Iako je u društvu nekako uvriježeno mišljenje da su puške i pištolji oružje za muškarce, oni koji su česti gosti na viteškim turnirima po Hrvatskoj već su navikli da iz topa, uz svoje muške kolege, hrabro i ponosno puca i jedna djevojka.

Dozvola za pucanje

Jedina djevojka u udruzi Tahyjevi puškari, 31 – godišnja Ivana Zrinščak iz Oroslavja, puške se primila još prije četiri godine, kada je, nakon diplome na agronomskom fakultetu u smjeru ribarstvo i lovstvo, dobila i lovačku diplomu, dozvolu za nošenje oružja te se učlanila u Lovačko društvo ''Vepar'' iz Donje Stubice i Hrvatski lovački savez. I sama priznaje, nisu je baš svi lovci najbolje prihvatili, jer je u dugačkoj povijesti društva bila jedina žena među njima. Ipak su je, kao prvi curu u udruzi, oslobodili plaćanja članarine, a i svoje je prvo oružje dobila na poklon; sačmaricu s kojom je krenula u prvi lov.

– Prvi put pucala sam na jazavce. Dobro sam slušala iskusnoga kolegu koji mi je davao upute. No, ja sam previše razmišljala, bila me frka. Zapravo, bilo mi je uzbudljivo, ali i čudno. Jer, koliko god oružje volim, toliko ga se i bojim i prema njemu imam strahopoštovanje – ispričala nam je Ivana.

Biolog vs. lovac

Osim diplome na agronomiji, diplomirala je i biologiju. - Mnogi me pitaju kak to da kao biolog mogu biti i lovac. No, lovačke udruge i postoje zato da vrše odstrjel, jasno, prema predviđenim kvotama. Zamislite kaj bi se desilo da nema lovaca, divlje svinje bi nam bile tu doma, vjerojatno bi nam već grickale gumu na autu – kaže ova mlada djevojka i priznaje kako uz obveze na poslu, a i zato što je to veoma skup sport, u lovačkom društvu i nije baš aktivna. Uza sve to, ima i položeni ribički ispit za sport koji je potpuno zanemarila, jer slobodno vrijeme ipak radije iskoristi za viteške turnire. - Ove sam godine prvi put došla na puntanje kmetova u Gornjoj Stubici, svidjelo mi se i iskazala sam želju da sudjelujem. Iz Družbe vitezova zlatnog kaleža su me pozvali da već drugoga vikenda sudjelujem u Bitki kod Stubice. Trebala sam biti kmet, ali Tahyjevi puškari uzeli su me k sebi, jer imam dozvolu za pucanje – prisjetila se. I tako je sad na turnirima zadužena za pucanje iz topa.

Žena kraj topa

Dečki iz ekipe su je, kaže, dobro prihvatili i uveli ju u ''posao''. U početku su joj pomagali pripremiti i napuniti top i odvući ga do mjesta pucanja, a sad to već sve napravi sama. A kako na djevojku koja puca iz topa reagiraju posjetitelji? – Većina ljudi i za top misli da je muzejski primjerak, a ne da i služi svrsi. A kamoli još kad vide djevojku kraj njega. Čudno im je i često me pitaju da li me strah. Dečkima je to već rutina, a meni je svaki put posebni adrenalin. Kad pucam iz topa osjećam se moćno, ali imam i određeno poštovanje prema topu koji je moćniji od mene – priznala je. Uz viteške turnire, slobodno vrijeme voli izdvojiti za posjet nekom moto susretu ili motokrosu. Strastvena je ljubiteljica heavy metala, ima godišnju kartu za utakmice Dinama, a povrh svega toga, Ivana radi kao učiteljica prirode i biologije u osnovnim školama u Zlataru i Krapini.

- Mnogi misle da je to totalno nespojivo i da pucanje nije za žene. A čim je žena obrazovanija i nađe se u takvim sportovima, tim je veća boljka muškima. Vjerojatno bi bilo prihvatljivije da imam djecu i u slobodno vrijeme izrađujem nakit. No, moji me učenici svakog petka znatiželjno pitaju kud idem za vikend, da li na neki turnir pucati, Dinamovu utakmicu ili moto susret – otkrila nam je. Osim lovstva, ribolovstva, nogometa i motora, tijekom studija radila je u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju te u Zoološkom vrtu. No, najviše gušta u istraživačkim radovima i ispitivanjima uzoraka vode, jer je biologija ipak njezin prvi životni poziv. Uz, naravno, onaj posebni osjećaj kad, kao jedina djevojka pred publikom, pukne iz topa.