Punih sedam dana 15 odabranih ljudi koji se bave fotografijom imalo je priliku naučiti nešto više od poznatog fotografa Damira Hoyke i suradnika koje je on okupio za tu prigodu. Damir Hoyka je umjetnik koji nikad ne miruje. U njegovoj glavi stalno se vrte razne kombinacije.


Uz bavljenje fotografijom, u posljednje se vrijeme bavi i pisanjem. Uža specijalnost mu je znanstvena fantastika, točnije, naša bliža budućnost o kojoj je upravo završio knjigu. Nakon uspješno završenog posla kreće na zasluženi godišnji odmor gdje će razmišljati o novim planovima i pripremi Fotosofie 3. Bio je to povod za naš razgovor.

Koji je uopće bio tvoj motiv pokretanja ovakvog foto seminara?

Hoyka: Više je razloga što sam krenuo u ovaj projekt. Prvi je to što sam stalno zatrpan upitima mladih fotografa kako napraviti ovo, kako ono, drugi što se želim suprotstaviti vizualnom zagađenju, a treći to što se uvriježio trend da je fotograf fotografu vuk, umjesto da fotografija bude medij povezivanja ljudi istog interesa. Pored toga, želio sam tim kvalitetnim kreativcima pružiti mogućnost da se predstave javnosti.

Tko je sve predavao polaznicima Fotosofie?

Hoyka: Predavao sam ja, a tu su bili i gosti predavači: Saša Joka, koji je održao radionicu o tome kako napraviti modni editorial, Boris Šćitar, urednik fotografije u Večernjaku, koji ih je podučio reportažnoj fotografiji, te Mario Kokotović, docent na Akademiji dramske umjetnosti koji je opisao način djelovanja naše jedine visokoškolske institucije koja kao osnovu programa ima fotografiju. Jedini koji svojim predavanjem nije bio usko vezan uz fotografiju bio je Davor Horvatić, fizičar elementarnih čestica s PMF-a, koji je seminaristima ukazao na možda nepoznatu i zanemarenu, ali izuzetno intrigantnu i inspirativnu stranu stvarnosti u kojoj živimo. To sam predavanje odlučio inkorporirati u program jer smatram da je razvijenost duševnog bića čovjeka koji fotografira jednako važna kao i poznavanje fotografije.


Damir Hoyka i polaznici seminara

Kako si zadovoljan polaznicima i lokacijom; prva se Fotosofia održala u Novom Vinodolskom?

Hoyka: Polaznici su izabrani između 100-tinjak prijavljenih na temelju njihovih dosadašnjih radova i znao sam da mi dolaze ljudi s potencijalom i idejama. Oni su zaista dali sve od sebe i odužili se svojim radom i angažiranjem. Ne zaboravimo da sam Fotosofiu koncipirao tako da je zahvaljujući pokroviteljima za polaznike besplatna. Sve im je osigurano, a oni moraju samo dati maksimum i iskoristiti sve što im se pruža. Zato se moram posebno zahvaliti Termama Tuhelj koji su nam punih 7 dana bile na raspolaganju, davali su nam podršku, omogućavali nam da u potpunosti iskoristimo sve mogućnosti. U ponoć su nam otvarali saune za slikanje, nalazili ovjese za postavljanje završne izložbe…i sl.

Iako seminar nema natjecateljski karakter organiziran je i fotoduel?

Hoyka: Da, to je moja izmišljotina, ha, ha. Radi se o treningu razmišljanja kao fotoaparat... Da malo začinimo i osvježimo događanja osmislio sam natjecanje po uzoru na srednjevjekovne dvoboje pištoljima, s razlikom da seminaristi umjesto pištolja imaju fotoaparate s teleobjektivima. Iz početne pozicije leđa na leđa naprave 5 koraka, okrenu se i bez gledanja u objektiv slikaju protivnika. Pobjednik je onaj koji u kadar uspije uhvatiti veću površinu protivnikove glave. Ove godine to je bila djevojka- Nikolina Cvitanović koja je zato osvojila i ručno izrađivanu medalju.

Mnogi te znaju kao uspješnog fotografa, no tebe je posljednje dvije godine zaokupljalo pisanje?

Hoyka: Da, upravo sam završio roman koji se sad nalazi na čitanju kod izdavača. Riječ je o znanstveno-fantastičnoj tematici, no radi se o ideji koja bi se vrlo lako mogla realizirati u budućnosti, i iz korijena izmijeniti naš način postojanja. Dugo sam radio na njoj i konzultirao mnoge znanstvenike na Institutu Ruđer Bošković i Institutu za fiziku, tako da nema niti jednog predviđanja koje nije izvedeno iz realne, znanstveno zamislive osnove. Budući da sam u roman uložio oko dvije i pol godine rada, s priličnim nestrpljenjem očekujem njen izlazak na tržište; kako iz subjektivnih razloga, tako i iz razloga što sam u nju uzidao i gomilu vrlo primjenjivih ideja za poboljšanje kvalitete našega života. Dosad je moj rukopis pročitalo petero pomno izabranih ljudi iz različitih područja, a njihove su mi pohvale dale onu tako dobrodošlu dozu sigurnosti u ono što sam se nadao da ću postići; poslati u eter štivo koje će biti napeto, stilski pitko, duhovito, intrigantno i inspirativno na poduzimanje akcija za poboljšanje svijeta u kojem živimo i načina na koji živimo.

Napisale i razgovarale: S. K. Borovčak i Lj. Pavlina