ZL: Iako Crkva redovito ističe kako je Uskrs najveći kršćanski blagdan, jasno je da je mnogim vjernicima ipak blagdan Božića nekako 'draži' i više prirastao srcu. Kako vi gledate na to?

Vlč. Drnetić: Da, Uskrs jest najveći i najvažniji kršćanski blagdan, ali s druge strane nam je Božić, kao i ta radost Božića, nekako bliži. Kad gledamo iz ljudske perspektive, rođenje je nešto uz što se veže veselje i radost, dok Uskrsu prethodi Veliki tjedan, Isusova muka i smrt, pa u tom ozračju dajemo više važnosti Uskrsnuću, koje je cilj našeg života. Isto tako, Božiću kao najradosnijem kršćanskom blagdanu prethodi Došašće u kojem se sada nalazimo, a upravo su Došašće ljudi nekako posebno zaživjeli. Tu su i mise zornice, na koje dolaze i oni koji kroz ostale dane u godini možda i nisu u praktičnosti svoje vjere, ali ih vrijeme Došašća nekako posebno motivira. I cijeli taj hod kroz četiri nedjelje Došašća je zapravo priprema za Božić. Sigurno da Došašće nosi sa sobom i nekoliko pitanja, upitnika. To je vrijeme da propitkujemo svoj život, svoje životne korake, postupke, misli, riječi i djela. Kada palimo i četiri adventske svijeće, od kojih svaka ima svoj naziv, od nade, vjere, radosti i mira, onda su nam to četiri temeljne poruke putem kojih bismo se trebali pripremati tijekom Došašća. Naravno da bi finale Došašća svima trebalo biti vrijeme Božića, odnosno Badnjak, Polnoćka i Rođenje Kristovo, no centralna točka samog Došašća jest velika Božićna ispovijed. Naime, uz svakodnevna osobna promišljanja, rana ustajanja i dolaske na zornicu, Božićna ispovijed trebala bi biti glavni događaj za svakog pojedinca, da očisti svoju dušu pred dobrim Bogom te da na taj zaista milosni način uđe u slavlje Božića.

ZL: No, Božić slave i oni koji nisu vjernici. Riječ je uistinu o blagdanu kojeg velika većina ljudi voli, posebno zbog činjenice da je to obiteljski blagdan, blagdan zajedništva. Istina, ima tu i poprilično konzumerizma. Mislite li da to može pokvariti ili umanjiti duhovnu stranu Božića?

Vlč. Drnetić: Kad je u pitanju konzumerizam, mislim da se radi njega vrlo lako može izgubiti duhovna strana blagdana. Nažalost, neki ljudi pretjerano stavljaju naglasak na ono materijalno. Naravno da svaka obitelj želi proslaviti Božić što ljepše, što radosnije, što bogatije i imati pun obiteljski stol. To je i razumljivo. Ali ako se posvetimo samo tome, onda se izgubi ona prava Božićna čar. I mogu vam reći na temelju iskustva da se mnogi nakon te pripreme, gužve, strke, nabavke poklona..., nakon Božićnog ručka osjećaju pomalo prazno, u stilu: „Mi smo to proslavili,  sad smo se najeli, sad ćemo malo odmoriti i sutra već kao da ništa nije bilo“.  Dakle, kad je u pitanju taj materijalni dio, ne kažem da se ne treba međusobno darivati. Nekad se i darivanjem treba iskazati ljubav i to ne samo za Božić, nego i tijekom cijele godine. Ali u toj užurbanosti, trci i strci, ako se ljudi danima bave samo s tim materijalnim, lako se izgubi prava čar tog dana koji bi trebao biti radost bez obzira na to što je na stolu. Nekad je to bilo možda skromnije, ali su možda tad ljudi bili i bogatiji nego mi danas po tome što su znali prepoznati što znači obiteljsko zajedništvo. Mi ga danas možda i znamo cijeniti, ali osobno mislim da nam to zajedništvo polako klizi kroz prste i svodi se na 'Došli smo, okupili smo se i popodne idemo svatko na svoju stranu'.

ZL: Mislite da je to danas postalo više 'pro forma'?

Vlč. Drnetić: Možda u nekim situacijama djelomično i jest pro forma, ali ne mislim da je generalno tako. Mislim da nijedno zajedništvo, kad je obitelj na okupu, nije pro forma. Jer taj netko koji će doći je odvojio svoje vrijeme, kojeg ljudi danas nažalost nemaju. Doći će i netko kome nije stalo do Božića, ali mu je stalo do majke, oca, sestre, brata... koje nije duže vrijeme vidio. Pa će se taj dan potruditi da odvoji svoje vrijeme i dođe na taj zajednički ručak i da provede jedno vrijeme u zajedništvu s obitelji. Tako da vidim da u tom smislu ljudi ipak prepoznaju Božić kao dan zajedništva i ljubavi.

ZL: Papa Franjo, ali i naš predsjednik Milanović, osudili su intenciju EU da se izbjegava službeno spominjanje Božićnih blagdana, već da se koristi samo termin 'praznici'. Pojedini europski čelnici opravdaju tu intenciju tvrdnjama da, pojednostavljeno rečeno, 'ne žele diskriminirati one koji nisu kršćani'. Koji je vaš osobni stav o tome?

Vlč. Drnetić: Ja sam u to upućen samo putem naših vijesti, ali zanimljivo je da se želi ukinuti nešto što je kod nas prisutno već stoljećima. Naravno, govorim o samom nazivu. Ako sam dobro shvatio iz medija, namjera je da se izbjegava čestitanje Božića, već da se zažele samo 'Sretni praznici', a i da se izbjegava riječ blagdan. No, bojim se da nam se upotrebom samo riječi ili termina 'praznik' ne dogodi da osjećamo neku prazninu. Da u tom prazniku ne ostane nešto prazno. Da i mi ne ostanemo prazni. Ne znam koji je cilj toga, ali vjerujem da Europa i europska kultura počivaju na kršćanskim temeljima i zbog toga je meni nepojmljiv takav  odnos prema onome što slavimo. Ako sve svedemo na neki praznik, odnosno, na neku prazninu, pitam se, što ćemo onda slaviti nakon te praznine.

ZL: Spominjali smo zajedništvo, no sad u pandemijsko vrijeme to zajedništvo je često teško ostvariti. Vi ste kao duhovnik često i psiholog svojim vjernicima. Kakva su vaša iskustva; kako ljudi duboko u sebi podnose sve ovo?

Vlč. Drnetić: Što se tiče ove pandemije koja traje nešto manje od dvije godine, prošli je Božić možda bio intenzivniji u tom kontekstu da su se ljudi poprilično bojali, ali ono što je bilo specifično i radosno doživjeti jest da su usprkos tome strahu, poštujući sve epidemiološke mjere i preporuke, ljudi ipak prepoznali Božić kao radostan blagdan. Ali naravno da su se mnogi, pogotovo stariji, koji nose taj križ kroničnih bolesti, po preporukama Stožera i svojih najbližih na neki način izolirali kako bi, razumljivo, zaštitili svoje zdravlje i da su bili u svojevrsnom strahu. I to će, dakako, ostaviti velike posljedice i velikog traga. Nadam se da će ova pandemija uskoro proći, zbog moderne medicine koja napreduje, kao i zbog procijepljenosti, no pitanje je hoćemo li odmah imati, kao prije dvije godine, osjećaj za druženja. Ali ovu izoliranost čovjek u svojoj biti ne može podnijeti jer nije izolirani otok, nego je uvijek usmjeren na zajednicu. Vide se velike posljedice, osobito kod starijih ljudi, koji su se izolirali. U razgovoru mi uvijek govore da se i dalje čuvaju, ali ne mogu to više podnijeti. Pitaju kad će to već jednom prestati. Kažu da su se cijepili, da sve prate i poduzimaju što je potrebno, ali da ne mogu više biti izolirani. Ponajprije od svojih najmilijih i najdražih. Ipak, vjerujem da onaj vid zajedništva kojeg smo nekad imali nećemo zaboraviti, ali ćemo se možda u budućnosti ipak morati malo drugačije ponašati. E sad, tko zna hoćemo li na nekom koncertu za dvije godine biti radosni i veseli s rukama u zraku ili ćemo zauzimati svaki svoj kvadrat.

ZL: Znači, bojite se da će, i kad se vrati sve u normalu, ljudima ipak ostati u glavi taj pandemijski model društvene interakcije i ponašanja?

Vlč. Drnetić: Pa sigurno da će ostati i da će nam svima trebati jedan duži period da se oslobodimo. Jer je neminovno to sve utjecalo i na naše živote i na naše obrasce ponašanja. A nešto što nam uđe u život i što prihvatimo kao normalno, jer želimo biti odgovorni, zaštititi sebe i svoje najmilije, to ostavlja traga. Sad je samo pitanje koliko smo i u kojem vremenu sposobni oslobodit se tog straha, u smislu svih medicinskih preventiva koje nam se daju, da opet nekako zaživimo to zajedništvo. Hoće li to biti za godinu, dvije, pet ili deset.... Ja se nadam da će to biti u kratkom roku i da će ta bolest nestati ili postati uobičajena bolest, poput gripe, s kojom ćemo se boriti medicinskim preventivama koje će nam se dati. Nadam se da će onda i taj strah, koji se uvukao u ljude, s vremenom nestati.

ZL: No, bez obzira na pandemiju, općenito je u današnje vrijeme mnogim ljudima, posebno mladima, vrlo teško biti praktični vjernik. Mnogima se čini nemogućim, ili vrlo teškim, poštivati danas 'Božje zakone' i sve ono što Crkva propovijeda. Izgleda im sve to prenaporno i kruto. Kako vi to komentirate?

Vlč. Drnetić: Svako vrijeme, pa i ovo naše, ima svoje izazove. Naravno da je tu i pitanje vjere. To što vi kažete da im djeluje naporno i kruto, ja mislim da u svemu treba odvažnosti i hrabrosti. Pitanje je koliko smo mi sposobni prihvatiti svoj život i neke stvari u svom životu, prihvatit vjeru u kojoj smo kršteni... Ja vjerujem da jesmo. E sad je tu druga stvar koliko ozbiljno shvaćamo svoju vjeru. Ne želim suditi, ali činjenica je da mnogi svoju vjeru olako shvaćaju, samo kao nešto što će mu dobro doći u nekim životnim situacijama. Ali, ponavljam, tu treba imati i hrabrosti. I povijest nas tome uči. Izraelski narod je trpio brojna iskušenja i mnogi su se bunili i dizali, okrenuli su leđa i Mojsiju u pustinji. Govorili su da žele nešto drugo, da se žele osloboditi. Tako se i današnji čovjek želi osloboditi, ali se želi osloboditi svega. Želi se osloboditi vjere, odgovornosti, obaveza, hrabrosti. Ja vjerujem da je naš život, koji nam je dan besplatno, najveći dar kojeg imamo i da ga moramo shvatiti kao jednu veliku odgovornost. Naravno da u tom životu ništa nije lako pa tako nije lagan ni život po vjeri. Nije lako ni ustati u jednom danu i suočiti se sa svim obvezama koje imamo. Božji zakon je jasan, kao i njegova riječ, a tu su stvari koje ne treba razvodnjavati. Naravno, često se ljudi pitaju 'Pa kome danas treba da živimo Deset Božjih zapovijedi?'. Kažu: 'Ja ne lažem, samo nekad ne govorim istinu. Ja ne kradem, samo se snađem.' Ljudi se često opravdavaju na različite načine i s različitim ciljevima, ali na kraju ipak sami sebe pitaju što je to u njihovom životu istina.

ZL: I za kraj, koje bi bile neke vaše misli i poruka čitateljima Zagorskog lista povodom blagdana Božića?

Vlč. Drnetić: Ni u jednoj religiji Bog nije učinio za čovjeka toliko puno kao u našoj, gdje je uzeo lik čovjeka i sišao među nas grešne i nama bio u svemu jednak osim u grijehu. Znači, Bogu koji nam je podario život preko naših roditelja je stalo do tog čovjeka. Rodio se među nama, podario nam nadu, podario nam smisao. Podario nam je tu radost da možemo biti bolji ljudi, radosniji ljudi i angažiraniji vjernici. Možemo biti oni koji ćemo tu radost, vjeru i nadu širiti među sobom. Blagdan Božića nas upravo sve upućuje na to da budemo bolji, a boljeg puta za biti bolji nema od pomirenja putem sakramenta Ispovijedi. Treba priznati i pokajati se za svoje grijehe i opet se otvoriti u ljubavi prema Bogu. Da bismo to mogli, moramo naučiti ljubiti svoga bližnjega. Onoga koji je pored nas. Isto tako, Božić je najradosniji blagdan, a danas smo se malo izgubili i ne znamo se više radovati. Vratimo tu radost u svoja srca, radujmo se jedni drugima, radujmo se s pjesmom i molitvom spram dobrog Boga. Budimo ljudi radosti, vjere i nade. Na kraju, nemojmo si dopustiti, a to govorim i sebi i svim vašim čitateljima, da ovaj Božić prođe mimo nas. Da prođe pored nas, a da se mi pitamo što je to bilo, što nas je to okrznulo, jesmo li možda nešto slavili. Nemojmo si to dopustiti, nego uđimo u Božićnu radost s punim plućima, s punim srcem i punom radošću, nadom i vjerom.

Izvor: Zagorski list broj 920; Autor: Ivan Kovačić