Prošle godine Azerbajdžan je ostvario veliku pobjedu. Oslobođeni su dijelovi zemlje koji su trideset godina bili pod okupacijom.

Primjenjujući dvostruka mjerila u međunarodnim odnosima, Armenija je tijekom tridesetogodišnjeg razdoblja okupirala 20 posto azerbajdžanskog teritorija te provela etničko čišćenje Azerbajdžanaca kako i svojoj zemlji, tako i na okupiranim područjima. U veljači 1992. Armenija je počinila genocid u Khojalyju. Ubijeno je 613 Azerbajdžanaca, među kojima je bilo 106 žena i 63 djece, samo zbog njihove etničke pripadnosti. Više od milijun Azerbajdžanaca bilo je prisiljeno živjeti život izbjeglica te unutarnje raseljenih osoba. Četiri rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a iz 1993. godine koje su pozivale na neodgodivo, potpuno i bezuvjetno povlačenje armenskih snaga s okupiranih teritorija Azerbajdžana, nisu bile provedene 27 godina.

Armenija nije kažnjena ni zbog svoje okupacijske politike, ni zbog ignoriranja rezolucija UN-a. Kao posljedica, ona je pojačala okupaciju azerbajdžanskih teritorija, počinila ratne zločine i uništila kulturnu i vjersku baštinu azerbajdžanskog naroda. Unatoč sporazumu o prekidu vatre između sukobljenih strana koji je potpisan u svibnju 1994., Armenija je organizirala česte provokacije na dodirnoj liniji i granici.

Dana 27. rujna 2020. Armenija je započela vojnu provokaciju velikih razmjera protiv Azerbajdžana. Tartar i drugi gradovi u blizini bojišnice Azerbajdžana su 44 dana bili pod teškom artiljerijskom vatrom armenskih oružanih snaga. Balističkim projektilima su gađali Ganju, Bardu, Mingachevir, Gabalu, Sijazan i druge gradove koji se nalaze daleko od ratne zone. Koristili su tešku artiljeriju, zabranjeno oružje, bijeli fosfor i kasetno streljivo kako bi prouzročili teške gubitke mirnog stanovništva. Tako su ubijena 94 civila -- uključujući 11 djece, dok je više od 400 civila ranjeno. Reakcija Azerbajdžana na eskalaciju armenskih oružanih snaga bila je njegovo suvereno pravo. Kao odgovor na ove provokacije, Azerbajdžanska vojska je krenula u protunapad i u 44 dana okončala 30-godišnju okupaciju. Azerbajdžan se borio za slobodu teritorija koji mu pripadaju na povijesnim, političkim i pravnim načelima. Tijekom sva 44 dana vojska Azerbajdžana dostojanstveno se borila, ni jednom ne odstupivši sa bojišnice. Gađane su, i onesposobljene isključivo vojne mete suprotne strane; civilna infrastruktura nije bila na udaru. No, Armenija je tijekom ta 44 dana prekršila principe humanitarnog prekida vatre i granatirala naša naselja koja se nalaze izvan ratnog područja. Počinili su ratne zločine ubijajući civile. Unatoč tome, Azerbajdžan nije prekršio pravila ratovanja i ostao se boriti do kraja.

Pobjede u vojnim operacijama prisilile su okupatora na predaju. Kao rezultat potpisivanja Trilateralne deklaracije između predsjednika Azerbajdžana, Rusije, te premijera Armenije 10. studenog 2020., oslobođena su i ostala okupirana područja Azerbajdžana. Azerbajdžan je oslobodio nekoliko regija tijekom borbe i prisilio neprijateljsku stranu da kasnije vrati ostale tri regije - Agdam, Kalbajar i Lachin. Time je rat u Nagorno-Karabahu okončan. Predsjednik Azerbajdžana uvijek naglašava da se varaju oni koji misle da sukob traje. Rat u između Azerbajdžana i Armenije u Nagorno-Karabahu riješen je vojnim i političkim sredstvima. Budući da je međunarodno pravo bilo zanemareno, prisilna provedba rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a bila je neizbježna. Zato je država agresor bila prisiljena na mir.

Danas se Južni Kavkaz suočava s novom stvarnošću koju je stvorio Azerbajdžan. Azerbajdžan radi na obnovi oslobođenih područja i zainteresiran je za stvaranje velike fronte za regionalnu suradnju uz sudjelovanje Armenije. U godinu dana od završetka rata, Azerbajdžan je proveo velike radove na obnovi oslobođenih regija Karabaha i Istočnog Zangazura. Glavna zračna luka Karabaha Fuzuli, koja je u izgradnji tek 8 mjeseci, već prima putnike. Trenutno se grade još dvije zračne luke. Izrađeni su glavni tlocrti četiriju gradova. Također, u tijeku je izgradnja pametnih gradova i sela. Svi se radovi izvode vlastitim sredstvima Azerbajdžana. No Armenija uskraćuje Azerbajdžanu potpune karte minskih polja iz ratnog razdoblja i time pokušava omesti proces obnove. Točnost postojećih minskih karata koje je Armenija dostavila je tek oko 25 posto. Za dobrobit ove regije, potreban je ozbiljan pritisak kako bi Armenija predala sve karte minskih polja.

Obnova teritorijalne cjelovitosti bila je pravo Azerbajdžana. Prijateljske zemlje bile su uz Azerbajdžan tijekom 44-dnevnog rata, kao i tijekom čitavog okupacijskog razdoblja. Hrvatska je jedna od prijateljskih zemalja koja podržava naš pravedni stav. Izražavam zahvalnost na podršci službenog Zagreba u prenošenju istinitog glasa Azerbajdžana svjetskoj zajednici. Tijekom 44-dnevnog Domovinskog rata, kao voditeljica Radne skupine za azerbajdžansko-hrvatske međuparlamentarne odnose, poslala sam pismo Međuparlamentarnoj skupini prijateljstva Hrvatska – Azerbajdžan i dobila pismo potpore zastupnika u Hrvatskom saboru. Kako bih hrvatskoj javnosti prenijela naš glas, u vodećim medijskim agencijama i novinskim portalima objavljivala sam članke koji odražavaju stvarnost Karabaha.
Službeni Zagreb je uvijek isticao svoju privrženost uspostavi mira i prosperiteta u regiji i tako podržavao pravedni cilje Azerbajdžana,. Nije slučajnost da je i hrvatski veleposlanik u Republici Azerbajdžan, g. Branko Zebić, kao član diplomatske misije koja obilazi oslobođena područja nakon okupacije, istaknuo da je situacija u razrušenom gradu Jabrayil tragična i bolna. Strahovito su važni dojmovi članova misije koji su posjetili oslobođena područja i svjedočili vandalizmu koji su u tim područjima počinile armenske snage. Ovi posjeti se nastavljaju i trajat će tijekom razdoblja obnove. Unutar jedne godine, čitav svijet je vidio i usporedio slike Karabaha i istočnog Zangazura koji se mijenjaju i razvijaju. Istina, dakako, postaje očigledna tek pri usporedbi.