Ljubav bezvremena dršće mojim tijelom.

 

II.

 

Ljubav bezvremena dršće mojim tijelom

Koje i dan danas samo tvoje pamti.

Postadosmo jedno u poljupcu vrelom;

Moje srce za te istim žarom plamti.

 

Ogledam se. Ovdje sve je ko i prije:

Kuću, njivu, voćnjak i postelju spremam.

Sve postoji, stoji, samo tebe nije;

Sve drugo bih dala, samo tebe nemam.

 

Na jastuku, halja srmom izvezena;

Bisere sam bijele u nju uplitala.

Sada leži tako na pol dovršena;

Ostala je tamo gdje sam i ja stala.

 

I hoće li ikad dovršena biti?

U ruci mi konac sa svilenom niti.

 

III.

 

U ruci mi konac sa svilenom niti,

Kroz ušicu provuć više ga ne mogu.

Sjećanjem ću naše uspomene šiti

U ovome svome zadnjem monologu.

 

A još jučer kao (kako vrijeme leti)

Na prstenjak si mi zlatan prsten metn'o.

Kao ptičica je što brzo odleti

Ta blažena mladost, divno doba sretno!

 

Naša prazna kuća i sad čuva zvuke

Veselja i sreće što nam Bog je dao;

Molitve i pjesme, ciku, nestašluke –

Kao biser smijeh se kućom prosipao.

 

Uvečer, uz priče za kakvim posijelom,

Biser bijeli nizah svojom rukom bijelom.

 

IV.

 

Biser bijeli nizah svojom rukom bijelom

Dok je pokraj peći žuta mačka prela.

Uz okvir kamina s vatrom dogorjelom

Stoji tvoja slika, davno požutjela.

 

Kamo nestale su izrečene riječi,

Hoće l' ih mi ikad povratiti jeka?

U samoći mukle noći, što mi priječi

Da ih na tren čujem, makar izdaleka?

 

Svi uzdasi naši kamo su se djeli?

Titraju li negdje u zraku, ko prije?

Zar nestali da su, sasvim izblijedjeli,

Kao da ih nikad prije bilo nije?

 

Uzmem halju što još na tebe miriše,

Ali biser nizat ja ne mogu više.

 

V.

 

Ali biser nizat ja ne mogu više,

I dok liježem tiho na postelju meku,

U svom tužnom srcu želim ponajviše

Sanjat onu sreću prošlu i daleku.

 

Živjeli smo život ko godišnja doba:

Čovjek, kao potok, stablo ili stado,

Određen put ima od zipke do groba –

Bujali smo, cvali u proljeće mlado.

 

Jačalo je blago u polju i staji,

Veliku je plodnost dobri Bog nam dao;

U toru i kući, mnogi porođaji –

Nizali smo draga čeda, biser kao.

 

I još zveči praznom kućom dječja vrȉska;

Vidim da već žuti od bisera niska.

 

VI.

 

Vidim da već žuti od bisera niska;

A ko visibaba što se sunca hvata

Od proljetnog jutra orošena, skliska

Dičila se nekad oko moga vrata.

 

Ushićene laste oko staje kruže,

A dvorištem mîri blago cvjetna lipa;

Propupale tek su presađene ruže.

Čuje li se vrtne ogradice škripa?

 

Odjekuju stazom koraci li tvoji?

U slušanju pomnom opet me omete

Klatno starog sata koji vrijeme broji:

On broji minute, a godine lete.

 

Halju, biser, konac ja ne trebam više –

Iglu moje ruke davno ostaviše.

 

VII.

 

Iglu moje ruke davno ostaviše,

A nekad sam vezla, krpala i šila.

Neumorno vrijeme stvari, ljude briše;

Nekad gorda leđa su se pogrbila.

 

Cestica krivuda, žitom opasana,

Ravna polja zlatnim klasjem odbljeskuju;

U podnevu vrućeg žetvenoga dana

Glasovi se trudnih žetelaca čuju.

 

Pod kosom je, kojom dobar urod slave,

Jarebičje gnijezdo, paukova mreža.

Suncokreti teške savili su glave –

I moja je glava sve slabija, teža.

 

Pada mi na grudi, pognuta i niska –

I smrt mi je draga, željena i bliska.

 

VIII.

 

I smrt mi je draga, željena i bliska

Ko za vruća dana plavičasta rijeka

Što prska i pršti od dječjega vriska.

Od negdašnje sreće – ostala tek jeka.

 

Voćnjakom se plave prve šljive zrele,

U travi miriši djetelina bijela.

Opslužuju cvijeće radilice pčele,

Pod orahov hlad je skotna kuja sjela.

 

U samoći moga opustjela doma

Sjećanja se šire ko pupovi cvjetni,

Prepuni oblika, boja i aroma,

Dok napolju vlada gorući raj ljetni.

 

Misao se svaka oko tebe vrti,

U ljubavi isto kao i u smrti.

 

IX.

 

U ljubavi isto kao i u smrti

Vladala je vječnost, vladat će, i vlada,

Misleći na tebe, mio teret prtim,

U vječnosti našoj živim svoje sada.

 

Neugasla žudnja mome nespokoju

Otvara još šira do nemira vrata.

Oblačić se giba mušica u roju;

Uhodanom trasom lete ptičja jata.

 

Jesenje popodne. U kratak san padam,

Čini mi se da, u trenu nadahnutom,

Simfoniju boja sva priroda sklada:

Pleše bojom smeđom, crvenom i žutom.

 

Kao da od tebe poruku mi šalje:

Snove ponajljepše snivat ćemo dalje.

 

X.

 

Snove ponajljepše snivat ćemo dalje –

Tâ me drži nada, utjeha i vjera;

Izgubljenu boju povratit će halje,

Zabljesnut će opet niska od bisera.

 

Zrak kestenjem diše, grožđe moštom kipi,

S obronaka šumskih mek se šapat širi.

Hladnjikavu kišu što lagano sipi

Da osjeti, načas krtica izviri.

 

Na cio kraj pada večernja tjeskoba;

Proviruju gdjegdje iz magle međaši

Ko čuvari nijemi nepoznata groba.

U smiraj života zašto da me plaši

 

Slika smrti što se ispred mene vrti?

Mrtav ti si, a ja – sve sam bliže crti.

 

XI.

 

Mrtav ti si, a ja sve sam bliže crti

Koja nakratko još od tebe me dijeli;

Spremajuć se na put tajni, neotrti

U petnaest soneta pjevam život cijeli.

 

Umorna već, zemlja napita i sita

Na zaslužen san se svoj godišnji sprema; 

Neumitno svome kraju jesen hita.

U vazi se suši zadnja krizantema.

 

Sve duže i crnje razvlače se sjene.

Dižem se polako da upalim svijeću

I već plamen baca sjene iskrivljene –

Noćni moljci oko skore smrti lijeću.

 

Na kraju, i mene dočekat će ralje

Razdjele što smrtne u besmrtne šalje.

 

XII.

 

Razdjele što smrtne u besmrtne šalje

Ne bojim se, nego, kao svaka rijeka,

Hitam k ušću kog su moje sudbe tkalje

Odredile moru koje na me čeka.

 

Napisana, eto, i moja je knjiga

U toj nepreglednoj knjižnici – životu

Što se topi kao odlomljena siga.

Ima li još mjesta za jednu fusnotu?

 

Pod ledenom korom sve što živi, sniva;

Proviruje samo crkvica na brijegu

Dok mećava svojom oštrom metlom skriva

Zadnje zečje stope u debelom snijegu.

 

Tako jedna stvarnost drugu stvarnost časti;

Tebi uskoro ću u zagrljaj pasti.

 

XIII.

 

Tebi uskoro ću u zagrljaj pasti

I ostati tako, dokle vječnost stoji;

I dok našu ljubav pjesmom hodočastim,

Posljednje minute neprisustva brojim.

 

Osvjetljuje halju mjesečeva zraka

I pod njenim srebrom biserje se sjaji

I smije se na me. Iz gluhoga mraka

Ponoćni se samo čuju otkucaji.

 

Unutra i vani ista je praznina;

Osim jedva čujna mišjega cijuka

Iz rupe u zidu, svud vlada tišina.

Uskoro će moja dotaći te ruka,

 

Ko zastor će maći oblaci se tmasti,

I uživat ćemo u beskrajnoj strasti.

 

XIV.

 

I uživat ćemo u beskrajnoj strasti

Ma gdje da nam bilo krajnje konačište.

Kako java i san mogu čvrsto srasti!

Sanje su moj azil, moje utočište.

 

Uz posljednji titraj svijeće što se gasi

Tvoj me mio oblik pozdravlja iz mraka,

Zove: „Dođi, mila, konačno se skrasi,

Ugodna će biti zajednička raka“.

 

Polako dok glas tvoj izȁ sna me budi

I napuštam sjenke zemlje zaborava,

Dok proljeće mlado novim jutrom rudi –

U šalici kave pozdravlja me java.

 

Podarim ti smiješak, nasmiješiš se i ti;

Uvijek si uz mene i uvijek ćeš biti.

 

MAGISTRALE

 

Uvijek si uz mene i uvijek ćeš biti,

Ljubav bezvremena dršće mojim tijelom.

U ruci mi konac sa svilenom niti;

Biser bijeli nizah svojom rukom bijelom.

 

Ali biser nizat ja ne mogu više –

Vidim da već žuti od bisera niska;

Iglu moje ruke davno ostaviše

I smrt mi je draga, željena i bliska.

 

U ljubavi isto kao i u smrti

Snove ponajljepše snivat ćemo dalje;

Mrtav ti si, a ja sve sam bliže crti

Razdjele što smrtne u besmrtne šalje.

 

Tebi uskoro ću u zagrljaj pasti

I uživat ćemo u beskrajnoj strasti.

 

nagrada publike:

Anica Lukina, Donja Stubica

Mačja ljubavna

da mi je tvoj mačak biti
u krilu tvom spavati
da me maziš dok ti predem
iz ruke da ti jedem

kad umoran se iz šetnje vratim
kao njega, da čekaš s tanjurom zlatnim
bez durenja i bez ljutnje
s osmijehom i bez slutnje

kad bi tvoj mačak bio
obožavanje ne bih krio
kao što taj glumac krije
ne vidi te, rep si mije

oh, da mogu tvojim mačkom postati
u tvoje tople skute se sakriti
makar da ti se pod krevet (i snove) zavučem
pristao bih da i mijaučem

gledajući vas, ljubomora me hvata
pa ti grliš i ljubiš tog dlakavog svata!
željan sam kože tvoje, nježne kao svila
volim te ludo, neodoljiva moja, maco mila!