Barbara Iveković iz Tuhlja živi u šesteročlanoj obitelji koju uz njene roditelje Pavicu i Josipa čine tri sestre, Lucija, Veronika i Marta. Obitelj joj je, kaže, najveća podrška te je svaki njezin uspjeh na studiju u jednakoj mjeri i njihov. Nakon završene Osnovne škole Lijepa naša u Tuhlju upisala je Gimnaziju Antuna Gustava Matoša u Zaboku, prirodoslovno - matematički smjer. - Već u srednjoj školi počela se u meni razvijati želja za liječničkim pozivom. Biti na raspolaganju drugima i pomagati bolesnima oduvijek me privlačilo, a uklopiti to u životno zvanje činilo mi se idealnim. Medicina je prekrasna struka. Nudi bezbroj mogućnosti i svatko može naći svoje mjesto pod suncem gdje može dati najbolje od sebe. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja bila sam aktivni član KUD-a Naša lipa Tuhelj, zbora i dramske sekcije te Puhačkog orkestra Lipa Tuhelj, s kojima sam više puta sudjelovala na državnim amaterskim smotrama, a čiji sam član i dan danas - kaže mlada Tuhljanka na pragu svoje lječničke prakse.

Na pitanje da se osvrne na proteklih 6 godina na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, odgovara da se uključila u demonstratorski rad koji je brusila na Zavodu za histologiju i embriologiju, Zavodu za internu medicinu u sklopu predmeta Klinička propedeutika (na KBC Zagreb te na KB Merkur) i na Klinici za pedijatriju – odjel metabolizma. - Dekanovu nagradu za odličan uspjeh na studiju dobila sam za akademsku godinu 2018./2019. Bila sam aktivna članica Studentske sekcije za pedijatriju, s kojom sam 2019. sudjelovala na 36. Hrvatskoj proljetnoj pedijatrijskoj školi u Splitu te 2020. na 6. NIP (Novi izazovi u pedijatriji) u Vodicama. Članica sam udruge StEPP - Studentske ekipe prve pomoći, s kojima redovito sudjelujem na brojnim volonterskim aktivnostima kojima je cilj educirati studente Medicinskog i Stomatološkog fakulteta te laike o osnovama zbrinjavanja hitnih stanja. Volontirala sam na Klinici za dječje bolesti Zagreb kao član Centra Pričaj mi, centra za psihološku podršku i razvoj, s kojima sam redovito posjećivala djecu u bolnici gdje smo im izvodili kratke predstave. Članica sam Sekcije mladih Hrvatskog liječničkog katoličkog društva te sam 2018. sudjelovala na 25. kongresu Svjetskog saveza liječnika katolika u Zagrebu – ispričala je. Barbara je diplomirala 17. kolovoza ove godine, s odličnom ocjenom i ukupnim prosjekom 4, 813 te stekla titulu doktorice medicine.

- Sada kao liječnica, svjesna sam odgovornosti koju to zanimanje nosi, ali se veselim cjeloživotnom učenju te svim novim izazovima koji su preda mnom. Kao priznanje za moje uspjehe za vrijeme studija je i nagrada koju sam dobila povodom Dana općine Tuhelj – kaže. Tijekom studija najveće joj je uporište bila vjera. - Mogu bez zadrške reći da bez Božje pomoći ne bih bila ovdje gdje jesam. Imala sam sreće da su uz mene uvijek bili prekrasni ljudi od kojih sam puno učila, o medicini, ali i o životu. Uz to, tijekom studiranja imala sam financijsku podršku u vidu različitih stipendija, ovisno o godini studija, od Općine Tuhelj, Krapinsko – zagorske županije, NZPUSS te MZOS. Studij Medicine nije lagan, traži puno predanog rada, žrtve i vremena. Ali kada čovjek ima volju i želju, lakše se dolazi do cilja. Važno je u životu biti strpljiv, slijediti svoj put i ne odustajati pred preprekama – ističe Barbara. Mladu smo liječnicu pitali i za planove. - Trenutno mi se otvorila mogućnost otići raditi u jednu privatnu švicarsku bolnicu na odjel Hitne medicine. Uvijek sam osjećala odgovornost prema Hrvatskoj i ljudima koji su mi omogućili školovanje te sam željela vratiti to radom u Hrvatskoj, ali ponudu sam prihvatila jer smatram da će me to iskustvo profesionalno obogatiti, a može biti na korist drugima. Nisam nikad razmišljala o radu u inozemstvu, ali život te često odvede tamo gdje se najmanje nadaš – kaže Barbara.

Na upit kako gleda na epidemiju koronavirusa, mlada doktorica dr. Barbara Iveković smatra da pandemiju i težinu situacije s COVID-19 ne treba umanjivati, ali od masovne panike nema koristi. Kaže da se sjeća svoje prve prakse na početku studija medicine, kada je tek upisala fakultet, kod dr. Benkovića u Domu zdravlja Klanjec. Tek tada je zapravo shvatila važnost i značaj liječničkog poziva. Za kraj, ispričala nam je jednu zgodu kada je bila turistički u Švicarskoj. - Vraćala sam se iz grada i naišla na djevojku koja je ležala na pločniku u jednoj uličici. Prišla sam da joj ponudim pomoć. Pala je s bicikla te je pritom zadobila ogrebotine po licu i tužila se na bol u malom prstu. Posumnjala sam da se radi o prijelomu malog prsta te sam joj savjetovala da ode na hitni prijem. Nazvala je dečka da dođe po nju i dala meni mobitel da ja razgovaram s njim. Brzo sam shvatila da se ne moram mučiti s njemačkim jer je dečko bio Hrvat. Dok smo čekali da dođe, pozvali smo Uber da ih odvede do bolnice i vozač Ubera je također bio Dalibor – Hrvat. Bilo mi je jako simpatično vidjeti da gdje god ideš, možeš naići na nekog svoga - s osmjehom se sjeća dr. Barbara Iveković.