Hrvatski su hladnokrvnjaci pasmina radnih konja, nekada namijenjenih za vuču. – To su teški i moćni konji. Naime, prije je bilo drugačije vrijeme, nije bilo traktora i s tim se konjima sve radilo. Moj pokojni otac i ja s tim smo konjima nekada vozili šuder, crijep, cigle, kada su se gradile štale, npr., sve su to konji radili. Međutim, takav način života je nestao, došlo je moderno doba, došli su traktori i mehanizacija. A tko sad hrani konje, radi to samo iz ljubavi – priča nam Josip Vučilovski iz Svedruže, ponosni vlasnik hrvatskog hladnokrvnjaka, konja Fadila, koji je ovogodišnji šampion županijske izložbe konja koja se nedavno održala u Zlataru.

‘Nikakav profit ni biznis’
A da to zaista radi iz ljubavi, dokaz su njegovi konji, njegovani, čisti, pitomi i vidljivo sretni. Josip trenutno drži četiri grla. – Imam Fadila, dvije rasplodne kobile i jednu omicu. Nije to nikakav profit niti biznis. Imam svoju kočiju, u nedjelju ih znam malo zapregnuti pa unuke malo provozam u kočiji – kaže Josip, koji je već mnogo puta sudjelovao na županijskim izložbama stoke i konja u Pregradi i osvajao nagrade, no ovo mu je prvi puta da je njegov konj osvojio titulu šampiona.

Takav konj vrijedi 5 do 6.000 eura, a s ovakvim naslovom prvaka i više. – No, rijetko se to kupuje, rijetki se time bave… Bilo je razdoblje, početkom devedesetih godina, kada je to bila velika vrijednost. Ako si imao par takvih konja, mogao si kupiti najbolji traktor s kabinom. Danas je sve drugačije. Morate imati praktički 100 konja da bi mogli kupiti jedan traktor – slikovito objašnjava Vučilovski situaciju. Ipak, bez obzira na sve, Josip se uzgojem konja planira i dalje baviti, koliko će moći.

- I sin ima volju za to, a pogotovo mali unuk, on voli životinje više od svega, bez razlike koje – kaže. Nekada je držao i četiri krave, no s prodajom mlijeka bilo je problema. - Kak bu to išlo, ja ne znam. Zagorje bu uništeno za 5 godina. Veliki proizvođači se bune, a male bi trebalo malo poticati. Svi vele da mladi neće raditi. Nije tako, mladi hoće raditi, ali ne vide nikakvu budućnost pred sobom – smatra Josip.

‘Tko je imao 2,3 konja, bio je veliki gazda’
A uzgoj konja krenuo je od njegovog djeda. – Moj pokojni deda, kojeg na žalost nisam poznavao, ali mi je otac pričao, imao je uvijek po 2,3 konja, a tko je onda imao toliko, bio je jako veliki gazda. S njima su orali, sve se s njima radilo, privređival se kruh s njima. Ja sam bio jako mlad kad je otac umro, ostavio je jednu kobilu i dvije krave. Nisam znao od kuda krenuti. Mučil sam se, boril sam se da sam to održal, djeca su bila mala. Znao sam kupiti po koje ždrijebe, mršavije, pa ga dohraniti, ‘spitati ‘i prodati. Radio sam u firmi, ali sam čitavog života bio na minimalcu i morao sam nešto poduzeti i zapeti s nečim. Ja to već godinama nastavljam i borim se da to imam, da zemlja ne bude zapuštena, kao brojna zemljišta u Zagorju. Nisam lakotnjak za novcima, no poticaji su premali. U Slavoniji je drugačija situacija. U Vrbovcu sam kupio jednu kobilu i kad je čovjek došo kod mene pogledati gdje živim i kuda je došla kobila, rekao da je došla u vrhunski smještaj. Čisto, uredno sve. No, kada je taj Slavonac vidio gdje oremo, rekao je: ‘Ja ne bih ključ tu u traktor stavil, a ne da bi sjel u njega. Ja dolje orem i spavam praktički, kako su duga i ravna zemljišta’ – kaže Josip, koji uzgaja i ovce.

Radni dan je težak, puno je posla, a kreće svakog dana od 6 ujutro, nema ‘ni svetka ni petka’. – Treba počistiti, nahraniti životinje, njegovati, ne želim imati zmazane ili zapuštene konje, radi se čitav dan. Što se hrane tiče, treba pobrati sijeno, pa onda otavu, pa treći otkos, pa lucerne. Posijali smo 43 kg lucerna, 10 kg engleskog ljulja i 120 kg zobi, a jedan komad nam je propao kada su bile jake kiše i sada ‘jovo nanovo’ – kaže Josip, no dodaje da njegovi konji nikada ne oskudijavaju i pobrine se da hrane uvijek ima dosta.

Najbolji konj do sada
Obrađuje oko 3 ha svoje zemlje i nešto tuđe. Konji jedu zob i sijeno, sije i kukuruz, ali za svinje. – Kuruza je za konje smrt, nije im dobra za krv. Za konje je najbolja zob. Moji konji jedu koliko hoće. Jasle natovariš, on kada se najede, spava, kad se probudi ide opet jesti, samo mora uvijek imati vode – kaže Josip.

Fadil je star 5 godina, a težak 825 kg. Takvog konja, kaže, nikada nije imao. – On je najbolji konj kojeg sam imao, poslušan, miroljubiv, miran, jako je dobar skakač, dobre plodnosti – hvali šampiona njegov ponosni vlasnik. Fadilu društvo prave kobila Riđa od 13 godina, sedmogodišnja Linda i najmlađa Frida, koja će sada napuniti godinu dana. Ždrijebad se, kaže klasira, ženske idu većinom za rasplod, a muška grla u Italiju. Naravno, na imanju Josipu pomažu svi, supruga, djeca, unuci, koliko su u mogućnosti. - Imamo svu mehanizaciju, nismo ovisni o nikome – dodaje Vučilovski.

Njegova pobjeda na izložbi konja izazvala je veliku pozornost među prijateljima. – Zovu me, sad moram pripremiti feštu, ne daju mi mira zbog pobjede. No problem nije počastiti, a prijateljstvo ostane za uvijek, treba se malo družiti – zaključuje Josip.