U potrazi za mladim nogometašima Krapinsko – zagorske županije koji polako, ali sigurno ispisuju lijepe stranice svog nogometnog puta i nogometa u županiji put me nanio do Golubovca gdje živi i radi istoimeni klub koji je unatoč prošlogodišnjem naslovu prvaka 4. NL sa prednošću od 20 bodova pred drugoplasiranim ostao bez licence i nastupa u višem rangu.

Moj izbor bio je 24-ero godišnji Silvio Vukić, student posljednje godine KIF-a, koji je na fakultetu izabrao smjer nogomet i uskoro će imati licencu za trenera te je jedan od stupova, uz neizbježnu braću Bobek, kluba koji i ove godine reflektira i traži put prema naslovu prvaka.ž

Kada si počeo i gdje te opiši svoj nogometni put?

Aktivno sam počeo igrati nogomet sa 11 godina u Jedinstvu iz Svetog Križa Začretja – mlađi pionir. Prvo mi je trener bio Robert Veček koji je upravo ove jeseni preuzeo vođenje seniorskog sastava kluba. Zaista sam volio nogomet, istim žarom i danas, tako da mi nije teško padalo svakodnevno putovanje biciklom pet do šest kilometara na trening i utakmice. U to vrijeme taj nogomet i treninzi za mene su bili otkriće života. Sa 14 godina otišao sam u Inter Zaprešić te sam tamo proveo kadetske i juniorske dane. Nakon izlaska iz omladinskog pogona otišao sam u NK Vrapče i bio pola sezone. Taj početak seniorskog staža bio je za mene pun pehove odnosno ozljeda – od 16. do 22. godine imao sam četiri ozljede koljena i lijevog i desnog. Bilo je to jako teško razdoblje koje bi se moglo opisati u nekoliko riječi, igra – ozljeda – rehabilitacija – igra… No, iskreno niti u jednom trenutku nisam pomislio da odustanem od nogometa već me taj put motivirao da još jače i upornije slijedim svoj san – da igram nogomet. Kada sada razmišljam o tom razdoblju niti ja sam ne mogu shvatiti otkud mi tolika upornost, vjera i snaga za nastavak karijere jer nakon svake ozljede javljala se još veća želja i motivacija da se što prije oporavim te da igram nogomet. Nakon Vrapča odlazim u NK Zagreb , kao i u Vrapču bio sam pola sezone popraćene ozljedama da bi nakon toga dobio poziv trenera Tomislava Škudara i evo me već nekoliko sezona u Golubovcu. Dečki su me odlično prihvatili i zaista uživam u igranju nogometa. Dodao bi da su to pošteni i skromni dečki koja igraju nogomet iz ljubavi i strasti - ono što bi smisao sporta trebao uistinu biti. Također da trenutno ne igramo utakmice samo na terenu, već i vodimo bitke izvan terena ( prvenstveno suci, pa se tu nameću tuđi interesi te je tužno i razočaravajuće da nije dovoljno osvojiti ligu, već nažalost sport nije u prvom planu, već novac i drugi interesi ). Trener Škudar, inače odličan "psiholog", je u nas usadio mentalitet koji prenosim na svoje mlađe pionire. A to je da vjeruju da mogu biti najbolji, čak i kada nitko to ne vjeruje. Golubovec je malo mjesto koje nema "svoje ljude" i koji pokušavaju se izboriti na pošten način - ali nažalost surova realnost nas je opekla na način da su nas Savez i određeni ljudi odbacili upravo zbog toga jer nemamo nikog "svojeg" da nas gura. Žalosno. Važna stavka je da dečki ne igraju za "lovu" nego za svoje malo mjesto, ponos i inat, za to da novac i grad ne donosi slavu, njima to donosi ljubav prema malom klubu iz mjesta od 800 stanovnika. Uostalom, "najudaljeniji" igrač momčadi je iz susjedne općine udaljene 20-ak kilometara. Za kraj ove moje priče o nogometnom putu istaknuo bi slijedeće - Za nastavak moje karijere nakon Inter Zaprešića ( izlazni juniori u seniore) dodao bi kako je jedan od bitnijih uvjeta bio - da se ima "dubok džep" kako bi se nastupilo za seniorsku momčad te kako nas, Zagorce, većina zagrebačkih klubova ponižavaju ,rugaju nam se, patroniziraju, itd.

Kakav je osjećaj postati prvak sa 20 bodova prednosti i onda shvatiti da ne možeš u viši rang ?

Teško mi se vraćati u to razdoblje jer prošlo je vrijeme ali ipak kada se sjetim svega toga osjećam – razočaranje, bol, tugu jer za nešto što se boriš i to osvojiš na pošten i sportski način netko to tamo „od gore“ kaže: „Ne možeš u viši rang jer nemaš kadete.“ I naravno da se pitaš zašto smo se mi 30-tak kola borili po terenima gdje od infrastrukture nema niti infr…da osvojimo naslov i uđemo u viši rang. Zaista zašto boli ? Zato jer znam, kao i Vi, da neki klubovi nemaju uvjete za licencu a ipak igraju viši rang na svojim stadionima. Znači za neke pravila vrijede, a za neke ne ! Žalosno !

U novom prvenstvu ste opet u igri za prvo mjesto. Golubovec, Mladost (Z) i Ravnice. Koji je vaš cilj ?

Mi u klubu uvijek imamo isti cilj – biti prvi. Trener Škudar kaže, to mi se kod njega sviđa, da on ne vidi smisao da igramo nogomet ako nam nije cilj osvojiti prvo mjesto i upravo on, trener, nam je usadio taj pobjednički mentalitet.

Istovremeno uz igranje nogometa si i trener u omladinskom pogonu Jedinstva ( SKZ ). Da li se u budućnosti vidiš kao trener ?

Trenerski posao mi je u ovom trenutku hobi. Ipak je sada na prvom mjestu aktivno igranje nogometa sa ciljem da iz sezone u sezonu budem što kvalitetniji igrač. Pitanje je o trenerskom pozivu – svakako da se u budućnosti vidim ako čovjek koji će biti uz nogomet kao trener, uostalom zato sam i na fakultetu izabrao smjer nogomet. Moram naglasiti da u prvom trenerskom poslu - Coerver Utrine imao sam fantastičnog mentora - Dinu Bartolucija koji me je naučio svemu što znam što se tiče trenerskog posla. Došavši u Jedinstvo tamo sam upoznao gospodina Ivicu Požgaja koji je svojim dolaskom u klub digao kvalitetu na zavidnu razinu i u seniorskom te pogotovo u omladinskom pogonu. Trenutno sam trener mlađim pionirima u Jedinstvu i iznimno sam zadovoljan tim dječacima koji na svakom treningu i utakmici daj svoj maksimum te smo trenutno jesenski vice pravci lige. Svakako zadovoljan sam i suradnjom sa roditeljima tih dječaka tako da mogu kazati da je u Jedinstvu prekrasno raditi.

Zaljubljenik si u mali nogomet ! No, moram spomenuti i tvog oca – Šerfa – koliko je on utjecao na tebe da kreneš nogometnim putem ?

Što se tiče malog nogometa utjecaj mog oca na mene je nemjerljiv dok u velikom nije bio toliko angažiran. Ako njega pitate on bi želio da igram samo mali nogomet jer veliki mu i nije toliko zanimljiv. Gledajte, tata, odnosno mi imamo svoj MNK Šerfa koji će slijedeće godine proslaviti 30.-ti rođendan, imamo teren sa umjetnom travom, godinama otac organizira turnire. Uostalom sve to traje još od prije mog rođenja i otac je tu ljubav prema malom nogometu jednostavno prenio na mene. Nekad je sve to bilo popularnije negoli danas a ja vidim dva razloga: prvi je da su se u organizaciju turnira uključili i ostali klubovi koji imaju nešto kvalitetniju infrastrukturu te drugi je razlog što otac ima dosta posla sa našom „Izletničkom stezom“, seoskim turizmom te se više bazira na rad sa djecom ( vrlo popularno kod učeničkih izleta, op.a. ) gdje promoviramo narodne običaje, kulturu, tjelesnu aktivnost koja je danas veliki problem u mlađim dobnim skupinama stanovništva. Zaista je otac svojim radom, ljubavlju i entuzijazmom prema nogometu jako utjecao na moj nogometni razvoj tako da sam počeo igrati mali nogomet sa 6 godina sa svojim dečkima iz Sekiršća. Trenutno sam član ekipe Graditeljstvo Merkaš sa kojom nastupom na ligi u Donjoj Stubici „ Gupčev kraj „ te se nadam osvajanju lige jer, bez podcjenjivanja ostalih ekipa, mislim da smo u ovom trenutku najkvalitetniji i zato očekujem naslov prvaka uz napomenu – ovo je mali nogomet. Jedan od mojih ciljeva je zaigrati futsal u ligi ( trenutno igram studentske lige ) i velika mi je želja u Zagorju poraditi na stvaranju malonogometnog kluba za razvoj djece i uvjeta za rad jer jedino Zagorje nema stabilan malonogometni ( futsal )klub koji sustavno radi s namjerom razvoja djece i natjecanja u ligama.

I za kraj – poruka onima koji počinju igrati nogomet.

Ostanite ponizni, trenirajte, grizite i vjerujte u sebe da će vam se svaki trening isplatiti u izgradnji sebe kao kvalitetnijeg sportaša. I vama, kao novinaru, šaljem poruku - Super mi je ideja što pišete o perspektivnim mladim igračima i o uvjetima u Zagorju i šire, o kvaliteti sudaca i o onome što se događa izvan nogometnog terena te trebate to još intenzivnije raditi.