Prošlih se tjedana u svim sportskim rubrikama dosta pisalo o legendarnoj utakmici iz 1982. i epskoj pobjedi Dinama protiv Crvene zvezde od 3:0, koja je modrima nakon 24 godine trasirala put prema naslovu prvaka tadašnje Jugoslavije. O sezoni 1981./1982. i danas se priča s velikim pijetetom. Bila je sezona legendarnog „bijelog šala“ Miroslava Ćire Blaževića i jedne sjajne generacije za koju je priliku dobio igrati i naš Željko Hohnjec iz Velikog Trgovišća. Sedam je proljetnih utakmica 1982. Igrao na vrlo visokom nivou, a onda ga je nesretna ozljeda u Rijeci udaljila od prvog sastava, a nažalost i od Dinama na kraju sezone. No Željko se uvijek rada prisjeća tih ponosnih dana, u kojima je s pravom stekao status zagorske nogometne legende. Život ga nije mazio, ali Željko je uvijek ostao veliki pozitivac i borac, s iskrenim osmijehom koji osvaja ljude. Ovog tjedna tiskano izdanje Zagorskog lista objavilo je intervju s Hohnjecom, kojeg vam prenosimo u cijelosti:

ZL: Željko kako je uopće došlo do tvog angažmana u Dinamo?

HOHNJEC: Godine 1980. kao igrač Zagorca iz Velikog Trgovišća nastupio sam za momčad juniora Hrvatskog zagorja na utakmici u Začretju. Prvo poluvrijeme igrali su seniori Jedinstva, a drugo mi juniori iz Hrvatskog zagorja. U 45 minuta namjestio sam tri gola Stjepanu Sirovcu, koji je igrao za Rudar iz Mihovljana, a utakmica je završila rezultatom 3:3. Tu me odmah zamijetio legendarni Đalma Marković.

 ZL: Slijedio je poziv na probu u Maksimir.

HOHNJEC: Već nakon par dana sjeo sam na vlak i krenuo put Maksimira. U klubu su bili ponosni na mene i kupili su mi nove kopačke Adidas 2000. Došao sam tri sata prije treninga, a na stadionu nije bilo nikog osim legendarnog oružara našeg zagorca Nikole Markovića. On me odveo u svlačionicu Dinama gdje je sve bilo savršeno posluženo i u savršenom redu. Kao pravi zagorci popeli smo gemišt, a onda me Nikola upozorio da ne pokazujem nove kopačke, jer će mi ih njegov prezimenjak Đalma baciti u smeće. On nije dozvoljavao da se igra u novim kopačkama, a morali smo ih i vezati na njegov način. Nikola mi je dao rezervne kopačke od Deverića, a vrlo brzo stigao je i ostatak momčad i krenuo smo put Ždralova na prijateljsku utakmicu protiv Mladosti.

ZL: Nisi puno igrao na debiju, ali si uspio zabiti tri pogotka.

HOHNJEC: Atmosfera je bila fantastična, dočekalo nas je 5.000 gledatelja. Postigli smo već skoro deset golova, no Đalma je promijenio sve osim mene. Legendarni maser Joža Čačković skrenuo mu je pažnju da me je zaboravio, pa me Đalma stavio tek tri zadnje minute u igru. No nekim čudom ja sam u tri minute zabio tri gola. Sjećam se da sam nakon svakog svojeg pogotka išao po loptu  u mrežu, kao da nam se radi o glavi. Eto s takvim se je žarom nekad igralo u „modrom dresu.“

ZL: Ubrzo si i potpisao za Dinamo.

HOHNJEC: Dolaskom Ćire Blaževića krenula je jedna nova era u Dinamu. Ćiro je bio showman. Na naše treninge dolazilo je preko 5.000 gledatelja. Nismo puno igrali, već smo uglavnom uigravali neke akcije 3-4 igrača. Ćiro bi poludio kad bi netko promašio volej ili centaršut. Znao bi me onda pozvati da mu centriram i savršenim bi volejom rasparao mrežu Marijana Vlaka i publiku na treningu doveo u delirij. Potpisao sam ugovor na četiri godine i bio najsretniji čovjek na svijetu.

ZL: Debitirao se protiv Tetexa.

HOHNJEC: Pamtit ću tu utakmicu cijeli život. Pobijedili smo 4:0, a ja sam zabio za 3:0 glavom na centaršutMlinke. Pred punim Maksimirom ne možeš a da ne daš 120% svojih mogućnosti.

ZL: Vrlo brzo došla je i ta legendarna utakmica protiv Zvezde i pobjeda o 3:0 o kojoj se i danas nakon 35 godina često priča?

HOHNJEC: Od uzbuđenja nisam mogao spavati. Bio sam smješten u hotelu ispod južne tribine, a nesanicu sam liječio igranjem remija sa svojim suigračem Edijem Krnčevićem. Zaspao sam oko 4 sata. Nisam bio siguran hoću li igrati. Imali smo šest napadača. Ćiro je došao zadnji, izdiktirao je sastav i rekao „Četiri miliona Hrvata sutra neće trebati jesti ako pobijedite danas, jer vi će te im biti duševna hrana“. To je bila sva „taktika.“

ZL: Istrčali ste na teren i obavili šefov zadatak.

HOHNJEC: Prvi gol zabio je Cerin  na asistenciju Mlinke iz skraćenog kornera, nakon prekršaja na meni. Mlinki je asistirao i za drugi gol Cici, a treći gol je postigao ponovno Cico Kranjčar iz kaznenog udaraca nakon što je srušen Bračun. U 55. minuti spontano sam „oxfordom“ prebacio loptu preko Mališevića, a stadion je pao u trans. Na upit novinara Ćiri kako to da me je stavio u prvu momčad, on im je odgovorio u svom stilu  „Dobro da ste me sjetili na njega, moram ga kazniti zbog oxforda“

ZL: Kako ste proslavili pobjedu?

HOHNJEC: U to vrijeme u Dinamu je vladao rekao bi purgersko-zagorski štih. Cico je bio prvo grlo kluba, a nakon pobjede zapjevali smo „Suzu za zagorske brege“. Prvo smo otišli na kratko sa svojim prijateljima, a onda smo se prije ponoći svi našli u legendarnoj „Karaki“ i slavili do zore. Ujutro smo imali trening koji smo svi do jednog odradili u Ray-bankama. Ćiro je znao o čemu se radi i držao nas je tek 20 minuta na treningu. Imali smo dogovor s njim da ne idemo u karantenu dok ne zaribamo, no ovaj put nam je oprostio.

ZL: Nažalost tvoj san u Dinamu raspršio se nakon ozljede u Rijeci?

HOHNJEC: Iako sam igrao krilo, morao sam pratiti lijevog beka i reprezentativca Rijeke, Miloša Hristića, koji je bio prilično ofenzivan. U jednom uklizavanju zakačio sam cijev za vodu pokraj atletske staze i ozlijedio sam se i tu je sezoni bio kraj. Da nije bio te ozljede tvrdim da bi 15 godina igrao za Dinamo.

ZL: Slijedio je odlazak u Dinamo Vinkovce, no prije toga priča se da vas je u popularnomrestoranu „Ribič“ vrbovala delegacija Crvene zvezde.?

HOHNJEC: Je to je istina. Ljudi iz Crvene Zvezde došli su na nagovor zabočkog tržnog inspektora, Živka Sarapa s crnim Mercedesom. Gotovo da smo se već dogovorili, ali u zadnji čas sam se predomislio i odustao. Možda sam i pogriješio, ali ne kajem se. Dinamo me nakon toga u uputio u Dinamo Vinkovce.

ZL: Kako pamtiš boravak u Vinkovcima?

HOHNJEC: Bila je to odlična momčad u kojoj su igrali Mladina, Mršić, Halilović i Duspara. Nakon što su se plasirali u prvu ligu, Dinamo im je ustupio mene i Ivkovića. Tonko Vukušić bio je odličan trener. Prvo sam živio u hotelu Slavonija, no bio sam malo nestašan, a nestašne su bile i Slavonke, pa me Vukušić prebacio kod svog tasta, koji je ima zagorske korijene i brzo smo se složili. Sjećam se jednog treninga kad nas je Vukušić nakon pola sata potjerao u svlačionicu. Istrčavali smo dionice, ali nije bio zadovoljan tempom, pa je uzeo bicikl, no i on se brzo umorio, što nas je nasmijalo. No sutradan smo platili za sve jer se Tonko na treningu pojavio s mopedom.

ZL: Nakon Vinkovaca očekivao si da ćeš se vratiti u Dinamo, ali Ćiro je imao druge planove?

HOHNJEC: Da Ćiro me potjerao u Zagreb, da pomognem njegovom kumu Brnčiću da se plasira u prvu ligu. Tu sam polako počeo gubiti interes za profesionalni nogomet. Poslije sam još odigrao dobru sezonu u GOŠK-u iz Dubrovnika, a nakon toga sam se preselio u Jugokeramiku, današnji Inter. Tu sam proveo sedam lijepih godina. Krenuli smo od najnižih rangova i iz sezone u sezonu rasli. Godine 1987. dobili smo tribinu, a našim utakmicama nije bila rijetkost da se okupi i po 10.000 gledatelja. Karijeru sam završio 1994. u svom Zagorcu iz V. Trgovišća gdje je sve i počelo.

ZL: Viđaš li se s kime iz Dinamove šampionske generacije?

HOHNJEC: Najbolji sam ostao s Deverićem i Mlinarićem. Bogdan trenira u Zaprešiću pa se znamo vidjeti, Ćiro se javi kad je u Zagorju, a s Cerinom komuniciram preko „facea“. Povremeno se čujem i sa Zajecom. Nažalost iz nas su već i dvije tužne komemoracije koje su nas okupile u velikom broju. Nema više Ismeta Hadžića i Bore Cvetkovića, koji će zauvijek ostati u našim srcima.

ZL: Okušao si se i u trenerskim vodama.

HOHNJEC: Uglavnom sam bio „vatrogasac“ i nisam odbijao nikakve pozive, što mi se na kraju obilo o glavu. No iz trenerskog perioda najljepše mi je sjećanje organizacija turnira limača koji uspješno u V. Trgovišću guramo već 23 godine. Između ostalih na tom su turniru kao limači nastupali i Niko Kranjčar i Vedran Ćorluka, ali i mnogi kvalitetni nogometaši koji su kasnije ostvarili velike karijere. 

- - - - - 

DINAMO  - CRVENA ZVEZDA 3:0 (3:0)

Maksimir, 21. veljače 1982., GLEDATELJA: 60.000 gledatelja: 

STRIJELCI: 1:0 - Cerin (8), 2:0 - Kranjčar (11), 3:0 - Kranjčar (32 - 11 m)

DINAMO: Vlak, Bručić, Hadžić, Zajec, Bračun, Bošnjak, Hohnjec, Mlinarić, Kranjčar, Deverić, Berin. TRENER:  Miroslav Blažević

CRVENA ZVEZDA: A. Stojanović, Janković, Mališević, Borovnica, Jurišić, Rajković (od 58. B. Đurovski), Petrović, Šestić, D. Savić (od 46. M. Đurovski), Milovanović, Đorđić. TRENER: Branko Stanković