Prethodni članak
Sljedeći članak

Nogometna legenda Srećko Bogdan Čeči na zagorskim bregima


Godine neumitno idu, ali sjećanje na sjajne dane nogometaša Srećka Bogdana ne blijede. Negdašnji dečec iz Murskog Sred



Godine neumitno idu, ali sjećanje na sjajne dane nogometaša Srećka Bogdana ne blijede. Negdašnji dečec iz Murskog Središća, kojeg i danas mnogi zovu nadimkom Čeči, od 1975. do 1985. godine, u desetljeću nošenja plavoga dresa, zabio je 125 pogodaka u 595 utakmica. Po broju odigranih na trećemu je mjestu.

- Bio sam dugo prvi, ali povratkom Dražena Ladića i Marka Mlinarića dečki su me prestigli. Vratar Ladić iza sebe ima 802, a Mlinka 613 utakmica – kaže.

Negdašnjeg obrambenog igrača plavih, koji je karijeru nastavio u Karlsruheu, a kasnije kao trener u Zaprešiću i Sisku, sve se češće viđa u Hrvatskome zagorju, posebice širem zlatarskom kraju. Svaki slobodni trenutak Čeči provodi u vikendici u Erveniku Zlatarskom.

- Premda sam Međimurec zaljubljen u svoje rodno podneblje, meni je jednako lijepo i u Zagorju. Kad sam prvi puta došao ovamo, upoznavši suprugu Ružicu, meni je već pogled na brege bio poput ljubavi na prvi pogled. Čim imam vremena, ako ne odem k mami Štefici, ja sam u Zagorju – kaže negdašnja nogometaška zvijezda iz Maksimirske koji nagovara i svojega pajdaša Peru Bručića da u Zagorju kupi klijet.

Bogdan voli dobro vino i pajdaše, i kao Rajko Suhodolčan «sel si bi pod brajde», a razgovor se obvezno povede o nogometu, premda ne voli živjeti od sjećanja. Sa 16 godina Srećko, koji je svakodnevno iz Murskog Središća putovao u Varaždin u Srednju rudarsku školu, počeo je igrati za MTČ Čakovec, a najzaslužniji što je došao u «Dinamo» je Zorislav Srebrić koji je vodio «mali Ajax». Tako se, naime, zvala druga momčad «Dinama», koja je krstarila po Hrvatskoj i u kojoj su se «brusili» mladi talenti.

Trening za punoljetnost

- Prvi sam trening kao profesionalni član Dinama» imao na svoj 18. rođendan, 5. siječnja , a rođen sam 1957. godine. Trener je bio Mirko Bazić. Prvu utakmicu u modrom dresu igrao sam 12. siječnja 1975. protiv «Sloge», a posljednju 30. lipnja 1985. protiv «Hajduka» u Splitu. Bazić mi je mnogo pomogao i usmjerio me. Igrao sam stopera, iako sam došao u «Dinamo» kao centarfor. Najavili su me kao zamjenu za Dražana Jerkovića i Slavena Zambatu, što me veselilo, ali nikada nisam dosegnuo kvalitetu velikih legendi. Sa svim trenerima sam dobro surađivao. Igrač mora slušati trenera i prilagodit mu se, izvršavati sve što govori kako bi momčad funkcionirala.

Bogdan je odigrao i 11 utakmica za reprezentaciju bivše države. Prvu u Bogoti protiv Kolumbije 1977., a posljednju 1983. godine u Luxemburgu protiv Zapadne Njemačke. Spominjući suigrače, ne izostavlja Velimira Zajeca i Marka Mlinarića s kojima je činio «klapu». Sudbine i životi odveli su ih na razne strane. Bogdana u Njemačku gdje je od 1993. do 1996. bio direktor omladinske škole i trener juniora «Karlsruhea», zatim pomoćni trener seniora 1996.-2000. godine, a u VFR Mannheim 2001. i 2002. godine.

Nakon toga slijedio je povratak u domovinu, ali u Njemačkoj su ostala dva njegova najdraža «zgoditka». - Tin ima 28 , a Ivor 25 godina. Dečki rade, nisu nogometaši, a za mene je najvažnije da su zdravi.

Za njihova oca «Dinamo» je svetinja, ali razočaran nekim postupcima, na utakmice ne odlazi. No «Dinamo je uvijek u srcu». Kao i Čeči u srcima i sjećanju nogometnih zanesenjaka koji su godinama uživali u njegovim majstorijama s loptom.

Još članaka iz "Sport"

Facebook