Utrka 100 milja Istre ili 168 kilometara, od čega 6.495 metara uspona, jedna je od najzahtjevnijih, ali i najljepših u Hrvatskoj. Proteže se od istočne obale Istre, preko najviše istarske planine do unutrašnjosti i završava na zapadnoj obali Istre uz more, u Umagu.

Dijana Janžek

Staza obuhvaća razne aspekte trail trčanja - zahtjevne tehničke terene, trčanje uz priobalje, srednjovjekovne gradove, duboke šume, gradska središta, stare željezničke pruge, blatnjave doline, a sve začinjeno prekrasnim panoramama. Utrka starta u starom gradu Labinu, penje na planinu Učka sa koje se pruža prekrasan pogled na Kvarner i Istru, te se preko planinskog masiva Ćićarije spušta u Buzet do najveće okrjepne stanice. Nakon odmora i okrijepe, staza vodi u unutrašnjost Istre, otkrivajući srednjovjekovne gradove (Motovun, Grožnjan, Oprtalj) te vodi do Umaga gdje je cilj utrke. Od 100. Od 377 trkača i trkačica ove je godine utrku Sto milja Istre završilo njih 287, među kojma je bilo i šestero zagorskih trkača.

Siniša Gregurić i Tomislav Vuzem

Prvo je u cilj od njih ušao Branko Barlović, 44. u poretku muškaraca (treći u svojoj starosnoj kategoriji) koji je utrku prošao u vremenu 26:56:00.

-Ovo je moj peti nastup na ovoj utrci i osobni rekord. Mislim da još imam prostora za napredak. Uvijek imam želučanih problema na ovoj utrci, nadam se da ću to riješiti. Imao sam krizu od Oprtlja prema Grožnjanu kada je lupilo jako sunce, ali uspio sam to prebroditi. Zadovoljan sam rezultatom – govori nam Branko Barlović.

Mario Očić

Drugi po vrijednosti rezultat od zagorskih trkača ostvario je Mario Očić. On je u cilj stigao u vremenu 28:32,49 što mu je bilo dovoljno za 66. mjesto u ukupnom poretku.

-Ovo mi je drugi nastup na utrci. Prezadovoljan sam jer sam spustio vrijeme za 7,5 sati u odnosu na prošlu godinu. Puno sam se bolje osjećao. Cijelu utrku sam uživao. Malo je bilo problema s vrućinom, ali nisam imao velikih kriza. Presretan sam rezultatom i nastupom. Mislim da je ovo moj zadnji nastup na ovoj utrci – izjavio je Mario Očić.

Što tek reći za „ženu-zmaj“ Dijanu Janžek. Bila je najbolja Hrvatica u poretku, sedma od žena ukupno, druga u svojoj starosnoj kategoriji, a u cilj je stigla s fantastičnim vremenom 29:15,14.

-Nisam očekivala ovako dobar rezultat. Dečki su prošle godine išli 36 sati, ja sam mislila da ću završiti na oko 38 sati, no iznenadila sam samu sebe. Uživala sam, bez ikakvih problema, nije bilo krize. Jednostavno nije bilo zahtjevnih dijelova utrke za mene, uživala sam u svih 168 kilometara utrke – riječi su neumorne Dijane Janžek.

Bivši nogometaš Đalskog, Hrvoje Hanžić, u cilj je stigao kao 109. s vremenom 31:26,24.

-Nakon što sam s Đalskim osvojio naslov prvaka II. ŽNL krenuo sam u drugom smjeru. Prošle godine sam bio suport na ovoj utrci i odlučio sam trčati ovu utrku. Spremao sam se od listopada. Prvih 20 km je bilo super, a onda su me počela boljeti koljena, no krenuo sam dalje. Do penjanja na Učku sve je bilo super, tu me je uhvatila kriza. Htio sam odustati, ali kad sam došao do okrjepne stanice malo sam pojeo i popio i krenuo dalje. Žao mi je što je odustao kolega Dubravko Huić. Oko Buzeta pukao mi je žulj na nozi, tamo su me sanirali. Veliko hvala Renati Hršak, da nije bilo nje ne bi nastavio. Do kraja sam išao sam i uspio sam. Sigurno ću još nastupiti na ovoj utrci i popraviti vrijeme – izjavio je Hrvoje Hanžić.

Branko Barlović

Tomislav Vuzem i Siniša Gregurić imali su problema s ozljedama, no nisu odustali i u cilj su stigli zajedno u vremenu 35:04,46, čime su podijelili 170. i 171. mjesto.

-Ovo je moj drugi nastup na utrci. Prvih 100 kilometara bilo je super. Najveća kriza bila kad smo ulazili u drugu noć bez sna. Prekretnica je bila kod Motovuna. Imali smo super ekipu koja nas je bodrila, Marina Tisanić, Zdravko Očić, Dubravko Huić, Renata Hršak, Danijela i Maja. Da je Siniša odustao, ja ne bih išao dalje sam. Malo po malo krenuli smo prema Buajama. Pomagala nam je Maja, a nakon toga i Renata koja je s nama išla sve do cilja. Najveći motivator mi je bio Stjepan Grah. Rekao sam nikad više, ali tko zna – izjavio je Tomislav Vuzem.

-Moj prvi nastup na ovoj utrci, godinu dana nakon što sam prestao igrati nogomet. Jedno fascinantno iskustvo koje ću pamtiti cijeli život. Vuče me da ga ponovim. Bilo je teško, puno kriza. Htio sam odustati, ali sam uspio. Veliko hvala mom prijatelju Tomislavu Vuzemu bez kojeg ne bi završio utrku – govori nam Siniša Gregurić.

Zagorska šestorka zaslužuje sve pohvale za ovaj pothvat za kojeg su se spremali od listopada i prošli više od 1.000 kilometara. Njihova ekipa iz Zagorje adventure teama spremila im je dirljiv doček u domu u Repovcu, nakon redovnog kola Lige lisica.