Emil Mokrovčak prvi je čovjek s ovih prostora koji je nastupio na toj legendarnoj utrci. Čak štoviše, Emil je dojurio do drugog mjesta među newcomerima, vozačima koji su prvi puta nastupili na utrci i to u najjačoj klasi.

Prošlog mjeseca proslavljeno je 100 godina od prve utrke na otoku Manu, jedne od najpoznatijih, a vjerojatno i najopasnije utrke u svijetu motociklizma. Tim povodom razgovarali smo s prvim Hrvatom i prvim čovjekom s prostora bivše države koji je uspio nastupiti na toj prestižnoj utrci, Emilom Mokrovčakom.

Tek su poslije dva Slovenca uspjeli nastupiti. Emil, rođeni Oroslavčan danas živi u Zagrebu. Na dogovoreni razgovor u Oroslavje stigao je, kako drugačije, nego na motoru. Sportsku moto karijeru stavio je na čekanje. Sad vozače poučava sigurnoj vožnji. No, mi smo se najprije uputili na put sjećanja od prije 10 godina.

Legenda i izazov

Utrka na otoku Manu nekada se vozila u sklopu prvenstava za bodove, no zbog svoje opasnosti, savezi više nisu izdavali licence za utrku. S vremenom je prerasla u legendarnu utrku.

- Postala je izazov mnogim vozačima u svijetu, koji su išli gore da vide da li to mogu. Sama prijava je vrlo komplicirana jer organizatori dobiju nekoliko tisuća prijava, a po klasi se prima 70-80 motorista i prijavu treba zavrijediti. Mi smo to uspjeli 1997. Kad je stigao odgovor, tek onda smo bili u problemima kako to napraviti, proći 2.800 km i više. Nešto malo sponzora je bilo, dobili smo tri seta guma, nešto alata i ulja i krenuli smo vlastitim sredstvima, prvenstveno Darija Pavelića iz Karlovca, ovlaštenog servisera i uvoznika za Kawasaki. U dva stara kombija putovali smo puna tri dana – priča nam Emil, koji je tada bio član Dacovog teama i MK Oroslavje. Na Manu se treninzi voze sedam dana, pa su onda sedam dana utrke. Emil je odradio osam treninga koji se voze rano ujutro i kasno navečer budući su prometnice po danu otvorene za promet. Uz Emila i Daca, u ekipi je bio i mehaničar Mario. Vozio je Kawasaki ZXR 850, tada star osam godina, što je u toj klasi enormna starost. Ljudi su dolazili sa šleperima, kamperima, a naša ekipa s dva kombija i vojničkim šatorom.


Šest strašnih krugova

- Bilo je strašno teško postići normu. Naš je motor spadao jedino u klasu formula 1, superbike motore, a nije bio konkurentan. Ipak sam uspio u predzadnjem treningu. Onda nas je bilo po zidovima, plafonu, svugdje. Time smo dobili i 900 funti, što nas je dodatno iznenadilo. Mogli smo si i kakav suvenir kupiti. Utrka traje 6 krugova. Jedan krug je 60,7 km. Traje 360 km. Strašno dugo, naporno i opasno, ali smo uspjeli završiti. Došli smo 37. od 78 ukupno, a drugi u klasi newcomera, znači onih koji su prvi put nastupili. Zapravo, najveći uspjeh je kvalificirati se i završiti živ – zadovoljan je svojim nastupom naš vozač, iako utrku skoro nije završio jer mu se odvojio oklop motora, no nakon nekoliko minuta ipak je nekako povezan i suci su dozvolili nastavak utrke. Velika posebnost utrke je krug od čak 60,7 km koja vodi otočkim prometnicama. Asfalt dobro drži. No, takav krug prvi puta je nemoguće zapamtiti.
-
- Pokušavaš si neke markere po stazi staviti, pamtiš par zavoja prije i poslije i pokušaš to u neku cjelinu staviti. I na samoj utrci je bilo puno nepoznanica. Ima veliki broj prijevoja gdje juriš kao u nebo, a ne znaš što te čeka. Tu je planinski dio, pa silazak gdje su zavoji od 90 stupnjeva, kroz kuće, ograde, beton, provalije, nema izletnih zona, zaštite. Gore je zgodna greška na treninzima kad si radiš markere, ja sam si na planinskom dijelu označio jednu kamp kućicu. Sljedeći dan čovjek ju je pomaknuo. Ta zgodna greška dobro je ispala jer ju je pomaknuo na pravac, pa sam shvatio da to više nije tu. Kad smo išli kombijem s kamerom snimati stazu, prvo je kaos vožnja po lijevoj strani, sva raskršća su riješena kružnim tokovima, svi dolaze iz krivog pravca. Cijelu noć potrošiš gledajući snimku, sjedneš na motor i nakon dvije minute nemaš pojima gdje si - sjeća se Emil.

Nikad natrag

Naravno, postavlja se pitanje je li poželio još koji put nastupiti. - O da. Naročito za ovu godinu za stogodišnjicu. No, jedini s kim bih išao gore je Dac, a on to ne želi. Pokušao mi je ispričati što je sve proživio u strahu da me neće čitavog dovesti natrag. On veli da to nije u stanju opet proživjeti. Treba motor savršeno pripremiti, nikakva greška se ne oprašta. Ono što sam želio sebi dokazati je da to mogu, i jesam, a ispalo je da smo bili i prvi. Mislim da nema više nekog velikog motiva, nek´ sad drugi pokušavaju. Još uvijek mi je sve friško. To je zbilja intenzivan doživljaj i nešto što se ne zaboravlja – veli Emil.

U to vrijeme je svoju karijeru završavao Joey Dunlop koji je tamo živio i pobjeđivao u više kategorija. To su utrke za novac, može se lijepo živjeti od toga, pa tako i Joey. Drugo mjesto među newcomerima donijelo je Emilu i pozivnicu za sljedeću godinu, što je velika stvar i zagarantiranih 2.800 funti za dolazak. No, nažalost motosport nije toliko pokriven sponzorima i nije se moglo opet na put

Karijera na čekanju

Nakon odvoženih 187 utrka, osvojena 152 pehara, uz četiri pada i hrpu kredita, karijera Emila Mokrovčaka je na čekanju. Bio je sedam puta prvak Hrvatske u oldimerima, tri puta doprvak Hrvatske u superbikeu, dva puta pobjednik Classic cupa, prvak Slovačke, jednom treći i dva puta prvak u Alpe-Adria prvenstvu, drugi na Manu . Ako se steknu uvjeti slijedi povratak u olditimere, Europsko prvenstvo, Alpe-Adria, poneka trka Prvenstva Hrvatske jer je Emil nezadovoljan radom saveza (tek nakon sedme godine dobio je zlatnu kacigu koja se dobiva nakon tri osvojene titule). Danas se bavi sigurnom vožnjom.