Ako je suditi prema izreci da je čovjek star kad se više veseli mislima iz prošlosti nego budućnosti, onda 96-godišnja stanovnica Stubičkih Toplica, Magdica Gajski uopće nije stara. Njena jasna sjećanja na minule događaje znalački uspoređuje sa sadašnjicom i podvlači crtu:
«Bilo je teško, godine rata, neimaštine i rada od jutra do sutra, al navek je bilo nekak. Danas se ljudi tak ne mučiju! Teško je mladima kaj nemreju najti posel, a još teže starejšima kaj su v tim letima ostali bez posla…»

Rođena Oroslavčanka u mnogobrojnoj obitelji Hursa u Mokricama, s drugom je djecom čuvala blago, što je stari zagorski izraz za stoku, prvenstveno krave, hraniteljice obitelji, dok su na nedalekom posjedu članovi obitelji Đurđević u Kaniži, «reketima mlatili malu lopticu». To su bili prvi teniski mečevi u Zagorju.

Plemenitaši

-Mi sme lukali čez živicu i veselili se gda je loptica preletela van, da sme ju mogli male prijeti i hititi nazaj mužima kaj su bili obliječeni v kratke bijele gače…Naš tatek je bil pri Đurđeviću špan (današnjom nomenklaturom radnih mjesta – ekonom). Imeli su pune blaga i zemlje, pune težakov. Mlijeke i mese se je vozile z kočijom prek polja v Gredice, Đalskima, sve dok se nisu gazdi posvadili. Đurđević je bil dober spram težakam, rad si je sel k pucam gda su lupile kuruzu i popijevale. Čak ih je prosil naj popijevaju. Nije baš razmel zagorski, pak mu je tatek moral polehko rezjasniti kaj je gdo rekel. Plemenitaši Đalski su z visoka gledeli na oroslavsku gospodu kaj tržiju purane i pajceke, mlijeke i krumpir…A radi su i ostali dužni! Đurđevići su dobro plaćali svoje težake. Nijesu bili oholi. Moj brat je z njegvim sinom išel na Krapinu v ribičiju. Negdar su prešli h večer, a vrnuli se k pol danu, a ščape su ostavili za živicom. Lovit ribice! Ja sem to znala, a nijesam ih prepovijedala… Negda je to bile drugač- zaključuje.

Kao 14-godišnja djevojčica žela je žito i zaradila svoje prve «krajcare», dok netko nije gazdi šapnuo da ima samo toliko godina. Radila je i u pogonu tekstilne tvornice Preslica, smještenom u prostoru dvorca Gornje Oroslavje, sve do požara 1949. godine.

- Bil je ljetni dan, plamen je bilo videti na daleke. Prvi su došli vatrogasci iz Zaboka, vatrogasna kola z konji, al već nije bile kaj gasiti. Ljudi su nosili vodu z škafi, bila je strašna strka i krika. Plakali su se i kričali, jer im je gorele radne meste, kruh za decu… Neki veliju da je požar bil podmetnut, jer Prpića nijesu si imeli radi. Nije bil domaći i rekli su mu da je dotepenec. Nijesu mu ni dali proširiti fabriku (Oroteks), pa je prešel v Zabok i izgradil Zivt. V Zaboku si je i hižu napravil.

Mamek

Udajom za Josipa Gajskog Magdica je doselila u Stubičke Toplice. Uz održavanje domaćinstva, zemlje, blaga, dvoje svoje djece, čuvala bi i nahranila još poneko tuđe dijete i zaradila nadimak Mamek, kako su ju zvala njezina i djeca iz susjednih dvorišta. Za sve je imala lijepu riječ i zalogaj u pravi čas! U teškim ratnim i poratnim godinama, uz nesigurne prihode trebalo je preživjeti. Suprug je s prilagođenom kočijom i konjskom zapregom dopremao «špeceraj» za potrebe kuhinje Lječilišta.

- Nekad se je hrana za Lječilište kupovala od seljaka – prodala se salata, krumpir, pajceki i teleki. Cijele Stubičke su živele od Lječilišta. Ljudi su dobili posel: v kuhinji, konobarice, sobarice. Krajem 50-tih su počeli dolaziti i turisti.

- Mi smo jenu sobicu prepravili samo za iznajmljivanje. Cijele lete sme imeli goste. Od sikud. Neki su dolazili same na kupanje na bazenima, na odmor, a neki zbog bolesti. Neki su šteli da jim čuvame meste za k letu. V starom hotelu (Sljeme) je bile premale mesta, Lječilište je primale same prek socijalnog, a novog hotela još nije bile. V susednoj hiži, pri Gajski Petru je bil prvi turistički ured. Bil je otprt od jutra do zutra, a najveća gužva je bila gda je došel vlak. Vikendaški vlak je bil tak puni da su ljudi viseli po štengama i sedeli po krovu. Još gda su z Bistrice došli autobusi z proščenjarima! Na bazenima su se prodavali odojki, ražnji, čevapi i štrukli, sve birtije i hiže bile su pune. Navečer je v hotelu bil ples, a svirali su domaći dečki.
Kćer Đurđa koja svu svoju pažnju i vrijeme posvećuje majci, učiteljica u mirovini, dopunjuje priču: « Sviral je sastav Staneka Gljivara – «Ki kak more – ki kak zna», a bome se je tak i tancalo!»

Lječilište izgradilo Stubake

Razvoj mjesta osiromašio ih je za njivu, zvanu Budiščak, koja je poravnana – za potrebe parkirališnog prostora iza hotela Zrinski (danas Sljeme) i pašnjak na kojem danas stoji dio hotela Matija Gubec. Zbog neznatne naknade koju su za zemlju izgubljenu gradnjom novog hotela dobili vlasnici zemlje, tadašnji je, prvi direktor hotela Andrija Ćuk – Dašek, podijelio doživotne besplatne karte za kupanje svim članovima oštećenih obitelji. Sljedeći je to ubrzo zaboravio…- Lječilište i turizam su digli Stubičke Toplice. Ljudi su imeli sigurni posel, a neki su delali i sezonski – na bazenu, h vrtlarije. Negda se je lječilišni park uređival i pazil tak da su i pacjenti i strajnski uživali. Bile su lijepe gredice pune cvijeća, a vrtlar je bil strajnski, Čeh mislim. Poklem je došel jen z Križevci, a puce su bile domaće. U stakleniku se je uzgajalo cvijeće za sve gredice, za hodnike Lječilišta i stolove v sali gde su pacjenti jeli, a još je bilo i flanci za lječilišnu ekonomiju. Stezice su se saku pretulet posipale z bijelim šudrekom…Puce su v jesen pobirale sjeme, skapale gomolje kana i spremale čez zimu v staklenik. Listina se je zubljala i gnječila v nuspite, za kompost. Nigde nije bile smejta- sjeća se.

A danas ? - Cesta je donesla buku i – vodu! Za asfalt su cestu nasipali i podigli, a voda sad ide k nam v dvorišće. Kanalizacija ne štima, jer je s druge strane nasipano parkiralište od hotela. Tam su loši gazdi. Negda je na tom placu bil i kamp, dolazili su ljudi i z Njemačke i v kamp-kućicama spali. Imeli su tu i tuš i WC. Zdaj je blate čim opadne male diježđa, vrečice z smećem nišče ne pobira, tak da smrdi do našega dvorišća. Dogodi se da starejši ljudi dojdeju k nam prosit da bi išli na zahod. Onaj na parkiralištu je zaprt, do hotela jim je predaleke, a si nemreju v grmlje…

Recept za dugovječnost

- Delati i kretati se. Dok delaš znaš da si živ i zdrav. Ja bi najrajše da morem prekopati svoj vrtek, posaditi teri paradajz, lukec i šalatu. Trebale bi pognojiti i brajdu, a kaj morem kad nišče već nema domaćega gnoja, nišče već nema kravice… Nema ni nikoga od mojih vršnjaka… Znam da je iti za njimi, al rada bi još gledela of lijepi svijet, sunčece, šume i brege… Rada bi doživela i tu kanalizaciju!

Još je prošle godine baka Magdica uređivala svoj vrt. Voli čitati sve što joj dođe pod ruku, a najviše voli Zagorski list.
-Tu piše sve kaj me zanima! I lijepe i grde stvari ! Komu je teško, štela bi pomoči. Bilo bi bolše na svijetu gda bi si ljudi bili dobri, gda jen drugomu nebi bili jalni !