Iz Hrvatskog zagorja potekli su mnogi poznati sportaši koji su svojim uspjesima obogatili svoj rodni kraj. No, samo je jedan čovjek sudjelovao na Olimpijskim igrama i osvojio zlatnu olimpijsku medalju.


To je stomatolog, dr. Željko Matuš, koji je s nogometnom reprezentacijom 1960. godine u Rimu stigao do ostvarenja svog dječačkog sna.

A da bi ono bilo potpuno u finalu je Dancima zabio i gol. Budući da od 1965. godine živi u Švicarskoj te da većinu vremena u Hrvatskoj provodi u Istri u Novigradu, nekoliko dana njegovog boravka u Oroslavju iskoristili smo za razgovor.

Dr. Željko Matuš rođen je 1935. u Donjoj Stubici. Svoju prvu nogometnu utakmicu odigrao je u Stubici s 14 godina kada seli u Andraševec. Polazeći krapinsku gimnaziju igra za juniore Zagorca.

Možete li nam opisati vaše prve nogometne dane?

Matuš: Kad sam se vratio na ferije u Oroslavje dečki su me nagovorili da bi bilo bolje da dođem. Bili su simpatični i dragi i tu sam više od tri mjeseca ferije provodio. Onda sam za Tekstilac odigrao za juniore sa 16 godina. Prijatelji iz škole su znali da mi je zabunom registrirana sportska legitimacija da sam rođen 1934., međutim ja sam rođen 1935., imao sam 16 godina i pobijedili smo Zabok. Onda su se oni žalili i dobio sam zabranu igranja godinu dana. Sa 17 godina, s liječničkom potvrdom sam odigrao prvu utakmicu za Tekstilac. Tu sam igrao dvije godine do 1954. kada sam maturirao, upisao medicinski fakultet i otišao u Zagreb.

Koga se sjećate iz tih dana. Koga pamtite kao dobrog nogometaša, da upoznamo one mlađe koji se toga ne sjećaju i podsjetimo starije?

Matuš: Sjećam se golmana Gabrijela Hudina koji je došao iz Zagreba, zvali su ga Guma, bio je jako dobar golman, podsjećao me na Jašina kasnije. Onda su tu bili Božo Meše, prije svega Željko Bosek koji je odigrao svestranu ulogu i bio svestrani sportaš i skijaš, tenisač, nogometaš. Tu je bio Marijan Cepanec, a u juniorima je sa mnom igrao i išao u školu Drago Jagečić Tombo, pa su onda bili Pavlinovi, Jura Gredičak, Lojz Mokrovčak, Rudek Švaljek. Bilo je puno dečki koji su dobro igrali nogomet i imali smo dobru juniorsku momčad, a kad su stariji prestali igrati, Meše, Ivek Knezić, Joža Butina, Dragec Turk, došlo je 6-7 juniora u prvu momčad gdje su bili Maks Tuđa, Petar Gorupec Princ, Jankić Pavlina, Tombo. Oroslavje je onda igralo u ligi s Čakovcem, Varteksom, Zaprešićem, a poslije u Hrvatsko-Slovenskoj ligi s Mariborom, Celjem. To su bile jake lige.

Nakon mature krenuli ste u Zagreb?

Matuš: Prijatelji Dinama, koji su bili nogometaši u Stubici su me preporučili. Još u 7. razredu sam išao na probni trening u drugu momčad koju je trenirao Milan Antolković, jedan od cijenjenih trenera. U to vrijeme 1954. Dinamo je bio na putu da bude prvak. Antolković mi je rekao nisi maturirao, daj se primi škole, završi maturu pa se javi . Tako je i bilo kad sam došao na studij prešao sam u Dinamo i igrao za drugu momčad.

Danas je situacija drugačija, netko iz Oroslavja teško može u Dinamo, ako nije vrlo mlad, od 13 ili 14 godina.

Matuš: U ono vrijeme kad sam došao gotovo kompletna momčad bila je sastavljena od igrača rođenih u Zagrebu. Od stranih igrača igrali su tek Lav Mantula i Dionizije Dodić, jedan iz Osijeka, drugi iz Sarajeva. Igrači koji su dolazili u Dinamo morali su biti vrlo kvalitetni igrači. Dinamo se olanjao na regiju. Perušić je bio iz Duge Rese, ja sam došao, poslije mene Vlatko Marković, doduše iz Bosne, ali sarajevski klubovi, Željezničar je naginjao Dinamu, pa je došao Ilijaš Pašić, pa Štef Lamza iz Siska i lokalni zagrebački juniori Rudek Belin i drugi, da ne nabrajam sve. Doći u klub nije značilo samo da si talentiran, nego si morao biti strpljiv, možda i malo bezobrazan katkad jer ondašnji veliki igrači Željko Čajkovski, Horvat, Kralj, Čonč, Lipušinović, reprezentativci, bi te kad se došlo iz provincije tretirali kao nikoga i ništa i morao si se dokazati, ne samo nogometno, nego i kao osoba. Uvijek se pitalo zašto Matuš, a bilo je i drugih. Tombo je bio jednako dobar, ali trebalo je imati strpljenja, otići u Zagreb. Onda kad počneš igrati, ostali igraju za klapu, a ti si postrani iako si došao 20 kilometara preko Zagrebačke gore. Danas je sasvim druga situacija- imate Brazilce, Afrikance, a kakvi su juniori Dinama ili u Zagorju ne bih znao pa ne mogu niti uspoređivati.

Paralelno ste gurali studij i nogometnu karijeru. Čega se sjećate iz tog vremena?

Matuš: Mi mladi dečki od 19 godina igrali smo dvije-tri utakmice. Trener je bio vrlo pristojan stručnjak Bogdan Cuvaj. Trebalo je igrati konstantno, a mladi igrači podliježu krizama. Dvije utamice igraš dobro, jednu slabu, a tri igrača već čekaju u sjeni. Prvu utakmicu sam odigrao 1955. s momčadi koja je bila prvak. Igrao sam umjesto Stojana Osojnjaka koji je bio centrarfor, odigrao sam u lipnju u Slavonskom Brodu. Trebalo mi je možda dvije godine da se ustalim, a te dvije godine su bile najteže na studiju. Ja sam već u Oroslavju imao djevojku pa smo se Mišica, Tea Vrbanac i ja oženili 1956. što mi je jako puno pomoglo jer sam imao sređen život. Mogao sam učiti. Danas shvaćam da je to bio ogroman napor i danas je nezamislivo da se nogometaš dekoncentrira nečim drugim. Na dva kolosijeka bilo je problematično. Nervoza prije ispita, učenje, treninzi, pa važna utakmica, mlad dečko...Uvijek sam tvrdio da ima boljih nogometaša, ali kasnije sam vidio da sam ja dobro prošao. Da sam posvetio karijeru samo nogometu sigurno bih bio bolji nogometaš.

Vi ste ipak ušli u ekipu i igrali zapravo u trofejno vrijeme?

Matuš: Da, ´56. sam već igrao skoro standardno, ´57./´58. smo osvojili prvo mjesto, ´60. godine smo osvojili kup kada smo u Beogradu pobijedili Partizan. Poslije se govorilo da je Jerković postigao 5-6 golova, međutim sudac Taslidžić, ime znam još i danas, poništio je toliko golova. Dražan je rekao da nije mogao toliko poništiti koliko je on mogao zabiti. Bio sam kapetan momčadi ´63. kad smo pobijedili u finalu Hajduk 4:1, jednom sjajnom utakmicom i ´65. pobijedili smo Budućnost knap s 2:1, ali smo prije toga u četvrtfinalu i polufinalu prvo deklasirali Partizan u Zagrebu, pa pobijedili Zvezdu 2:0 u Beogradu.

I 1963. ste igrali finale Kupa velesajamskih gradova?

Matuš: Jesam. Bio sam kapetan momčadi protiv Valencije. Prvo smo igrali protiv manje poznate momčadi iz Bruxellesa koju smo prošli nakon tri utakmice. Dva puta neriješeno, pa smo u Linzu pobijedili u dodatnoj utakmici. Poslije smo pobijedili Porto, pa Bayern sa Seppom Maierom na golu 4:1 u Münchenu, onda Ferencvaros u Budimpešti. U finalu smo objektivno bili nešto slabiji i Valencija nas je dobila u obje utakmice.

Igre u Dinamu donijele su vam poziv u reprezentaciju s kojom ste igrali i na Europskom i na Svjetskom prvenstvu i na olimpijskim igrama, što vam je donijelo i zlatnu olimpijsku medalju.

Matuš: Tome je najviše doprinijelo prvenstvo ´58. Bili smo dobra momčad, ja sam se afirmirao, Dražan Jerković isto tako. Onda nas nisu mogli zaobići. U moje vrijeme standardni vezni igrač, desetka je bio Šekularac, apsolutno jedan od vrhunskih svjetskih igrača koji je igrao istu poziciju kao i ja. Ako bi on napravio neki kiks, onda bih ja došao. Igrao sam solidno u reprezentaciji nekoliko puta i kad se išlo na prvo Europsko prvenstvo, igrao sam sa Zebecom i Šekularcem u Parizu u finalu protiv SSSR-a. U polufinalu smo dobili Francuze 5:4, a u finalu izgubili u produžetku 2:1. To je bilo u lipnju, a u kolovozu je bila olimpijada. Sreća je bila da Šekularac i drugi koji su igrali na SP-u u Švedskoj ´58., nisu mogli igrati po pravilima FIFA-e. Međutim, na pripremama u Makarskoj, jedan vrlo stasiti golman Vidinić iz beogradskog Radničkog mi je povrijedio koljeno. Mislio sam da će me poslati doma. Išao sam u Beograd, tamo su bile pripreme, liječio sam se u Vojnoj bolnici. Ipak su me uzeli u Italiju. Prve tri utakmice nisam igrao, ali sam igrao u polufinalu u Napulju protiv Italije i finale protiv Danske gdje sam dao gol i osvojio zlatnu medalju. Zanimljivo je da se onda nisu igrali produžeci i pucali penali. Mi smo igrali protiv Italije u kojoj su igrali Gianni Rivera, Giovanni Trapattoni. Odigrali smo 1:1 pa se bacala kocka ili izvlačilo. Jedan od vođa reprezentacije bio je dr. Arsenijević koji je imao slamnati šešir. Netko je od članova FIFA-e napisao na tribinama dvije ceduljice, metnul pod šešir i izvukli nas. Mislilo sam da će napraviti uslugu Talijanima. Mi smo se već svlačili kad je netko došao Hura, dobili smo na cedulju . U drugom polufinalu su igrali Mađarska i Danska. Mađarske smo se plašili jer smo ih rijetko dobivali, a Danci su bili nepoznanica. Imali su dobar nogomet, ali su se malo podcjenjivali. Protiv Danske smo dobro odigrali. Vodili smo 1:0, ja sam dao drugi gol, pa i treći u prvih pola sata. No, sudac Lobello je navodno bio u vojsci u Crnoj Gori i znao je naše psovke. Kapetan Galić je nešto opsovao, ovaj je to razumio i isključio ga. Nitko živ to ne bi znao. Na kraju smo ipak dobili utakmicu 3:1.

To vjerojatno smatrate svojim najvećim uspjehom?

Matuš: To je najljepši uspjeh. I finale Europskog, Kup nacija se zvalo i naravno četvrto mjesto na SP-u u Čileu, ali tamo sam igrao samo jednu utakmicu, prvu. Lagano sam bio povrijeđen, a mi smo izgubili protiv SSSR-a. Drugi kandidat za moje mjesto bio je Petar Radaković iz Rijeke. On je ušao u momčad, pobijedili su Kolumbiju, Urugvaj i onda je dao jedini gol protiv Njemačke u četvrtfinalu i više nije bilo razloga za mijenjati momčad.

Nije vam na ruku išla ni činjenica da u to vrijeme nisu bile dozvoljene zamjene u toku igre?

Matuš: Da. Ali katastrofalna je bila pogreška u polufinalu protiv Čehoslovačke jako dobre reprezentacije. Selektori su odlučili da desno krilo igra Šijaković iz Beograda, a on je bio bek. Na desnom krilu su mogli igrati jedan Melić iz Zvezde, mogao sam igrati ja, Mujić iz Veleža, Kovačević, vezni igrač Partizana, sjajan tehničar. Vodili smo 1:0 i izgubili 3:1. Igrali smo onda utakmicu za treće mjestu u posljednoj minuti protiv Čilea, netko je pucao na gol, lopta je pogodila Vlatka Markovića u petu i prevarila golmana. No, i četvrto mjesto je bio veliki uspjeh.

Malo je poznata činjenica da imate i jedan nastup za hrvatsku reprezentaciju.

Matuš: To je bilo 1956. godine. Igrao sam za reprezentaciju Zagreba, pa smo igrali u Pragu gdje su rekli ´to je pravi povučeni vođa navale´. Meni je više ležalo trčati, dodavati, igrati, a naprijed je bio Dražan daleko bolji i davao golove koje ja nikad ne bih. Tu su bili i hajdukovci Jole Vidošević, Sula Rebac, vrlo dobra momčad. Pobijedili smo Indoneziju 5:1. Danas su azijske i afričke momčadi puno jače. Nogomet je napredovao. Igrali smo nekoliko utakmica protiv Tunisa. Danas bi s njima imali problema. Utakmica protiv Indonezije ostala mi je u dragom sjećanju jer je baš bila reprezentacija Hrvatske.


Dr. Željko Matuš, danas

Nakon Dinama otišli ste u Švicarsku. Kako se to dogodilo?

Matuš: U ono vrijeme kad se igrač približavo tridesetoj, publika je bila nestrpljiva i htjela nova lica. Diplomirao sam 1963. i mislio sam da bi bilo idealno otići u inozemstvo, malo igrati nogomet, a malo napredovati u struci. Imao sam nekoliko ponuda, Stuttgart, Racing iz Bruxellesa. Na jednoj utakmici u Beogradu došao je Vujadin Boškov s kojim sam si bio dobar i koji je rekao da ima jedan naš Zagrepčan koji je u jednom klubu u Švicarskoj, nije ni Grasshoppers ni Zürich, već treća ekipa Young Fellows. To ti bi bilo idealno, mogao bi raditi, to su sve više poluamateri koji navečer treniraju, a igraju prvu ligu. Trebao sam odigrati probnu utakmicu. Mislio sam što čovjek koji je igrao na Svjetskom prvenstvu ima igrati probe u trećem klubu u Zürichu. No htjeli su me vidjeti,imam li dvije noge, padam li u nesvijest nakon 15 minuta. To sam odigrao, oni su bili zadovoljni, pa sam 4. kolovoza s familijom došao u Zürich.

To nisu bili milijunski transferi kao danas. Više ste išli zbog posla?

Matuš: Mi smo čuli recimo da je jedan od najbolje plaćenih igrača u Italiji bio Bernard Vukas. Tada se govorilo od 20-30 tisuća dolara. No, klub nije tražio odštetu i nije bilo menadžera. Išao sam sam, nitko mi nije prevađao. Jedino što sam znao je da ću tražiti 20.000 dolara. Danas se to zaradi niti u tjedan dana. Nakon mjesec dana sam počeo raditi u struci, dobio sam namješten stan. Radio sam cijeli dan, navečer trenirao i igrao utakmice. Mogao sam spojiti jedno i drugo, što bi da sam otišao u Njemačku bilo nemoguće. Mislim da nisam pogriješio. Igrao sam i za Zürich, osvojili smo kup 1970. Oba kluba igrali su na istom igralištu, pa kad su me trebali, uprave su se lako dogovorile. Tada sam radio na hitnoj službi pa trčao na trening. Igrao sam do 35. bez većih ozljeda i tada je postalo prenaporno. Jedno vrijeme sam trenirao mladu momčad Züricha i do osamdesetih igrao za veterane, kad sam potpuno prestao s nogometom. Položio sam trenerski ispit.

Dalje ste radili do mirovine i sada ste na relaciji Zürich-Hrvatska?

Matuš: Ja sam radio u gradskoj službi, nikad nisam bio privatnik. Trideset godina bio sam šef jedne od školskih poliklinika za djecu do 18 godina. Posao je bio interesantan. Radio sam 33 godine pa sam imao šansu sa 63 ići u mirovinu, pa smo supruga koja je bila nastavnik njemačkog za slavensku grupu građana otišli u penziju. Kćerka je otišla s dvoje unučadi u Ameriku tri godine, pa smo otišli kod njih. Kad smo se vratili, odmah trk u Oroslavje i u Istru gdje smo igrom slučaja u Novigradu 1967. napravili kuću. Niti jedno ljetno ferje nismo propustili. Prvo u proljeće dođemo u Oroslavje, pa se spustimo u Istru, pa na jesen u toplu Švicarsku.

Kad ste tu volite otići na igralište, pogledati posebno klince?

Matuš: To me više interesira nego gledati Dinamo. Meni je oroslavsko igralište uvijek bilo najljepše u parku. Tu su i teniski tereni gdje se ujutro malo preznojim, pa se igra šah, s dečkima partija belota. To meni odgovara, to su moji prijatelji, tu sam odrastao.

Moramo reći da odlično izgledate.

Matuš: Moji su roditelji rano umrli. Ne znam kako su moji preci dugo živjeli, no ja sam kroz sport nastojao solidno živjeti i kad sam prestao igrati. Možda ta fasada malo i vara. Degenerativne promjene kod zubara u rukama, ramenima nisu vidljive.

Bavili ste se i novinarstvom?

Matuš: Direktor radija i športske rubrike 1970. u Zürichu me pozvao da komentiram sportske događaje, a postojala je emisija za tada jugoslavenske građane. Imao sam potpuno slobodne ruke i radio to 35 godina. Komentirao sam sport i pratio ga i dalje. Kad je Hrvatska bila priznata 1991. dosta smo bili angažirani u Udruzi hrvatskih akademičara gdje je bio i svjetski prvak Žarko Dolinar, dekan medicinskog fakulteta u Zürichu prof. Turina, njegov brat Jurica. Bio sam dopredsjednik i nastojao sam pomoći koliko se može.

Na kraju vas moram pitati. Kad se slažu knjige, kad se slave obljetnice u nogometu, vas se spominje i u Stubici i u Oroslavju kao najuspješnijeg igrača. Pa jeste li vi najuspješniji stubički ili oroslavski nogometaš?

Matuš: Budući da je Stubica-Oroslavje na pet kilometara, to je tako svejedno. A najveći sukobi su bili sa Zabokom. To su ti lokalni rivaliteti. Ja sam rođen u Donjoj Stubici, odigrao prvu utakmicu, ali sam više nogometno naučio u Oroslavju. Prema tome Oroslavje i Stubica su ostali nekako u istim okvirima.

Na kraju svega ima još puno priča o nogometu i oko njega. Među ostalim, dr. Matuš ispričao nam je i kako je dva puta igrao protiv Barcelone i u Manchesteru, ali mu je žao što nikada nije igrao na Wembleyu ili protiv onda najjače momčadi svijeta Reala u Madridu.

Razgovarao: Sebastijan Fuštin