ZL: Relativno ste kratko u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Oroslavju, stoga, predstavite nam se kratko, kako bi Vas naši čitatelji bolje upoznali.

Vlč. Lastovčić: Pola godine sam ovdje u župi u Oroslavju. Ja sam Ivan Lastovčić, imam 41 godinu i iz župe sam Krista Kralja Domaslovec kraj Samobora. Prvu službu sam imao u Župi sv. Petar Apostol u Vlaškoj u Zagrebu, druga je bila Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije u Soblincu i treća, prije Oroslavja, Župa sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi u Zagrebu. Prije toga studirao sam i završio radnu terapiju na zdravstvenom veleučilištu i radio sam u Udruzi gluho slijepih osoba Dodir, nakon čega sam odradio pripravnički staž u Varaždinskim toplicama. S pet i pol godina sam kao dijete obolio od bronhijalne astme i često sam bio po bolnicama. Stoga mi je bila želja, kao što su meni u djetinjstvu pomagali liječnici i medicinsko osoblje, da ja pomažem drugim ljudima. Bio sam aktivan u crkvi, zajednicama mladih, no nisam se vidio u svećeništvu. No, obzirom da je bilo puto toga što me duhovno vezalo, osjetio sam svećenički poziv s 24 godine, dok sam već radio u struci. Već sam imao iskustvo, odselio sam od kuće, imao sam posao, automobil, stan i došao mi je poziv i pitanje 'mogu li ostaviti to sve do sada i krenuti na jedan novi put, ispočetka, na nešto drugačije i služiti na jedan drugačiji način'.

ZL: Fali li vam prijašnji posao? Je li vam nekad žao zbog ovakve odluke koju ste donijeli?

Vlč. Lastovčić: Svećenički poziv to nadopunjuje, jer se uvijek susrećem s ljudima kojima je potrebna pomoć, koji su u različitim potrebama. Radim sa starijima, bolesnima, nemoćnima, donosim im svete sakramente i gledam tu duhovnu dimenziju. Sve što sad živim je zapravo nadopuna onoga što sam prije u zdravstvu radio. Dosta toga što sam prije naučio može se primijeniti u pastoralnoj djelatnosti.

ZL: Što biste rekli, kakav je ovdje život crkvene zajednice? Što je ljudima važno i žive li vjeru u punom smislu riječi?

Vlč. Lastovčić: Žive vjeru, i to se vidi po posjećenosti svetih misa. Vjernici dolaze i kroz tjedan, često i na sakrament svete ispovijedi prije svete mise. Ljudi su dosta vezani uz svoje župe, ali i uz Svetište Majke Božje Bistričke, gdje mnogi hodočaste i imaju zavjete. Ljudi su potvoreni euharistijskim klanjanjima, to im puno znači, kao i neka tradicionalna hodočašća primjerice u Krašić, Trsat, Mariju Bistricu. Vidim i da se sve više mladih se odaziva, osobito u nekim karitativnim aktivnostima, gdje imamo kombinaciju i starijih i mlađih koji pomažu u prikupljanju određenih vrsta pomoći. Ne podrazumijeva to samo donijeti i odnijeti nekome namirnice, nego zastati, porazgovarati s osobama kojima to znači.

ZL: Koliko je danas teško biti svećenik, odnosno doprijeti do župljana na pravi način i motivirati ih da čuju poruke koje im želite prenijeti?

Vlč. Lastovčić: Isti je izazov i što se tiče, primjerice, brakova, tako i svećeništva. Svi imamo određene izazove, ali imamo i puno radosti i blagoslova. Jer ja doživljavam župu kao jednu veliku obitelj, gdje smo svi različiti članovi te obitelji, ali gdje za svakog ima mjesta. Važno je da ljudi shvate da je taj doprinos župnoj zakonici bitan, ne samo zbog osobnog ostvarenja, nego zato, jer su bogatstvo drugima. Zato je bitno da župljani u sebi prepoznaju mnoge talente koji su skriveni i da ih mogu razvijati, da se osjećaju dobrodošli u crkvu, gdje ih uvijek Otac Nebeski s radošću prima.

ZL: Čini se da su se mladi dosta otuđili od vjere i crkve. Je li ih moguće, i na koji način, vratiti u crkvu? Kako vi to radite u svojoj zajednici?

Vlč. Lastovčić: Određene zajednice, primjerice na Svetom Duhu u Mati slobode, imaju molitvene zajednice koje okupljaju velik broj mladih. I to je logično, jer je uz redovničke zajednice više redovnika i svećenika koji su u službi i mogu više vremena posvetiti mladima. Mi kao župnici određenih župa sami smo u tom pitanju, jedino možemo računati na pomoć laika. Tako da bih istaknuo da je u našim župama veliki blagoslov imati vjernike laike koji nam pomažu doprijeti do svih dobnih skupina, što je, pogotovo ako imate ljude koji su završili fakultete ili su studenti ili rade, odlično, da mogu raditi s mladima u određenim pastoralnim avetnostima.

ZL: Pastoral je sastavni dio života župne zajednice. Kakve aktivnosti nudi župa u kojoj djelujete?

Vlč. Lastovčić: Od zbora mladih, karitativnih djelatnosti, pomoći u uređenju okoliša crkve i u crkvi, kićenja bora i slaganja jaslica za Božić, za Uskrs sudjelovanje u Velikom tjednu, pa tu su čitači… Važno je da vjernici vide da imamo jednu širinu, a kod mladih koji imaju kateheze za krizmanike i prvopričesnike dobro je uključiti srednjoškolce i studente koji će njima posvjedočiti da život u vjeri nije monoton nego zanimljiv.

ZL: Sprema se uskoro i veliki koncert duhovne glazbe u Oroslavju, kojega će održati Alan Hržica.

Vlč. Lastovčić: Koncert je 31. svibnja, Alan Hržica nastupit će u Domu kulture u Oroslavju u 19 sati i sve pozivam na tu večer slavljenja. Imat ćemo prije toga i svetu misu i duhovni program kako bi se mogao ispuniti cijeli dan u mjesecu svibnju koji je posvećen našoj nebeskoj Majci Mariji i zahvaliti joj na milostima koje izlijeva na nas. Još od srednje škole sam počeo pisati tekstove pjesama i surađivao sam s nekim glazbenicima koji su uglazbili moje pjesme, tako  da se kroz pjesmu i koncerte duhovne glazbe u različitim dijelovima Hrvatske događaju brojni susreti. Gospodin djeluje preko duhovne glazbe, ona je određeni lijek koji povezuje ljude i u mnogim situacijama ljude potakne na obraćenje i promjenu života. 

ZL: Pred nama je Uskrs, najveći kršćanski blagdan. Koliko se vjernici drže te tradicije i vjerskih naputaka oko pripreme za Uskrs i oko slavlja Uskrsa?

Vlč. Lastovčić: Dosta su ljudi vezani uz tradiciju i običaje. Velik broj vjernika se odazove što se tiče korizmenih pobožnosti, križnog puta, ali i korizmene ispovijedi. Sad smo krenuli po dekanatu na ispovijedi i potreban je uvijek koji svećenik više, jer se stvaraju dugački redovi. A to nije samo tradicija, jer ljudi i kroz godinu dolaze, ispovijedaju se prije svetih misa, tako da nije to samo šablona po kojoj ljudi idu, nego se kod velikog broja vjernika očituje porast vjere i razumijevanja vjere. Kroz Cvjetnicu i Veliki tjedan ljudi se javljaju i žele sudjelovati kroz te svete dane u obredima i slavljima svetih misa.

ZL: Uz one vjerske, svaki kraj ima neku svoju posebnu tradiciju koja se njeguje za blagdane, tako i Uskrs. Dolaze li ljudi s veseljem, kao nekada, slaviti blagdane u crkvu ili više radi zadovoljavanja tradicije?

Vlč. Lastovčić: Na misama u 11 sati okupljamo velik broj mladih kandidata za krizmu i pričest, ali ima i drugih dobnih skupina djece i mladih. Od roditelja dobivam povratne informacije da djeca s radošću dolaze, sudjeluju, velik broj djece okupio se u zboru, tako da djeci je zanimljivo učiti i nove pjesme i sudjelovati u liturgiji i slaviti gospodina pjesmom.

ZL: Za Uskrs (i Božić) u crkvu dolaze i oni koji inače ne dolaze. Kako to tumačite?

Vlč. Lastovčić: To bismo trebali gledati na način da bismo kroz razgovore i neke spontane susrete trebali doći do toga da ih poznamo s otajstvima vjere. Jer mi često ostajemo na površini, a ne idemo u dubinu. Ljubav se uvijek razvija u dubini, a mi često ostajemo na izvanjskim manifestacijama. Mi kao katolici trebamo spoznati da nam Gospodin ne daje mrvice, nego obilje. Samo trebamo malo više prezalogajiti, okusiti, ući u otajstva i vidjeti što nam crkva nudi kroz otajstva, pogotovo oko velikih blagdana, ali i kroz redovitost svetih misa. Trudim se svaki dan napraviti kratku propovijed, kako bi mogli iz dana u da pratiti Božju riječ, koja nas može iz dana u dan oblikovati. Uvijek na kraju propovjedi dam dvije tri upute što možemo i kako primijeniti od Božje riječi, a ljudima to pomaže u svakodnevnom životu i to su neki praktični savjeti koje mogu primijeniti na sebi i svojoj obitelji, na poslu i gdje god se susreću s drugim ljudima.

ZL: Čini se da je Božić kao blagdan ljudima nekako bliži od Uskrsa. Kao da ga lakše prihvaćaju i više slave. Što je po Vašem mišljenju uzrok tome?

Vlč. Lastovčić: S jedne strane je to povezano s konzumerizmom, no s druge strane, kada je u pitanju ljudska patnja, bolest i tragedija, a Korizma je obilježena tom notom odricanja, ljudi zastanu i ne pronalaze smisao u patnji. Ona sama po sebi nema smisao, jedino onaj koji je preuzeo našu patnju nam daje smisao i vodi nas kroz sva otajstva kroz koja čovjek prolazi. Često ostajemo na površini, zarobljeni u tom korizmenom hodu i u svom životu se stalno vraćamo na patnju, neke teške situacije, a nikako da uđemo u radost novog života i krenemo iz početka. Jer nam Gospodin uvijek daje jednu novu priliku po obraćenju.

ZL: Vjernici su se za Uskrs pripremali tijekom Velikog tjedna posebnim duhovnih sadržajima i osobnim pokorama i odricanjima, posebice ispovijedima. Koliko se ljudi ispovjedilo povodom Uskrsa?

Vlč. Lastovčić: Mi smo kroz ove dane na razini dekanata napravili ispovijedi, kroz koje su ljudi mogli preispitati svoj odnos prema Bogu, sebi i drugim ljudima. Nekako je bitno uvijek početi od sebe, jer tu možemo najviše učiniti. Često se zamaramo što i kako drugi, uspoređujemo se, a to nas koči i ne da nam osjetiti puninu života i radosti, jer smo preokupirani drugim ljudima, a trebamo više vremena sagledati svoje srce, svoj odnose i dopustiti da Bog njih popravlja. Puno se ljudi ispovjedilo, ne samo radi forme, nego iskreno, a to se vidi i po tome što i inače velik broj vjernika dolazi kroz godinu na ispovijedi prije svetih misa.

ZL: Vjernicima pojam uskrsnuća i danas pobuđuje određena pitanja i sumnje koje je bez vjerskog konteksta teško nadići. Jesmo li kao vjernici slobodni propitivati vjerske narative?

Vlč. Lastovčić: Slobodni smo propitivati i biti uvijek tražitelji. Jer ako smo uvijek otvoreni istini, istina će nas osloboditi, a Isus Krist je ta istina. Ako imamo otvoreno srce za istinu, Gospodin će malo po malo oblikovati i naše stavove i naše razumijevanje. Imao sam jedno iskustvo iz jedne duhovne obnove, gdje je cijela obitelj išla na jedna ljetni kamp. Jedan gospodin od tridesetak godina rekao je kako malo pomalo otkriva svoju vjeru. Da on jest tradicionalni vjernik, ali sada polako otkriva jedan po jedan dio vjerovanja i počinje vjerovati. Uvijek postoji u određenoj životnoj fazi propitkivanje, no mi smo pozvani zaokružiti tu ispovijest vjere i vidjeti zapravo da nas Gospodin uvodi u život i usmjerava na pravi put.

ZL: Mislite li da ljudi u ovim izazovnim vremenima više shvaćaju poruke koje sa sobom nosi Veliki tjedan i radost koju donosi uskrsnuće Isusa Krista?

Vlč. Lastovčić: Vjerujem da da. Jer je i sama Korzima jedna određena kriza koja pročišćuje određene stvarnosti, kada u otajstvu križa vidimo tko podno križa ostaje, a tko bježi. I nisu to ljudi koji su u povijesti zauvijek ostali uz Gospodina, nego se Gospodin poslije uskrsnuća njima približava i želi ih učvrstiti u vjeri. Tko i danas, Gospodin ne odustaje od nas, nego je strpljiv s nama, želi nas učvrsti u vjeri i daje nam popratne znakove na mu se vratimo i da povjerujemo. Gospodin je poslije uskrsnuća toliko puta ponovio svojim učenicima 'ne bojte se'. Zapravo nas taj strah od novosti života potiče na bijeg, jer se uvijek želimo vratiti na staro, kao apostoli svojim mrežama i čamcima. A Gospodin ih poziva da se sjete onog otajstva i posljednje večere, trenutka koji su dijelili zajedno. Gospodin želi obnoviti i u nama taj sveti savez.

ZL: Koja bi bila Vaša poruka našim čitateljima za Uskrs?

Vlč. Lastovčić: Htio bih potaknuti i vaše čitatelje da budu otvoreni Božjoj riječi i Božjim poticajima, da pronađu sebi mjesto negdje u crkvi, zato jer je crkva uvijek otvorena, ne samo za suradnju, već kao što papa Franjo kaže, njena vrata trebaju biti otvorena svima. A mi koji smo u crkvi pozvani smo izaći na margine društva i biti s ljudima. Nije samo da ljudi trebaju doći u crkvu, nego mi trebamo izaći i biti prisutni u svijetu i tako širiti ljubav Oca Nebeskoga. Htio bih naglasiti da nam sve naše pobožnosti koje imamo mogu pomoći u razumijevanju vlastitog života, ali i Božjeg plana s nama. Bitno je da kroz ovo uskrsno vrijeme shvatimo da smo pozvani na radost. Ugasimo sve te crne kronike i vijesti, gledajmo ljepote koje nam je Bog darovao, počevši od naših bližnjih. Da mu budemo zahvalni na životu kojeg živimo, koji je neopisiv Božji dar. I svakako da budemo zahvalni na trenucima koje možemo provesti sa svojim voljenim osobama, kao i na tome da nas Bog uvijek čeka i uvijek će nas prigrliti. Ovaj je blagdan prilika da se zamislimo o smislu života. Ratovi ne počinju na svjetskoj i globalnoj razini, nego počinju u pojedinom srcu i šire se dalje. Tako da kad Gospodin kaže 'mir s vama', on je taj mir, jedino po Njemu može rat u našem srcu nestati. Često ljudi ratuju i sa samim sobom, svojim životom, prošlošću, bližnjima, uvijek neke zamjerke, svađe, toliko je gorčine, umjesto radosti i ispunjenja, jer toliko kratak je ovozemaljski život, kao hodočašće na zemlji, a najčešće ga potratimo na neke stvari koje nas unesrećuju i ne mogu na ispuniti, nego ostaviti veliku prazninu. Gospodin zato kreće od nas, Božja riječ koju čitamo je tu da nas promijeni. Sjećam se jedne misli jednog duhovnika koji je rekao da mi ne čitamo Božju riječ, nego ona čita nas. Mi se njoj trebamo otvoriti, da ona pročita našu nutrinu i da može izliječiti ono što nije dobro u nama.